Roman o prolaznosti života

Korice najnovije u Hrvatskoj izdane knjige Petera Stamma (1963, Weinfelden, Švicarska) Nježna ravnodušnost svijeta u suptilnom prijevodu s njemačkoga na hrvatski Latice Bilopavlović Vuković (Fraktura, Zaprešić, 2021) nježne su kao i naslov: plavkasto-ljubičaste, upućuju na onostranost, more i nebo sjećanja. Na vrhu prednjega ovitka nacrtani su donji dijelovi figura muškarca i žene; lica i torza nasuprotno se nalaze na dnu korica, mašući jedno drugomu. Muškarčev štap i ženine naočale sugeriraju neku kasniju životnu dob. Knjiga je i pisana iz prvoosobne perspektive čovjeka u srednjim godinama koji ne može zaboraviti svoju umrlu dragu, Magdalenu, koja mu se javlja u sjećanjima, snovima i zbilji, tematizirajući prolaznost života, a završava spokojnom spoznajom dolazeće smrti. Raspolovljenost crteža kao da sugerira identitetsku podijeljenost, ali i blizanačku strukturu postojanja svakoga čovjeka i traganje za Drugim Ja koja se tematizira u romanu. I narator, koji je i glavni lik, Christoph, ima svog mlađega dvojnika Chrisa, o kojemu samo posredno doznajemo u romanu, a i Magdalena, zagonetna mlada žena koju je upoznao šaljući joj poruku, prethodno je prateći, ima dvojnicu u njegovoj Magdaleni, Leni, koja je neizravno sveprisutna. Obje su glumice, a oba su muškarca pisci.

Prev. s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković, izd. Fraktura, Zaprešić, 2021.

Roman dug 133 stranice (izvornik: Die sanfte Gleichgültigkeit der Welt, Frankfurt am Main, 2018), podijeljen u 37 poglavlja, pitak i lako čitljiv, filmski kadrirajući doživljaje svijeta poigrava se dvostrukim vremenskim i prostornim dimenzijama. Neparna su poglavlja povezana uz bivšu ljubavnu priču protagonista i djevojke koja ga je napustila ispričana izravno, a parna su poglavlja priča o bivšoj Magdaleni upućena sadašnjoj Magdaleni, koja postaje izabrana slušateljica. Pri početku romana pripovjedačeva je poruka: „Molim Vas, dođite sutra u četrnaest sati u Skogskyrkogården. Želim vam ispričati jednu priču.“ Postupno se njihove priče povezuju, preispituju, važu, odmjeravaju, pretačući se prustovski jedna u drugu: „To što slušam vaše priče ne znači da si smijete svašta dopuštati. Ja nisam vaša Magdalena niti imam namjere to postati.“

Roman teče, narativi se prelijevaju, povremeno se dokidaju granice nove priče u nastajanju i davne, svetrajuće priče u nestajanju kao da se novostvarajućom pričom i stalnim govorenjem o ljubljenoj djevojci može vratiti život. Tako i počinje roman: „Često me posjećuje, uglavnom noću.“ Narator vjeruje da se stalnim pripovijedanjem o događajima može vratiti izgubljeno vrijeme. Pripovjedač i nova Magdalena peripatetično razgovaraju prolazeći nepoznatim prostorima, stvarnim ili zamišljenim, i hodajući (re)kreiraju (ne)pouzdanu priču. Christoph je pisac, autor uspješnoga debitantskog romana o rezigniranu autoru, rastanku i nemogućnosti ljubavi (narator i njegova djevojka prekinuli su vezu za vrijeme pisanja knjige, jer: „utekao sam u fikciju, u svoj umjetni svijet“) koji je doživio niz književnih susreta po cijeloj zemlji. Književnik je u stalnoj potrazi za drugim romanom, pričom koju bi mogao napisati, tako da se nastanak ove nove priče autobiografski miješa s fikcionalnim autorskim narativnim tkivom. Umjetnička dimenzija pojačava se zadržavanjem i prolaskom muzejom i radom na kazališnim predstavama, jer narator pomaže novoj Magdaleni u pripremi uloge Julije iz Strindbergove Gospođice Julije kao sugovornik i suglumac, čitajući Jeanove replike. Prikazuju se, marginalno i iluzijski, svjetovi kazališta i premijera predstave. Roman preispituje čekanje, tišine u odnosima, a znakovito i teatrabilno i počinje citatom iz Beckettove drame Krappova posljednja vrpca: „Nepomično smo ležali. No pod nama se sve gibalo. I gibalo je nas, blago, gore-dolje, amo-tamo.“ Ravnodušnost svijeta sugerira se gotovo potpunim izostankom ljudi iz tkiva romana; likovi na koje nailaze u dugim šetnjama nisu individualno profilirani ili su samo spomenuti kao svojevrsna kulisa priče; a ni ljubavno-umjetnički kartel, s mogućim asocijacijama na Kvartet Milana Begovića, pojavnih i nepojavnih karaktera, nema dokraja zaokružene profile. Podvojenosti se čine zanimljivima, kao što je odraz u staklu u kojemu umjesto mladoga noćnog portira narator vidi svoje lice, ili student koji sjedi u predavaonici, a nitko ne zna ništa o njemu ili Chris kojega u stopu prati, slijedi, ulazi u iste prostore, naručuje ista jela i pića: „Bio sam u šoku što sam ga susreo, a istodobno sam osjećao veliko olakšanje. To što je došao onamo značilo je da vodi samostalan život, da čini stvari koje ja nikad nisam, da ide na mjesta koja ja nisam nikad posjetio. Počeo sam sumnjati u cijelu tu priču o dvojniku.“

Upoznavanje u Stockholmu sa znatno mlađom Lenom i otkrivanje da je prije dvadeset godina volio ženu njoj nalik, poznavanje života koji je pred Lenom i onoga koji sad vodi zaokreće igru prošlosti i sadašnjosti iz koje nitko „neće otići neozlijeđen“. „Možemo li pobjeći svojoj sudbini ili se moramo pomiriti s nježnom ravnodušnošću svijeta?“ – pita se švicarski autor, slično kao što se pitala norveška autorica Linn Ullmann pripovijedajući autobiografsku priču o ljubavi svoje majke, norveške glumice i redateljice Liv Ullmann i svojega oca, švedskoga redatelja Ingmara Bergmana te svojoj ljubavi prema roditeljima u romanu Nemirni (Naklada Ljevak, Zagreb, 2020), u izvrsnom prijevodu Željke Černok. U obama romanima tehnike filmske montaže i kadriranja određuju filozofiju i fenomenologiju današnjice u pokušaju pripovijedanja priče o brzom odlasku. Znatno bolji i potresniji bili su mi Nemirni, De urolige iz 2016. od Nježne ravnodušnosti svijeta iz 2018, unatoč činjenici što bismo ovaj roman, utemeljen na nizu grobljanskih toposa i metafora, čini mi se, mogli čitati i kao alegoriju, zasnovanu na odnosu Isusa i Marije Magdalene, Logosa i Sophie, Riječi i Duha.