Šutnja kroz pjev

Pandemija koronavirusa postavila je, u povijesti opere, dosad nezabilježena pitanja: što i kako izvoditi, ako se uopće može i smije izvoditi? Mogu li se i smiju li se pojedina djela prilagođavati epidemiološkoj situaciji tako da se smanjuju u sadržaju i strukturi? Može li se i smije li se Verdijev Requiem izvoditi uz pratnju klavira i zbora (?) od desetak pjevača? Praksa pokazuje da se sve to može, kad netko hoće. Iz opere se može izbaciti glavna arija ako je bariton ne može otpjevati (a njegova se izvedba, u samohvali, proglašava fantastičnom), može se, iz izvedbe u izvedbu, mijenjati kraj predstave jer redatelj ni sam ne zna što bi htio, što su neki primjeri i prije korone, suprotni nastojanjima pojedinaca poput maestra Nikše Bareze kojemu je poštivanje izvornosti skladateljeve partiture bio conditio sine qua non njegova rada. I karijere, jedne od najvećih među hrvatskim u svijetu afirmiranim glazbenicima.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu dosjetilo se, nakon više od godinu dana pošasti, opernog naslova koji bi mogao biti prikladan za pandemiju, opere Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka, premijerno izvedene 23. travnja. Izvedene skraćeno, dajdžestirano, sa zborskim dionicama svedenim na vokalni oktet. Tko je to učinio ne znamo, najvjerojatnije dirigent, u bečkoj verziji opere iz 1762. Ako moramo pristati na takve redukcije, može se ustvrditi da je zbor akustički dobro i glasovno dovoljno izražajno funkcionirao u vrlo dobroj glazbenoj izvedbi pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića. Klasicistička ljepota Gluckove glazbe ogledala se u mirnom prepletanju linija orkestralnih dionica s onom vokalnom, Orfejevom, u ocrtavanju njegove sudbine. Dramatski raspon glazbenog izraza nije bio velik, dirigent se odlučio za suzdržanost.

Je li Orfej antički, božanski, mitski ili je suvremeni junak, kakvim ga zamišlja i postavlja redateljica Anica Tomić, a donosi mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović?

Dubravka Šeparović Mušović kao Orfej / Snimila Mara Bratoš

Nastojeći individualizirati univerzalni mitološki motiv na pojedinca današnjice, njihov je Orfej zatvoren u samoću i šutnju. On i dalje zavodi pjevom, ali je liru zamijenio mikrofonom. Prijatelj mu Amor jedan je od onih ljudi koji mogu srediti sve što je nekome potrebno.

Dubravka Šeparović donijela je pravu mjeru tuge, rezignacije, preklinjanjâ, nade i očaja u proživljenu glumačkom i staloženu pjevačkom tumačenju. Glas je podredila čistoći zapjevâ, jasnoći riječi u recitativima, i dugim linijama pa je do posebnog izražaja dolazila njegova topla boja. Središnja arija Che farò senza Euridice?, oslobođena od belkantističnosti, bila je izraz unutarnje Orfejeve šutnje kroz pjev.

Operni redateljski prvijenac Anice Tomić donio je zanimljivih zamisli, pokazao potencijal, ali i potrebu za pronalaženjem mjere. Dok su raznorazni citati s temom Orfeja mogli pridonijeti snažniju doživljaju, pojedini postupci poput fetišiziranih cipela i opetovana lijeganja na odar, i Euridike i Orfeja, narušavali su i njezino, u osnovi klasicističko promišljanje. Scenografija Anice Tomić i Ivana Lušičića odlično je, naročito s projekcijama, upotpunila prostor zbivanjâ. Kostimi Doris Kristić dobro su, s monokromatikom za tri različita lika, bili zamišljeni, ali je u izvedbi kostim za Ivanu Lazar katastrofa.

Sopranistice Valentina Fijačko Kobić u ulozi Euridike i Ivana Lazar u ulozi Amora upotpunile su izvedbu ljepotom zvonkih glasova i primjerenom interpretacijom.

Verdijeva Traviata postavljena je nedavno u HNK-u Ivana pl. Zajca, također u skladu s protuepidemiološkim mjerama, integralno, samo s izbačenim baletnim brojem te se izvodi s dvjema stankama. Ansambl Riječke opere prikazao ju je, na gostovanju u HNK-u u Zagrebu, 28. travnja, pod suverenim ravnanjem Valentina Egela, u konceptu, dramaturgiji i režiji Marina Blaževića. Budući da se radnja te opere i inače vrti oko zarazne bolesti, Blažević je to spretno iskoristio uprizorenjem u okolnosti bolesti COVID-19. Neprestano premetanje stolica predočuje, dakako, shvatili smo, sređivanje i preslagivanje života glavnih junaka. No redatelj ne može shvatiti koliko je to isprazno, Englezi bi rekli pathetic.

Protagonistički trio predvodio je uvijek raspjevan, muzikalni i srčani tenor Aljaž Farasin, koji oduševljava potpunom predanošću liku Alfreda i razumijevanjem njegove i Violettine sudbine. Odličan je bariton Kevin Greenlaw, krasne boje glasa i fraze, u ulozi Germonta. Sopranistica Anamarija Knego pjevački je vrlo dobro savladala ulogu Violette i učinila sve, pa i više od toga, da ispuni kojekakve redateljske zamisli. Samu je sebe uvjerila da je uvjerena u to što radi iako to nije uvijek bilo uvjerljivo.