TERMINI

Mislim da se oko jedne stvari možemo složiti: kod nas se vozi mnogo gore nego u zapadnoj Europi, koja nam je inače u svemu uzor. Provezite se u Zagrebu od Dubrave do Podsuseda ili u Splitu od Stobreča do Kaštela, pa ćete vidjeti toliko prekršaja, toliko bezobrazluka, toliko rizika i ludosti, da će vam se zavrtjeti u glavi. E sad, pitanje je zašto je tako. Jesmo li mi gluplji od ostalih Europljana? Nismo. Jesmo li nespretniji, kilaviji? Nismo ni to. Jesu li nam vozila gora od njihovih? Nisu mnogo. Jesu li naše autoškole gore od njihovih? Bože, sačuvaj! Pa što je onda u pitanju? Nekakva sudbina, Zvonimirova kletva, ili koji vrag? Tu bi čovjek mogao dugo nagađati, a da ne pogodi ništa. Zato je najbolje pustiti da nas vodi intuicija. I ja, evo, puštam.

Otkako sam načeo ovu temu, meni se u pamet vraća netom spomenuta autoškola. A kad se upitam zašto je tako, shvatim da je to zbog terminologije. Jer, od svih pojmova s kojima sam se ondje susreo najviše se ističu nazivi za pojedine dijelove automobila: te nazive morao san naučiti, baš kao što sam morao naučiti i prometne znakove. A kad mi je to palo na um, uvidio sam da se moj život dijeli na razdoblje prije autoškole i razdoblje poslije nje.

Počeo sam se prisjećati što sam prije autoškole znao o automobilu i kako sam zvao njegove dijelove. Tu je najprije bila šajba, što je uobičajen izraz za vjetrobransko staklo, ali vjetrobran kao vjetrobran malo tko ikada spominje. Onda sam krenuo dalje: kad digneš haubu, tu ti je kiler, pa blok motora, karburator ili fergazer, a u ono doba bile su tu još i bobine, pa kojekakvi dihtunzi i lajtunzi, i ne znam ti ja što sve još. Ali ne moramo mi ni dizati poklopac haube, a takvi termini ipak će nahrupiti na nas sa svih strana. Jer čak se i sjedala zovu zicevi, čak se i branik (doduše pogrešno, ali uporno) zove štosdemfer, čak se i prtljažnik ljepše i otmjenije zove kofer, dok volan nitko ne zove upravljačem. Što da vam kažem, nigdje u autu i okolo njega ne možeš se ni maknuti bez takvih naziva. I to doslovno, jer se čak i alatke za popravak zovu gedore.

U autoškoli nas ne uče samo voziti nego nas prije svega pokušavaju naučiti hrvatske nazive za pojedine dijelove automobila, i na tome svagda inzistiraju

Znam, znam, netko će reći da su sve to njemački termini, a mi smo nazive za većinu pojmova iz tehnike preuzeli iz njemačkoga, o čemu svjedoče svi oni ziherunzi, rehnšiberi, cvikcange, vaserlajtunzi i ostalo. I to je svakako točno i s tom tvrdnjom ja se ovdje ne mislim sporiti. Ali želim naglasiti nešto drugo, do čega mi je osobito stalo: nije toliko važno što su ti nazivi preuzeti iz njemačkoga, jer mogli smo ih uzeti iz kojega drugoga jezika (kao što se djelomično dogodilo u Dalmaciji, gdje su nazivi za alatke često talijanski); važno je tek to što ti termini nisu iz hrvatskoga. U tome je problem i od toga sve počinje.

Sad će tkogod reći da ja tu tjeram nekakav jezični purizam, pa da cijepam dlaku na četvoro gdje tomu nije mjesto. Ali, gledajte, je li vama logično što, od stvari koje se spominju u kabini automobila, hrvatski naziv imaju samo mjenjač i kočnica (eventualno još i pojas, ali komu je on važan), dok se za sve drugo rabe strane riječi? I zar nije neobično što smo mi te riječi u autoškoli morali napustiti, pa smo nazive za dijelove vozila učili upravo onako kako se inače uče strani jezici, samo sad u obratnom smjeru?

Vidite, opet smo stigli do autoškole, a već sam prije istaknuo koliko je ona u svemu tome važna. A važna je prije svega po tome što nas pokušava naučiti hrvatske nazive za pojedine dijelove automobila, i na tome svagda inzistira. Samo ondje zovu šajbu vjetrobranskim staklom, samo ondje zovu štosdemfer branikom. Dapače, u moje vrijeme pokušavali su nas nagovoriti da se okanimo kuplunga (mislim, kao termina) te da govorimo spojka ili kvačilo, a da šaltanje nazivamo mijenjanjem stupnja prijenosa. Mi smo isprva sve to shvaćali kao nekakvu političku gestu, kao krijumčarenje hrvatskih riječi u vremenima koja tim riječima nisu bila osobito sklona. Ne kažem da nije bilo i toga, ali nekima od nas s vremenom se objasnilo da je u pitanju nešto sasvim drugo. Jednostavno rečeno, kad čovjek naziva dijelove automobila riječima svojega jezika, onda on vlada automobilom gotovo jednako suvereno kao i tim jezikom. Na prvi pogled to zvuči pomalo pretjerano, ali zapravo je vrlo logično.

Kad vi, recimo, zovete kuplung kuplungom, onda morate najprije zapamtiti taj niz glasova (označitelj), a onda utvrditi što taj skup glasova evocira (označeno), i to je posve isto kao da ste naučili kako se kuplung zove na japanskome ili na latvijskome. Ali ako kuplung zovete, uzmimo, spoj­kom, onda ste u posve drukčijoj situaciji. Onda znate da se ta stvar tako zove zato što spaja izvor sile (motor) s mjestom gdje će se ta sila upotrijebiti (osovina). Ako kažete kvačilo, opet uviđate da se tu nešto kvači, to jest da se uz pomoć lamele (kako bi se to hrvatski reklo?) spaja radilica i kotači. A iz toga slijedi da na taj način razumijete bolje ne samo kako auto funkcionira nego i zašto funkcionira upravo tako te što vi osobno, kao vozač, možete ili ne možete, smijete ili ne smijete učiniti.

A što vrijedi za kuplung, to vrijedi i za sve druge dijelove automobila. Kad kažete fergazer, to se još – uz nešto muke – može razumjeti kao rasplinjač, to jest kao uređaj koji raspršuje gorivo u sitne kapljice koje će potom biti zapaljene, izazvati eksploziju i pokrenuti klipove. Ali što da se radi s riječju karburator, koja znači isto, ali nam ne govori ništa određeno?

Naravno, nije ni u tome sva nevolja. Jer, premda mi za većinu tih automobilskih dijelova imamo i svoja imena (potrudili su se naši jezikoslovci, svaka im čast), ipak radije uzimamo strana. Bilo zato što su kraća i praktičnija (kao što je šajba jednostavnija od vjetrobranskog stakla), bilo opet zato što zvuče učenije, stručnije i tehničkije. Kao da će rasplinjač vašega dvosjeda, ako ga zovemo fergazerom, postati rasplinjač BMW-a.

A nismo ni svjesni kakvu štetu sami sebi nanosimo. Tu su štetu imali na umu oni naši nastavnici u autoškoli, pa su zato onoliko i ustrajavali na hrvatskim nazivima. Jer strane nazive mi smo naučili kao papige, oni su za nas prazan zvuk koji ne izaziva nikakvu predodžbu, premda smo ih, naravno, kadri pridružiti određenim predmetima. Ti su nazivi za nas apstrakcije, a ne nešto opipljivo i stvarno. Otprilike onako kako se poslije dogodilo s računalima i s terminologijom oko njih, samo što je sad ta terminologija engleska. Usvojili smo mi i RAM i ROM i hard-disk i interfejs i štošta drugo, ali iza toga ne stoji ništa stvarno, to su samo simboli, ikonice i pokreti strelicom miša, a sve ostalo za nas je čista fantazija.

E pa isto tako bilo je – i ostalo – i s automobilima. Za nas je auto skup kilera, štosdemfera, fergazera i kojekakvih drugih tlapnji. Kad upravljamo autom, mi zapravo vozimo takvu jednu nakupinu apstrakcija za koju je teško povjerovati da ima ikakvih dodirnih točaka sa stvarnim svijetom. I zato vozimo tako kao da za nas ne vrijede ne samo prometni propisi nego ni zakoni fizike. Vozimo tako kako vozimo zbog terminologije, ni zbog čega drugoga.

Sad vi, naravno, očekujete da ću ja predložiti kako da se to riješi. Ja prijedloga nemam, previše je to za moje snage. Ja samo opisujem sadašnje stanje. Da ne kažem deskribiram.