Romantičarski karakter bogate slavonske ravnice

Unatoč svim ograničenjima uzrokovanim izazovnim vremenima sadašnjosti, Galerija Klovićevi dvori vrlo uspješno reda izložbu za izložbom. Tako je prije desetak dana, tri tjedna nakon otvaranja nesvakidašnje ekstravagantne izložbe Bodies 2.0 – veličanstveni svemir u nama, javnosti predstavljen izbor dijela ostavštine plemićkih obitelji slavonske regije. Namjerno spominjem dvije potpuno različite izložbe jer imaju svojevrsni zajednički nazivnik. Zajedničko im je što se i jedna i druga bave ilustriranjem čovjeka. Jedna je portret svega od čega se čovjek anatomski sastoji, a druga je dokument vanjštine, obličja i postojanja ljudi koji više nisu među nama.

Umjetnost slavonskog plemstva – vrhunska djela europske baštine obuhvaća kulturni prostor ponajprije istočne Slavonije, od Iloka do Daruvara, i nudi otprilike dvjesto pedeset različitih artefakata: od dokumentirane građe ilustrirane bakropisima i bakrorezima koji bilježe neke od faza osmanlijskih osvajanja i onoga što je iza njih ostajalo, do umjetničkih djela slikarstva, kiparstva i primijenjene umjetnosti, djelomično i arhitekture.

U dvanaest dvorana drugog kata raspoređene su umjetnine kako kronološki tako i po različitim tematskim cjelinama u kojima je vidljiv i način života i ljudskog djelovanja u razdoblju od 17. stoljeća do prvih desetljeća dvadesetoga, tristotinjak godina razvoja kulturnog i likovnoumjetničkog djelovanja na hrvatskom (slavonskom) tlu, a ujedno nam daje mogućnost promatranja odnosa i razvoja likovne produkcije i dijela znanih i neznanih autora te utjecaja srednjoeuropskih i talijanskih stilskih strujanja – što je dobro za neku dublju analizu, a možda i iscrpniju valorizaciju. Naime, velik broj izloženih eksponata potpisan je nepoznatim majstorima, što ne umanjuje vrijednost predstavljenih radova nego nalaže ili daje mogućnosti konciznijeg istraživanja za povjesničare umjetnosti u potrazi za izvorom i atribucijom autora ili škola. Za mnoga djela ne zna se kako su i na koji način dospjela u naše krajeve, što također otvara nove mogućnosti za postavljanja pitanja na koja bi se u budućnosti mogli dobiti i odgovori.

Friedrich Amerling, Alvina grofica Pejačević, 1852, Muzej likovnih umjetnosti Osijek / Vlasništvo Pereira Arnstein

Pohvalno je i da je izložba na jednom mjestu okupila izbor djela iz raznih slavonskih institucija i privatnih zbirki, kako domaćih tako i inozemnih. Mnogi eksponati razasuti su po manjim gradovima, vlasništvo su izoliranih fundusa dvoraca i vlastelinskih kuća. Za posjetitelje koji nisu iz matičnih gradova u kojima su predstavljena djela dio stalnih postava izložba će biti zanimljiva kao presjek i pregled impozantnih ličnosti iz hrvatske povijesti.

Dominacija portreta plemića

Na samom početku izložbe nalazi se niz portreta mnogobrojnih plemića i plemkinja. Portreti uvelike dominiraju i najzastupljeniji su među izloženim slikama, što pak ne začuđuje jer su nekadašnje zidove palača i dvoraca uobičajeno krasili portreti vlasnika i članova obitelji. Imena su to slavonskog plemstva što su svoje domove u Osijeku, Valpovu, Vukovaru, Iloku, Našicama, Podgoraču, Bilju i drugdje dobili od Habsburgovaca zahvaljujući zaslugama u okončanju Velikog bečkog rata. Među prvima koja nastanjuju ovo područje nalazi se austrijska obitelj Odescalchi, a potom je slijede grofovi Eltz, njemačkoga podrijetla, austrijski baruni Hilleprand von Prandau, Normann-Ehrenfels te znameniti Pejačevići. Zapadnije će prostore (Daruvar) zauzimati viđeni predstavnici porodice Janković.

Joseph Lauer, Mrtva priroda s lovačkim priborom, 1846, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek / Snimio Milan Drmić

To je velikim dijelom doba prije fotografije te bi se lica predaka i suvremenika ovjekovječila portretima, što ni danas nije rijetkost među imućnijim obiteljima i drugima koji to žele. Za izradu portreta najčešće bi se biralo ulje, ali zastupljene su i druge tehnike, poput akvarela i pastela. Ulje na platnu svakako je najotpornije na protok vremena pa je osiguravalo svojevrsnu dugovječnost onima koji su željeli ostati u sjećanju svojih dalekih potomaka. Osim habsburških podanika ili saveznika koji su posjedovali imanja i titule tijekom stoljeća na tlu Hrvatske na izložbi se mogu vidjeti i portreti osobito važnih europskih ličnosti, primjerice biste i reljefi pape Inocenta XI, vjerskog poglavara (nekoliko komada, u bjelokosti i mramoru, bolje ili lošije očuvanosti).

Nakon, uvjetno rečeno, monotonije, kako tematske tako i stilske, od baroka do klasicizma, u kojima dominiraju zagasita kromatika i tu i tamo topliji tonovi, najčešće vidljivi u detaljima tkanine koji su pak na trenutak prekinuli opetovani slijed zlatom premazanim drvenim kosturom fotelje napoleonskoga doba ili obrubima na komadima porculana, dolazi se do centralne dvorane sjeveroistočnog krila galerije, gdje se ističe jedan od najvrednijih portreta Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku – Amerlingov portret grofice Alvine Pejačević. Uz njega je i portret Marije udove grofice ZichyIz, rad istog autora. Namjera autorica izložbe Jasminke Najcer Sabljak i Silvije Lučevnjak da omoguće komparaciju dvije verzije istog djela (portreta grofice Marije) nažalost nije uspjela, original je zamijenila reprodukcija slike u posjedu slovačkog muzeja.

Nakon te dvorane zaključuje se klasična heraldička priča radovima Georga Josepha Melbera: galerija uljenih portreta predaka ukrašenih grbovima, zatim minijature akvarela na bjelokosti, pojedinačnih i skupnih predložaka, sve do oslikanog rodoslovnog stabla obitelji Odescalchi nepoznatog majstora.

Uz dva vrijedna predmeta, kao što su podni sat s glazbenim mehanizmom iz Dresdena (MUO u Zagrebu) i klavir Dore Pejačević te njezine notne zapise, cijela priča djeluje zaokruženo. Jednog dana bila bi dobar inventar nekog stalnoga postava nepostojećeg povijesnog muzeja Slavonije, Baranje i Srijema

Prizori iz lova, sakralni motivi i djela velikih majstora

Dio izložbe posvećen je i uprizorenjima lovačkog života (tematski na izložbi nazvan U znaku sv. Huberta), gdje je moguće vidjeti neizostavni oblik svakodnevice visokog staleža koji je često rezultirao prepariranim životinjama, trofejima na zidovima palača i kurija. Dakako, nema lova bez oružja pa je izložena i poneka puška odnosno kubura.

Iza tih dvorana koje uistinu potvrđuju mnogobrojnu kulturnu baštinu promatranu kroz izdanke raznih imućni obitelji, slijedi mojim afinitetima nešto bliža, draža umjetnost i način likovnog i stilskog izražavanja kroz prozor sakralne tematike do mnogo izražajnijih ostvarenja.

Što se sakralne tematike tiče, također bogato zastupljene na izložbi, valja istaknuti da su neke od uvaženih obitelji imale visoko pozicionirane članove u crkvenim redovima, a i običaj je bio imati i vlastitu kapelu. Katkad je ona bila dio sakralnog objekta, a ponekad samo ulomak kućnog namještaja poput kućnog klecala iz 17. stoljeća koje se čuva u Muzeju Slavonije u Osijeku.

Iz postava izložbe  / Snimio Goran Vranić

Zapadno krilo galerije udomljuje meni¸ vrlo draga majstorska imena, primjerice ono Carla Rahla, koji je s nekoliko portreta (uglavnom obitelji Pejačević) predstavljen na izložbi. Vrlo je zanimljiv i portret Rahla koji je izradio Alajos Györgyi Giergl kao kopiju Rahlova autoportreta, a suptilnošću i kvalitetnim pristupom privlači oko posjetitelja. Nakon toga slijede opušteniji i prirodniji prikazi i ostvarenja. Na popisu naći će se djela Vlahe Bukovca, Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića, Bele Čikoša Sesije, Franje Muckea, Crnčića, Mihanovića, Šulentića... Slikali su velikane, ali i vedute, krajolike, gradove u pozadini figura, kućne ljubimce, bure i marine!

Taj mi je dio izložbe najmiliji jer je pun života i pršti nekom bliskom energijom, naglašenom i predmetima kao što su sablje i mačevi – konkretni primjerci prestiža i samoprezentacije plemića – filigranski izrađeni i preslikani na platnu. Uz dva vrijedna predmeta, kao što su podni sat s glazbenim mehanizmom iz Dresdena koji se čuva u MUO-u u Zagrebu i klavir Dore Pejačević te njezine notne zapise, cijela priča djeluje zaokruženo. Na kraju je postava soba u kojoj su smješteni nama vremenski najbliži radovi.

Podni sat s glazbenim mehanizmom, Dresden,
oko 1794, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

Ideja izložbe dio je već 2009. započeta projekta navedenih autorica u suradnji s Galerijom Klovićevi dvori. Potvrda je to vrlo velike produkcijske aktivnosti kako stranih tako i domaćih autora čiji su radovi dopremljeni ili nastali na području Slavonije. Kvalitetni radovi ukazuju na veliku darovitost majstora umjetnika, ali mora se spomenuti da je, kao i danas, plaćevna moć velikim dijelom određivala angažman pa na taj način i izvedbu pojedinih radova.

Vrijedni dijelovi hrvatske kulturne baštine

Valja napomenuti i da su osim regionalnih muzeja po kojima sad već i neke zbirke nose imena (npr. podgoračka, valpovačka...) djela su dopremljena i iz drugih gradova: Beča, Salzburga, Novog Sada. Dosta toga je i iz Zagreba, ali najveći dio ipak dolazi iz glavnog grada Slavonije – Osijeka.

Zapravo, cijela bi izložba bila dobar inventar nekog stalnoga postava nepostojećeg povijesnog muzeja Slavonije, Baranje i Srijema! Dio koncepta u Galeriji Klovićevi dvori doima se pomalo sterilno bez obzira što je riječ o prezentiranju vrijednoga dijela hrvatske kulturne baštine. Nisam sigurna ni da je najsretnije rješenje bojenje zidova, što postaje trend u galerijama i muzejima. Čini mi se da bi neutralna bijela podloga umanjila efekt komornog karaktera koji se s obzirom na brojnost osoba iz minulih vremena (portreta) što u vas gledaju gdje god se okrenete sastoji od građe koja teško da bi mogla imati vedriji karakter. Više je to opaska negoli zamjerka jer iskoristiti toliku količinu predstavnika vladajuće kaste nije lagan zadatak.

Izložba se čini pitkijom kada je uz portrete vidljiv dio modnog detalja ili uporabnih predmeta kao što su sablje i mačevi koje posjetitelj može usporediti s naslikanim detaljima. Svakako je na svim tim djelima moguće promatrati i stil odijevanja, modne trendove kao odraz epohe, od svakodnevne odjeće do svečanih prilika, a na realističnim pejzažima vidljiv je romantičarski karakter bogate slavonske ravnice.

Jasno je vidljiv golem trud i godine istraživanja, težina izbora što su ga autorice izložbe u nekom trenutku morale donijeti kako bi se vidio dio bogatog kulturnog nasljeđa Slavonije, što je upotpunjeno doista impresivnim katalogom koji je, osim ilustracije baš svakoga pojedinog eksponata, i vrlo razložno i stručno objasnio kontekst prikupljanja, nastajanja, povijesti i djelovanja svih umjetnika i plemićkih obitelji.

Za kraj bih iznijela svojevrsni apel da bi trebalo promisliti i o tome kako kvalitetnije osigurati uvjete i sredstva za očuvanje izloženih djela. Neka od njih naime zahtijevaju manje ili veće obnavljanje kako bi ih i generacije poslije nas mogle gledati s divljenjem.