Sentimentalna evokacija prošlosti

Ima kazališnih komada koji svojom idejom nadmašuju tekst predstave, koji je često običan, svakodnevan, pa se čini da i nije dramski tekst, da u njega pisac nije uložio ništa od svoje spisateljske fantazije i literarnog talenta. Takve tekstove život čini literaturom. Takav je i novi tekst A di smo sad, moja Stoše zadarskog autora Živka Nižića, praizveden 28. travnja na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zadru, u režiji Zorana Mužića.

Riječ je o predstavi s trima monolozima rastočene obitelji u kojima svaki lik prezentira sliku svojega nimalo laka života. Tri arhetipska, vječna lika – Stoše, Šime i Perka – protagonisti su koji pripovijedaju što ih je snašlo nakon što se obitelj raspala. Zašto je Stoše mužu Šimi dok je plovio nabila roge, zašto joj Šime nije oprostio i kako je njihove živote doživjela kći Perka? Priča se uz to bavi „sentimentom, memorijom, obitelji, ljubavlju i poviješću Zadra... pletući pletenicu između jedne obitelji i Zadra“, stvarajući tako „neraskidivu, isprepletenu, čvrstu vezu između obitelji i grada“, piše u afiši predstave redatelj Mužić.

Jasna Ančić (Stoše), Davor Jureško (Šime) i Žana Bumber (Perka) / Snimio Željko Karavida

O tome kako je nastao tekst autor Živko Nižić, također u afiši predstave, piše: „I ovaj tekst kao dramska želja, i mogući kazališni čin, nastao je na zamisli zadarskog teatarskog kreativnog dvojca, prvakinje Jasne Ančić i ravnatelja Renata Švorinića. Upravo je on ‘zazvao’ treću pojavu nekakvog zadarskog dijalektalnog i memorijalističkog, spomenarskog teatra.“ Tekst i predstava A di smo sad, moja Stoše, nastavak je „spomenarskog teatra“ ili sažeti produžetak života protagonista, koji su glavni likovi i Nižićeve, „po zadarski“ adaptirane, Stullijeve Kate Kapuralice i njegove Od Foše do Atlantide (moja Stoše).

Slijedeći ideju spomenarskog teatra, ali i instinktivno osjećajući sadašnje posljedice pandemije, Nižić je likove te dijalektalne, no nimalo dosadne i sentimentalne, priče učinio ne samo zadarskima nego je u njih upisao tragove našega ljudima nesklona doba. Obojio ih je lokalnim lingvističkim koloritom, evocirao nekadašnje zadarske sadržaje i njihove amoralne i lucidne pojedince, koji su svoje uloge svojevrsnih nakaza grada i oriđinala transformirali u humane i nezaboravne karaktere zaratina, u simbole svevremenih poruka dobra. Uobličio ih je, piše Nižić, u neku vrst simbola, sublimirao ih je te im omogućio „simbiozu osobne i kolektivne memorije oblikovane u prvom redu odgovarajućim autentičnim idiomom koji je fiksirani refleks nekadašnje socijalne – sociološke stvarnosti i njene slike“.

Simbiotska funkcija Stoše, Šime i Perke omogućila im je da se u prostoru života „nehotice, ali posljedično kreiraju i identificiraju“ njihovi „fikcionalni psihološki karakteri“. Tako „mentalno profilirani, svojom logikom komentiraju biblijske sadržaje, književnost, povijesne događaje, sadašnjost, moral“. Kada to čine „u svijetu svoje fikcije to rade dinamično“, ali i „ostanu bez daha, stanu, pa se logikom izgubljenosti i umora pitaju, ‘a, di smo sad?’“

Odgovor je različit. U Nižićevoj dramskoj konstrukciji kreće se i nalazi u sučeljavanju različitog doživljavanja istoga. No svaki od tih likova jednako, i Stoše i Šime i Perka, unatoč različitom doživljavanju istih stvari i događaja, na kraju shvate da se, kako piše Nižić, „sargaškim instinktom, poput jegulja, žele vratiti na ishodište, na ognjište obiteljske ljubavi, topline veselog, skromnog, samodovoljnog, kršćanskog kruha sa snovima o nebeskoj mani u gradu koji ne može nestati na svom milenijskom putu između stvarnosti i fikcije“.

Ni na trenutak ne zaboravljajući da je riječ o ambijentalnom i spomenarskom teatru, redatelj Mužić se kreirajući i situirajući predstavu i sam podaje toj vrsti racionalnog sentimenta. U tu svrhu (re)kreira ambijent i mjesto radnje starim fotografijama, vedutama i videosnimkama, čije ubrzane projekcije dovode do efektnih učinaka priličnih i komičnome iskazu. Kostimi Marije Šarić Ban također na zanimljiv način oslikavaju karaktere likova. U sveukupnu sliku ambijenta uklapa se i scenografija Johna Čolaka, koji je interijer pozornice podijelio na dvije polovice rastočenog bračnog ležaja; Stošina koji, iako razrezan i nagnut, ipak još postoji i Šimina koji je postao skladište ostataka pokućstva.

Stvoreni ambijent predstave samo je ilustrativni dio onoga što taj prostor ispunjava dojmljiva zajednička suigra glumaca; Jasne Ančić (Stoše), Davora Jureška (Šime) i Žane Bumber (Perke). Ančićka kreira još jedan lik u svojoj bogatoj glumačkoj karijeri sublimirajući u njega prethodna dva istoimena lika iz zadarske Kate Kapuralice i Od Foše do Atlantide. To radi intuitivno superiorno, precizno i kreativno dojmljivo. U kreativnosti nimalo ne zaostaje ni Jureško. Njegov Šime koliko je tragično smiješan toliko je bolno istinit i životno točan. Slika je čovjeka koji se suočava s bezizlazjem današnjega kaotičnog vremena. Perka u interpretaciji Žane Bambur dojmljiva je suvremena eskort-dama koja nije izgubila ništa od nekadašnjega sjaja kurtizana.

Mužić je stvorio sentimentalnu, spomenarsku predstavu, koja se ne ustručava na ironičan i sarkastičan način progovoriti o našem dobu pandemije, nejasne politike, upitnih veličina i moralnih kvaliteta. Govori dakle o svemu što ne mari za prošlost, tradiciju, čitanje knjiga, poznavanje literature... što ne haje za život na kojemu je utemeljena još postojeća civilizacija.