Zubata ptica i druga bića

Među pjesnicima koji su se oglasili u zadnjih nekoliko godina svakako bih izdvojio Lidiju Deduš (1977). Radi se o autorici koja je u tri godine objavila tri zbirke izgradivši intrigantan i uvjerljiv lirski glas. Nakon knjiga Apatridi i ostale čudne ličnosti (2018) i Ništa od najavljenog kraja svijeta (2019), ujesen 2020. tiskala je zbirku Razglednice iz prašnjave republike. U njoj je ukoričeno točno 50 tekstova razdijeljenih u cikluse Razglednice iz unutrašnjosti, Kuće za odmor, Prizivanje duhova i Razbacane kartoline.

Lirska arheologija

Pokuša li namjernik samo na temelju naslova predviđati o tome kakva ga poezija čeka kada otvori knjigu, mogao bi recimo pomisliti da Razglednice iz prašnjave republike donose melankoličnu pasatističku poeziju, takvu koja brižljivo obnavlja davne i zaboravljene prizore, koja eventualno mistificira prošle događaje i predstavlja ih kao nešto vrijedno sjećanja. No u ovom bi slučaju to bio krivi trag. Kada se pročita zbirka Lidije Deduš, postaje jasno da figurativnost naslova nije očekivana, tj. da lekseme razglednica i prašnjav ne treba razumijevati u sentimentalističkom kodu, nego ih treba – upravo suprotno – čitati kao govorne signale koji podjednako posjeduju kritički i figurativni potencijal. Njezine razglednice (tj. tekstovi) ne prikupljaju šarenilo svijeta niti nude fotografije privlačnih mjesta ili monumenata. Njezina bi prašnjava republika najprije mogla biti: zaboravljeni mračni predjel, mjesto nedostupno pogledu, intima pojedinca, prostor u kojemu se čovjek suočava sam sa sobom.

Izd. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.

Zbirka se otvara sugestivnim citatom iz knjige Čovjek i njegovi simboli Carla Gustava Junga. Švicarski psiholog opisuje san u kojemu s prvog kata kuće silazi u prizemlje pa u podrum pa u spilju ispod podruma. Pritom mu se prostor kuće u kojoj živi odjednom čini nepoznat, pun iznenađenja, sa svakim korakom postaje sve zlokobniji i izaziva strah. Na kraju citata, kada u spilji ugleda „dvije lubanje, nešto kostiju i krhotine posuđa“, Jung se budi. Pjesnikinja je tim citatom analoški naznačila  polje svojih interesa i njihov karakter. Ona se opredijelila za svojevrsnu lirsku arheologiju koje je predmet svijest njezine lirske protagonistice. U poduzetoj autoanalizi važnu ulogu imaju simboli, motivirani znakovi koji vriju od značenja i pozivaju na raskrivanje nepoznatih slojeva svijesti i osmišljavanje kompleksnih slika. Iz pjesme u pjesmu lirska nas protagonistica upoznaje s prostorom svoje kuće i njezinim stanovnicima. Njezina prikazivačka strategija pretpostavlja put od vidljivog prizora prema priči koja niče ispod njega. Lidija Deduš tematizira proces individuacije. Ona propituje jastvo protagonistice, rascijepljenost njezine svijesti i nepostojanost iskustva. To čini vještim naracijama o tome kako ju napušta glas, kako se udvaja, kako se traži i dohvaća u ogledalu, u igri svjetlosti i sl. Divna je osobina svjetlosti, stoji u pjesmi Dvojnost, ta „da ispunjava prostor i svojom prisutnošću pruža uvid u moj tuđi život“. U načinu na koji organizira pjesmu autorica pokazuje rijetku sposobnost da oko naoko običnog prizora, događaja ili misli oblikuje sugestivan tekst aktivirajući neočekivane slojeve egzistencijalnoga iskustva i raskošnu asocijativnost koja razvija polazni motiv, preobražava ga i pretvara u simbol koji se višestruko dade primijeniti na cjelinu iskustva (npr. plastični kišobran, ogledalo, muhe).

Crtica

Oprimjerit ću njezin lirski prosede na tekstu Crtica. U pitanju je poetska parabola o jazu između želja protagonistice s jedne i njezine samokontrole s druge strane, o opreci između unutrašnjeg i vanjskog bića, impulzivne reakcije i one koja se stječe kulturacijom. Tekst glasi:

hodam gradom u sparno ljetno poslijepodne, imam pune

oči sunca. želim zajahati psa. želim hodati na rukama ili

zastati na trgu, dići ruke iznad glave i zapjevati kao krišna.

ili samo otvarati usta, kao riba. plop, plop, plop. ja sam

zubata riba, svima ću reći. zubata, kosmata, mesnata riba

koja govori. želim naslovnu stranu u sutrašnjim novinama.

kljucati mrvice s vrapcima ispred gradske fontane. to želim,

biti zubata ptica. igrati školice ispred zgrade, ravnotežu

držati krilima. bojim se da će mi ponestati vremena. u misli

mi dolaze rečenice o smrti, želim ih izlajati, želim ih izrežati

nekome u vjetar. ali samo hodam dalje, očiju punih sunca,

niz grad, niz svijet u kontralihtu, niz crticu između dviju

godina o kojoj će svi, kad umrem, reći: pošteno je poživjela.

Navedena pjesma dobro upućuje na prikazivački modus i tip događajnosti u prvom ciklusu Razglednice iz unutrašnjosti, ali i u cijeloj zbirci. Obična šetnja gradom pretvara se u vanjski okvir autoanalize protagonistice. U središnjem dijelu teksta fokusiraju se njezine trenutačne i opsesivne želje, koje karakteriziraju ludičnost i imaginacijska tamnost (priželjkuje biti zubata, kosmata, mesnata riba i zubata ptica). Te želje međutim ostaju strogo kontrolirane, ne probijaju se na površinu, one su samo nevidljiva oluja vidljivog prizora u kojemu  protagonistica mirno šeta gradom očiju punih sunca. Pravi smisao riječi crtica iz naslova raskriva se tek potkraj pjesme – u pitanju je interpunkcijski znak koji povezuje ili dijeli godinu rođenja i godinu smrti, koji je zapravo ortografska metonimija života, njegovih izazova, mijena i paradoksa. Crtica pretpostavlja početak i kraj, dovršenost, ona utjelovljuje cjelinu, na njoj će zainteresirani promatrači temeljiti svoj sud (pošteno je poživjela). Pjesnikinja je šetnju gradom prikazala kao aktivnost u kojoj se susreću oniričko i dnevno biće, prošlost i budućnost, plamen želje i ironija koja ga gasi. Razvidno je da Deduš pjesmu vodi koncentrirano, sigurno, uokviruje ju motivom hodanja, prikladno naglašava ključne želje, naposljetku efektno poentira.

Tatapuž, dedamačak

U ciklusu Kuće za odmor  započeta se autoanaliza nastavlja. Lirska protagonistica konstatira „ja sam kuća koju nastanjuje mrak i sve je moje u njega uronjeno“, pita se „šta da radim sa svim tim mrakom u sebi?“ i „je li ovako i u svemiru?“. Ona zapravo na različite načine osvještava postojanje i antagonističnost vanjskog i unutrašnjeg svijeta. U prvome su ljudi, vidljivi događaji, priroda, gradovi, čitav svemir, a u drugome ona, sama, suočena s vlastitom sviješću, pričem se svijest odvaja od tijela da bi ju ono na koncu pitalo „jesi li ti taj bog o kojem svi toliko raspravljaju?“. Tijelo je točka dodira između vanjskog i unutrašnjeg svijeta. Jastvo koje se odvojilo od tijela svoj odnos prema vanjskom svijetu dobrim dijelom ostvaruje upravo brigom o njemu i borbom s njim:

prije nego sam postala ja, bila sam netko drugi. sada

nastanjujem tijelo koje je željelo biti moje, koje je

postalo moje tijelo. neudobno kao tijesne cipele, kao

tijesan kaput, moje me tijelo boli. uzimam ga za ruku,

saginjem se i vežem mu pertle, odlazimo van, u prirodu. (Simbioza)

Postoje doduše trenuci u kojima tijelo ostvaruje primat, izlazi na trg i prepušta se dnevnim radostima. U tim se trenucima protagonistica ne želi prepoznati u tom prizoru.

Poezija Lidije Deduš prodire u dubinu, ona podaruje lice procesu starenja, sumnji, tjeskobi, emocijama koje obuzimaju biće i stanjima koja obično ne dolaze do riječi. U ciklusu Prizivanje duhova protagonistica svoje jastvo propituje u odnosu prema drugim osobama. Posebnu pozornost posvećuje dijalogu s bliskim pokojnim osobama (otac, sestra). Inzistirajući na intenzivnosti tih odnosa ona kreira čudovišna bića koja izmiču dnevnoj logici. Recimo u tekstu Vanzemaljci su ga oteli progovara o ocu koji je umro, ali koji je ostao sveprisutan u njezinu životu i životu obitelji:

tata sad po cijele dane zuji, kao frižider koji se

pokvario. ponekad se samo strese. kucamo na tatu da ga

otvorimo, u njemu je nešto trulo. izvana je lijep i mlad, ali

moramo ga oprati iznutra. guramo mu ključ u usta, vrata su

mu zatvorena.

Kasnije, u svijesti protagonistice, otac biva uspoređen s pužem, dapače metamorfozira u tatupuža. Iz stihova počinju izranjati i druga čudovišna bića (npr. dedamačak), protagonistica s njima živi, komunicira, u njezinu svijetu izbrisane su granice između jave i sna, života i smrti. Ništa nije doslovno, ništa nije takvo da ne bi moglo nestati i opet se pojaviti (samo u novom obličju).

Zbirka Razglednice iz prašnjave republike okončava Razbacanim kartolinama, tekstovima koji na poetski uvjerljiv način upozoravaju da život nije turizam, usputno opuštanje koje nam omogućuje da na dva, tri tjedna ostavimo po strani sve ono što nas uznemiruje. Život ne čine prizori s razglednica i idilične fotografije u koje se nastojimo ugurati – to su slatke varke u kojima se ne živi, koje samo trenutačno odgađaju vraćanje u stvarnost.  Egzistencijalni izazovi i mjesta zrenja čovjekova jastva nalaze se svuda oko nas, među ostalim u rupi u džepu kaputa, nesanici, arijevcu koji gimnasticira, samoći, tišini, dvotočki, starcu koji nosi kući stari televizor, čovjeku koji nosi glavu u torbi itd. Svaki od tih motiva dobiva svoj prostor i svoju storiju u intimnoj biografiji lirske protagonistice Lidije Deduš.

Tekstovi zbirke Razglednice iz prašnjave republike ujedinjuju iskustva stihovane pjesme i pjesme u prozi. Lidija Deduš umješno se kreće između raritetne lirske slike i mikronaracije. Na razini stiha ili poetske rečenice njezin je lirski govor često iznenađujuće začudan, ali cjelina teksta pribavlja tim stihovima i rečenicama razložnost i manje-više jasnu ulogu u oblikovanju ukupnoga smisla teksta. Preostaje mi reći samo jedno: knjiga koju treba čitati.