Snovi u bojama

Kad je nostalgija u pitanju, hrvatska pop- i rock-scena uvijek je i gotovo isključivo bila čvrsto naslonjena na tradiciju „mitskih osamdesetih“, na različite oblike plesne glazbe, novoromantičarske stilizacije i hladnu melodramu synth-popa. Jinxi su, primjerice, karijeru izgradili na hibridu diskoglazbe i retropopa, dok je duo Pocket Palma tako minuciozno rekonstruirao estetiku synth/techno-popa da će manje pažljivi slušatelj triput provjeriti je li njihova glazba uistinu snimljena 2020. ili 1984. Ukratko: moto domaćih izvođača svodi se na poruku iz prvog stiha jedne stare tulumske himne Daleke obale: „Jer osamdesete su bile godine...“

A što je s devedesetima, sedamdesetima i šezdesetima? Jasno, Psihomodo pop crpli su inspiraciju od Ramonesa, Iggyja i Rolling Stonesa, no to je (u boljim trenucima) bio raskalašeni, bazični rokenrol s primjesama pankerskog nihilizma, zabavno i na svoj način vrijedno, ali ništa odviše kompleksno – u sustavu vrijednosti punk’n’roll bendova svaki iole ozbiljniji intelektualni angažman svojevrsna je izdaja temeljnih uličnih rock and roll-načela.

Izd. Aquarius Records, Zagreb, 2021.

Općenito, u hedonističkom i marketinški isplativom nastojanju da svoje umjetničke aspiracije pomire s masovnim ukusom, kao da su se svi domaći izvođači klonili svih starih žanrova, a posebice onih iz revolucionarnih 60-ih, koji zahtijevaju instrumentalistički i izvedbeni rafinman. Ili pomno razrađen koncept.

U tom kontekstu, još je zanimljivija i intrigantnija radikalna preobrazba koju je u dugačkom razdoblju koje obuhvaća njihova neobična i ne baš plodonosna karijera, od 1990-ih do danas, doživio zagrebački sastav Mayales, koji je – recimo to odmah – upravo objavio izvrstan album Domovina (Aquarius Records, 2021). Naime, nekadašnja plesna acid-jazz-skupina sada (preciznije, unatrag nekoliko godina) funkcionira na posve suprotnim kreativnim načelima: kao sofisticirani neopsihodelični kolektiv koji umjesto u šminkersku dance-razbibrigu gotovo svu energiju ulaže u minuciozno razrađene, harmonijski bogate, raskošne aranžmane. Sve to poznato je većini njihovih starih poštovatelja, odraslih na filozofiji s kompilacije Lagano, lagano (1996) i glazbi s debija Svima želim raj za sve, objavljena davne 1999. Poznato koliko i zbunjujuće, ali ne samo za njihovu „originalnu publiku“ nego i za kritičare dovoljno stare da se prisjete plesnih vibracija pjesama kao što je Mogu i sama i glasa Valerije Nikoloske, koja je davnih devedesetih iskustvo prethodno nakupljeno u bezbrojnim klupskim blues-nastupima upregnula u tada moderne funky-pop-stilizme.

Kad se spiritus movens Mayalesa Petar Beluhan zajedno s jednako bitnim suradnikom, gitaristom Vladom Mirčetom, odlučio vratiti na scenu drugim albumom, naslovljenim jednostavno 2, bila je 2012. – iduće im je dodijeljen Porin u kategoriji albuma godine. U toj golemoj trinaestogodišnjoj diskografskoj pauzi Mayalesi su očito razvili fascinaciju snolikim psihodeličnim pop-slikama iz druge polovice 60-ih, učinili potpuni otklon od ishodišta i počeli transformaciju u svojevrsnu glazbenu hipi-komunu u kojoj, ovisno o potrebama, etapi i kreativnom trenutku, ima mjesta za sve – i za Coco Mosquita iz Jinxa, i za Yayu i dakako, Valeriju. No Nikoloska je u drugom planu, jer se već tada, a osobito na izvrsnom trećem albumu Simbol za sunce (2017) ispostavilo da je u kontekstu novog usmjerenja vokal Petra Beluhana, zajedno sa svim formalnim nedostacima, zapravo idealan medij za materijaliziranje umjetničkih vizija Mayalesa. Njegova interpretacija psihodelične folk-rock-tradicije, od Byrdsa i ranih Pink Floyda do britanskih sljedbenika poput Stone Roses, autentična je bez ostatka.

Fokusirajući se (kako smo jednom na ovim stranicama zaključili u osvrtu na album Simbol za sunce), na „stvaranje slika uz pomoć zvuka“, Mayalesi su isporučili djelo koje je „mnogo više od pukog odavanja počasti ključnim utjecajima i famoznom Ljetu ljubavi ‘67“, toj nultoj točki psihodeličnog rocka i primjene konceptualnih zahvata u popularnoj glazbi. Za sadašnju etapu Mayalesa vjerojatno je presudan ulazak u priču sposobnoga gitarista i multiinstrumentalista Luke Gečeka te tandema Pavle Miholjević / Jura Ferina koji, uz Beluhana, potpisuje produkcijski dio posla na albumu Domovina.

Odakle početi s komplimentima? Od ambicioznih ideja, savršene izvedbe, pomno razrađenih aranžmanskih postupaka? Ili od zaključka da svi ti disparatni i temeljito pripremljeni elementi nisu narušili osjećaj spontanosti i prirodnosti u krajnjem iskazu?

Album počinje skladbom Hoćemo svoj film, u stilu The Flaming Lipsa, s kombinacijom orkestralnih zamaha i vokalima Ivane Starčević, koja u drugome dijelu prelazi u atipičnu hard rock-grmljavinu. Dovoljno za zbunjujuću uvertiru, jer već iduća, Nema me ovdje, pokazuje „pravu“ stranu novih Mayalesa. Pjesma zvuči kao dostojan hommage Ianu Brownu i prvom albumu Stone Rosesa, ili možda čitavoj mančesterskoj neopsihodeličnoj indie rock-sceni kraja 80-ih. Dolje Down već zvuči ozbiljnije, s punim, energičnim zvukom i „distanciranim“ vokalom Petra Beluhana punim samopouzdanja – i dalje naslonjenim na nasljeđe britanske škole. Stop je folk-rock diverzija, dok Divlje pastrve evociraju opijenu izmaglicu američke West Coast-scene kasnih 60-ih, pri čemu valja još jednom podsjetiti da su Mayalesi u tome iznašli vlastiti vokabular, za domaće uvjete zapanjujuće uvjerljiv, sugestivan i artikuliran.

Tematski, Domovina se unatoč naslovu ne bavi izravno politikom i društvom, osim u metaforičnim aluzijama: Kad Beluhan u skladbi Galioti pjeva „Ja sam klaun uz cestu / Ja sam ruža raskršća / lica stotinu znam / kolone u oku / kao rijeka dužnika / ja molim za kap“, to više zvuči kao snolika eskapistička epizoda nego opori, svakodnevni „blues“.

Začudo, u finalnom dijelu albuma smještene su najbolje pjesme, s renomiranim i zanimljivim vanjskim suradnici(a)ma. U temi Montreal vokali su prepušteni kantautorici Mary May, a elegična Koliko je stvari ostalo – duet s uvijek raspoloženim Aljošom Šerićem – jedan je od vrhunaca na ujednačeno kvalitetnom albumu. Na albumu punom boja, skrivenih nijansi i neobičnih okusa. Albumu u čijoj se glazbi dotiču epska širina i autorska dubina, produkcijska raskoš i izvedbena preciznost, eksperiment i topla melodioznost, onostrana ljepota popa 60-ih i ambicioznost rocka 70-ih, britanski pop 90-ih i suvremeni indie-folk, ali sve to s nedvosmislenim autorskim ja.

Kraj godine je daleko, ali Domovina je već sada ozbiljan kandidat za najimpresivnije ostvarenje 2021.