Tradicija se nastavlja

Jazz je jedan od najdinamičnijih glazbenih fenomena. Star je u ovom trenutku stotinjak godina i nisu daleko od istine neki za tu glazbu kvalificirani stručnjaci koji su ne baš precizne promjene stilske dinamike tijekom proteklog stoljeća povezivali s desetljetnim razdobljima u razvoju tog američkog glazbenog fenomena. Govorili su i još smatraju da je svako desetljeće u razvoju jazza donijelo nov stil njegova shvaćanja i izvođenja, dok stariji stilovi u jazzu zauvijek ostaju. Danas u tom svjetlu razvoja svjedočimo o stilskom načinu interpretiranja najmodernijeg jazza temeljena na uvijek novim skladbama, slobodnijem tipu improvizacije i virtuozitetu tretmana solističkih dionica pa prema tome i drugih instrumenata u malim jazz-sastavima, što neki današnji ljubitelji te glazbe prihvaćaju, dok drugi ne. U svemu tome veliku ulogu ima i najveći dio današnjeg europskog jazza. U američkom jazzu bilježimo u ovom trenutku pojavu glazbenika najmodernijih pristupa, ali i nastavak tradicije u tretmanu melodije, improvizaciji i svakako nužnom swingu.

Kako su truba, odnosno u manjoj mjeri kornet i neka vrst vizualnog znaka pripadnosti jazzu pa su poznati i crteži koji simboliziraju povezanost tog instrumenta s jazzom, valja reći da su korifeji tog instrumenta u ovom trenutku među najvažnijim nastavljačima istinske jazz-tradicije obogaćene svim nužnim elementima dosadašnjeg razvoja tog inače specifičnog glazbenog fenomena.

Kermit Ruffins (New Orleans) vjeran je jazzu Louisa Armstronga

Tu valja u prvom redu spomenuti danas popularna trubača i vokalista iz New Orleansa, Kermita Ruffinsa (New Orleans, 1964), koji u potpunosti ostaje vjeran jazzu svog uzora, legendarnog uzora trubača i pjevača Louisa Armstronga, za kojeg će mnogi reći da je u jazzu izmislio gotovo sve što je karakteristično i važno, te alt-saksofonista i vokalista nekad planetarno popularna Louisa Jordana. Bolje osobne legitimacije Ruffins bi si – makar u kolijevci jazza bilježimo i druge veličine trubačkog, odnosno kornetskog jazza poput Kinga Olivera, Bixa Biderbeckea i Wallaca Davenporta – teško mogao u ovom trenutku priuštiti. No New Orleans jazz je usprkos pojavi Wyntona Marsalisa neka sasvim druga priča.

Kao sljednike važnoga stilskog razdoblja razvoja jazza poznatog kao hard-bop jazz vrlo je važno spomenuti trubače Byrona Striplinga te napose Terella Stafforda.

Byron Lloyd Stripling (Atlanta, 1961) pripada među školovane trubače, pohađao je u svom gradu Intercochen Arts Academy, a poznat je po suradnjama s nekim od najboljih i džezistički pravilno usmjerenih imena kao što su primjerice Buck Clayton, Clark Terry, Lionel Hampton, sastav Dukes of Dixieland, Woody Herman i Count Basie.

Svakom je boljem poznavatelju jazza dovoljno da posluša snimke i stilski prosudi odmah o jazz-djelovanju tog trubača. Od Striplinga poznavatelju današnjeg jazz-izričaja i izvođenja na trubi tradicije Blue Mitchella, Lee Morgana pa možda i Clifforda Browna možda će biti poznatiji samo nešto mlađi Terell Staford (Miami, 1966). Taj glazbenik odrastao u New Yorku koji dolazi s drugog kraja Sjedinjenih Država može se pohvaliti bogatim izvođačkim jazz-iskustvom od bluesa do modernog jazza poštujući sve uzance tradicije te glazbe.

I on pripada među educirane jazz-glazbenike, studirao je na University of Maryland, a dosad je snimio već dvadesetak albuma, od bluesa s Cornellom Dupreejem do modernijih Geralda Wilsona, Shirley Scott, preko Melise Walker do Herbieja Manna, Houstona Persona i Bobbyja Watsona. Stilski određen Staford obnaša i dužnost direktora korekcije na Boyer College of Music.

Sva trojica spomenutih jazz-trubača nastavljaju, dakako svaki na svoj način, onu ispravnu tradiciju jazz-izričaja te valja na ta trubačka imena u ovom trenutku obratiti dužnu pozornost.