Teorija zavjere bez kazališne provokativnosti

U današnjem rasutom vremenu preispitivanja rubnosti života svatko može biti akter promijenjenih identiteta i skrivene osobnosti na različitim platformama prikazujući tako teatrabilan svijet novonenormalne zbiljnosti i aktivno ga (su)kreirajući. Treba li mimetičkom kodu kazališta takav predložak, mora li kazalište biti zrcalna slika takva svijeta, pokazat će vrijeme.

Nova predstava Satiričkoga kazališta Kerempuh iz Zagreba Teorija zavjere zasniva se na biološkoj paradigmi i izokrenutoj definiciji čovjeka u lockdownu i pandemijskoj zbrci, ne odmičući se od besmisla i površnosti u internetskoj zbilji. Teško dokučivi ostaju razlozi postavljanja ovakve predstave ispod očekivane estetske razine, i umjetnički i sociološki. Stvaraju li izobrazbena površnost i slabi umjetnički dosezi sličnu interakciju s publikom, na koju vrstu publike računa ovakva predstava, jesu li to mladi ljudi, influenseri, oni zaluđeni zaslonima, i misli li se ovim privući nova publika u kazalište kao u (do)sad i (za)sad anakronu umjetnost kako bi u njoj vidjela sve poznato?

Linda Begonja, Josip Brakus, Bernard Tomić, Dražen Čuček i Matija Šakoronja u novoj Kerempuhovoj predstavi / Snimio IVAN POSAVEC

Je li kazalištu bitna internetska s(t)imulacija i stvaranje mozaikalnih, fragmentiranih digest-tekstova ili treba preispitati korespon­diranje kvalitetnih umjetničkih tekstova s aktualnim vremenima? Plošnost internetskih senzacija, brzina mijenjanja poruka, pisanja i stvaranja priče, spektakularnost, internetske maske, promijenjena imena, kratko trajanje, sve to može biti nalik performativnome scenskome svijetu, ali treba li napraviti predstavu kad su zanimljivije, luđe, besmislenije, provokativnije predstave na internetskim stranicama i društvenim mrežama?

Misle li kreatori predstave, dva dramaturga i redateljica (Filip Jurjević i Marin Lisjak, ujedno i autori teksta, i Marina Pejnović) slične generacije da stvaraju novo kazalište, da mijenjaju izvedbene kodove, da brehtijanski poučavaju gledatelje, ali bez intelektualnog pomaka i odmaka ili je sve već viđena i nerazrađena dosjetka? Je li ideja današnjega kazališta samo zabava ili istraživanje tzv. slučajeva hrvatske i svjetske internetske zbilje, cyber-prostora, ili kazalište treba ostati vrhunska umjetnost?

Je li publika jeftinim doskočicama iz cyber- i fizičkoga svijeta manipulirana manipulatorima u kazalištima koji prikazuju manipulante i manipulaciju? Publici se sličnosti čine prihvatljivima jer ih prepoznaje: QanonShaman, YetiKrizaR92, Hittler i Lady DII kreirani su internetski profili iza kojih se kriju ili ih utjelovljuju vrlo dobri, tjelesno spremni (suradnik za scenski pokret Pravdan Devlahović) glumci Linda Begonja, Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić te Dražen Čuček u ulozi vođe (u dojmljivome bijelome kostimu s kapuljačom koji izvrsno nosi; kostimografkinja Vedrana Rapić). Glumci tjelesno ponižavajuće odijevaju donje rublje, navodno time razotkrivajući i ogoljavajući svijet, politiku, društvo, ali i prikazujući dress code ljudi koji iz svojih domova, buljeći u zaslone, miješaju privatno i profesionalno.

Kad se okrene svijet, dolazi se do pitanja je li današnja kazališna pozornica adekvatna za prihvaćanje promjena i novih impulsa, jer će već sutra današnji trenutak već biti bivši, a kazalište se opet pokazati, u uvjerenjima nekih, kao zastarjelo jer ne može pratiti brzo internetsko vrijeme i trendove. Samim time ova se predstava pokazuje suvišnom. Je li ovo pokušaj reafirmacije kazališta u pogrešnome smjeru? Implementacija filma i videa, radijskih emisija i izravnoga snimanja i prikazivanja dijelova scene u realnome vremenu odavno su viđeni u kazalištu, a predstavom Teorija zavjere ostaje samo okvir, i to rudimentaran, ispod kojega nema ništa. Internetski zanimljive teme nasilja, seksualnosti, cjepiva, vjetroelektrana, s ponekim ubacivanjem premijera nisu za kazalište čvrste točke stvaranja, koliko su god kazalište i politika arhetipski povezani još od antike. A Oni postoje u profilaciji i tematiziranju politeističkih ludičkih intervencija još od Homera. Dakle, ni to nije novost ni kazališna atrakcija.

Na jednoj je radijskoj postaji jedan osnovnoškolac izjavio da književnici ne trebaju čitati da im se „ne ogadi pisanje“, a pjesma poznatoga pjesnika koju je trebao interpretirati, izjavio je u eter, „neprobavljiva je kao biftek“ pa je svoju pjesmu tako i nazvao. Svi mogu sve. Sve je dostupno u internetskome svijetu. Arhetipske figure pojedinaca dominiraju tim svijetom, prekasno je za definicije stvarnosti i/ili izmišljotina i detektiranje onih iza zaslona, hejtera, ometača ili podupiratelja, nepoznatih koji kreiraju zbilju, mehanizama koji vladaju mrežnim svijetom. Nejasno je i zašto u već nekoliko predstava glumci kao svojevrsnoga mesiju spominju Olivera Frljića, a ne pozivaju ga da on režira i pokaže svoju interpretaciju, a ne presliku.

U predstavi se najdojmljivijim trenutkom čini viseća žena (Linda Begonja) koju drugi glumci dodiruju, nesigurno guraju, okreću, pokušavaju s njom plesati muškarci na sceni, u nedostatku dodira, grljenja, emocija u korona-cyber-svijetu.

U pozadini scene na zaslonima (autor videa: Deni Ključarić) vidimo njihove kolege koji, miješajući se u fizički kod predstave, iz drugoga svijeta mute komuniciraju, povremeno gestikuliraju smiješeći se i odobravajući predstavu. Mi, publika s druge strane, ne mislimo tako.