Boja

Jako rado gledam dokumentarne filmove i reportažne zapise u kojima se prikazuje život kakav je bio prije pedeset ili šezdeset godina. Razlog je jasan: to je vrijeme mojega djetinjstva i mladosti, pa se volim podsjetiti kako je sve to nekad izgledalo. Doduše, to je podsjećanje katkada prilično šturo, jer su snimke crno-bijele, pa ih treba nadograditi maštom i memorijom. Ali ipak, ima i nešto snimaka u boji, a te su mi najdraže: obično se radi o filmskom zapisu sa zagrebačkih ulica, gdje se Zagreb nastoji prikazati kao pravi europski velegrad, a dobri su i oni spotovi gdje kakav pjevač zabavne glazbe – recimo Ivo Robić – šeće ulicama, a iza njega se vide čas Kamenita vrata, čas fontana na Zrinjevcu, a čas Trešnjevački plac. E, na tim sam snimkama opazio nešto neobično i o tome bih vam zapravo želio ovdje govoriti.

Najjednostavnije rečeno, čini mi se da su u ono vrijeme automobili bili mnogo šareniji nego sad. A kad kažem šareniji, onda mislim raznobojniji: bilo ih je u raznim nijansama crvene i raznim nijansama zelene, bila je tu i boja senfa i boja naranče, bilo ih je, dakako, crnih i bijelih, a nisu izostajale ni tako bizarne farbe kao što su smeđa i ljubičasta. Kad čovjek gleda takvu snimku, a potom baci pogled kroz prozor, nekako mu se čini da je došlo do velikoga osiromašenja u bojama: danas tih boja ima mnogo manje, automobili su jednoličniji (prevladava siva i crna boja), pa se zato nekako čini da je u ovih nekoliko desetljeća došlo do nazatka, umjesto da se napreduje. Taj me problem zainteresirao, pa sam se počeo prisjećati onoga što znam o bojama automobila.

I smjesta mi se nametnuo zaključak da je boja vozila nekada bila općenito važnija nego što je danas: ne samo da je bilo više raznih boja, nego se boji pridavala veća pažnja, pa je iz te pažnje možda i proizlazilo ono šarenilo. A kad kažem da se boji pridavala veća pozornost, onda mislim da se farba smatrala podjednako važnim dijelom automobila kao i volan ili kotač. Evo dokaza: kad bi se boja na automobilu na bilo koji način oštetila – kad bi vas netko zakvačio na parkingu ili kad biste sami ogrebli vrata o dovratak haustora – onda je vozač nad tim obično zdvajao, okupljalo se obiteljsko vijeće da odluči što će se dalje učiniti i takav se kvar – jer, to se smatralo upravo kvarom – nastojao što prije otkloniti.

Danas ima mnogo vrsta i tipova automobila, pa uz pomoć njihova izgleda i cijene možemo izraziti svoju individualnost

Kako se pak otklanjao, drugo je pitanje. Trebalo je ići na dva mjesta, kod limara i kod lakirera. Oni su pak, naravno, imali svoje rasporede, pa su vas naručivali da dođete za tjedan ili dva. Kad biste došli na red, trebalo je čekati da se sredi limarija, a onda opet čekati dok se nabavi prikladna boja. Napokon, ni proces bojenja nije bio jednostavan, nego je nakon prskanja trebalo sušiti vozilo u nekakvoj komori i to je trajalo bez kraja i konca. A na kraju bi se još pokazalo da vam nisu baš savršeno pogodili nijansu, pa da su friško obojena suvozačka vrata svjetlija ili tamnija od boje ostatka automobila. Ali, sve smo mi to mirno trpjeli, vjerujući da je auto na kojem je boja oštećena podjednako defektan kao i onaj na kojem je slomljena poluosovina.

No zašto smo u to vjerovali? E, to je, vidite, pravo pitanje, i u njemu leži korijen tajne zbog koje su automobili tada bili toliko šareniji nego sad. Ja ću ovdje ponuditi odgovor, ali nemam za njega nikakvih stvarnih dokaza, nego samo svoj klimavi autoritet svjedoka toga vremena i sudionika tih zbivanja. Čini mi se, naime, da su ljudi toliko pridavali važnost boji i toliko težili šarenilu iz dva razloga.

Jedno je bilo opće sivilo koje je oko nas vladalo. Kad na onim istim dokumentarnim snimkama pogledate kako su izgledala pročelja kuća, kako je izgledala odjeća na ljudima, pa čak i kako su izgledali sami ti ljudi, dobivate dojam jednoličnosti, tmurnosti, turobnosti, i teško vam je izbjeći zaključak da su istu crtu sivila i tuge imali i međuljudski odnosi, i riječi što su se izgovarale, pa i same misli u glavama tih slučajnih prolaznika. A automobili su onda bili način da se cijeli krajolik donekle oživi, da bar oni budu šareni, veseli, ili čak bizarni (jer bilo ih je i ručno ukrašenih), kad već ništa drugo ne može biti takvo.

Drugi razlog zbog kojega mi se čini da su ljudi težili raznolikosti u bojama jest njihova želja da budu po nečemu iznimni i originalni. Nije tada bilo mnogo tipova automobila do kojih smo mogli doći, a nije bilo ni mnogo varijacija u njihovu izgledu. Bilo je situacija kad ste na velikom parkiralištu mogli naći svoj auto samo po registarskom broju, jer je ondje bilo još dvadeset vozila iste boje i tipa kao što je i vaš. Ako bi se, dakle, uspjeli domoći kakve malo neobičnije boje, ljudi bi to objeručke prihvatili, pa makar to bila boja bijele kave, gdje je auto uvijek izgledao pomalo prljav, ili boja trave, gdje je auto izgledao kao lonac na štednjaku. Sve je bilo dobro, samo da bude drugačije.

A neću ni spominjati da su upravo u to doba naizmišljali sve one metalik-boje, koje su dopuštale još veće isticanje izgleda automobila. Isto tako, neće biti slučajno što su u ono vrijeme praktički svi automobili imali tzv. ukrasne lajsne, to jest letvice od aluminija koje su se simetrično pružale s obje strane vozila, pa je to pridonosilo da auto izgleda više aerodinamično. A što su tek ljudi radili po principu sam-svoj-majstor prefarbavajući i preuređujući svoja vozila, to vam neću ni pripovijedati. Tu je bilo pokušaja od posve nevještih do gotovo psihodeličnih, te se niste mogli načuditi kako se netko uopće usudi sjesti u takvu nakazu.

A zapravo se i nismo previše čudili, jer smo valjda podsvjesno slutili o čemu se tu zapravo radi. To je doba nastojalo ljude unificirati u svemu, pa i u prometu, pri čemu ne tvrdim da je na tome radio sam socijalizam, ali sam siguran da je na tome radilo siromaštvo što ga je socijalizam proizvodio. A ljudi, dakako, nisu voljeli ni siromaštvo, ni unifikaciju, a na kraju – pogledajmo istini u oči – ni sam socijalizam. Zato su onda posezali za onim oružjima koja su imali: nastojali su da im bar vozilo izgleda originalno, kad već ništa drugo nije bilo originalno u njihovu životu.

Ili je auto zapravo i bio zamjena za njih same, metafora njihove osobnosti i individualnosti? Jer ne treba gledati samo na auto, treba gledati i na vozača. U ono je vrijeme naime bilo malo mogućnosti da se čovjek izgledom jače razlikuje od drugih. Prvo, moda je bila mnogo uskogrudnija i mnogo restriktivnija od današnje: ako su se nosile zvonaste hlače, onda ne samo da niste smjeli izabrati ravne nego ravnih nije ni bilo u dućanu; ako su se nosili debeli đonovi, onda tanke nigdje niste mogli naći. A gdje je još frizura, šminka, nakit! Svega je bilo u malom izboru, i sve je bilo oskudno, tako da smo tada mnogo više sličili jedni na druge nego sad. Tako se onda auto pokazao kao nekakvo priručno rješenje za tu situaciju, jer njega smo – barem do neke mjere – mogli uređivati po svojoj volji.

I eto vam odgovora zašto je danas sasvim drugačije: odgovora su zapravo dva. Prvo, danas ima mnogo vrsta i tipova automobila, pa uz pomoć njihova izgleda i cijene možemo izraziti svoju individualnost, a nije potrebno da biramo nekakve bizarne boje. Drugo, i mi sami mnogo smo slobodniji u kreiranju svojega izgleda: možemo nositi dugu ili kratku kosu, uske ili široke hlače (čak i poderane), možemo izabrati kakvu god želimo šminku. Možemo, ukratko, biti takvi da nas prepoznaju i razlikuju već s dvadeset metara udaljenosti. I, dakako, nema nikakve potrebe da svoje estetske sklonosti izražavamo uz pomoć automobila.

Zato ja, gledajući one stare snimke, uvijek izvučem istu pouku: da oskudica sputava čovjeka, ali mu razvija kreativnost, a obilje obratno. Pa se pitam što mi je draže od toga dvoga.