Pogled s druge strane

Josip Novaković (Daruvar, 1956) otisnuo se u SAD kao dvadesetogodišnjak, a prve je knjige u Americi objavio u posljednjem desetljeću minulog stoljeća. Taj američki profesor književnosti i pisac hrvatskih korijena relativno je brzo zainteresirao i naše izdavače za svoje knjige, uključujući se povremeno i u književni život stare domovine predstavljanjem prijevoda svojih djela, sudjelovanjem na literarnim festivalima i tribinama, javljajući se prilozima u našim novinama. Objavio je dosad – sve na engleskom jeziku – dvanaest knjiga: jedan roman, pet zbirki kratkih priča, nekoliko knjiga eseja i autobiografskih zapisa te dva priručnika u kojima govori o umijeću pisanja fikcije.

S engl. prev. Saša Drach, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

U pohvalu pak domaćim nakladnicima – počevši od Meandra koji je prvi u nas objavio neku prevedenu Novakovićevu knjigu (Grimizne usne, 2000, prev. Jadranka Pintarić i Ljiljana Šćurić) pa preko Algoritma, Profila, Sandorfa, koprivničke Artikulacije, Mozaik knjige sve do Matičina izdanja o kojem će ovdje biti nešto više riječi – valja kazati da su našim čitateljima ponudili čak jedanaest Novakovićevih knjiga, a to je gotovo cjelokupan njegov dosadašnji opus. Osim već spomenutih prevoditeljica, po jedno su djelo preveli još Nada Šoljan i Dinko Telećan, a preostalih osam potpisuje Saša Drach, komu pripadaju osobite zasluge za približavanje Novakovićeve proze publici u Hrvatskoj. Zanimljivo je da su se tri posljednje zbirke piščevih priča u Drachovu prijevodu – Tri smrti i devet života, Ljudi i Truplo puno meda – pojavile u vremenskom rasponu od lipnja prošle do siječnja ove godine.

S obzirom na podrijetlo (korijene) i na činjenicu da ne piše na materinskom (hrvatskom), nego na maćehinskom (engleskom), Novakovića su na raznim stranama svijeta često pitali kojoj nacionalnoj književnosti pripada. U SAD-u, gdje je živio desetljećima, obično ga predstavljaju kao američkog pisca hrvatskih korijena, a Kanađani ga, otkako je postao sveučilišni predavač u Montrealu i dobio njihovo državljanstvo, nazivaju kanadskim piscem hrvatskih korijena. Na slično pitanje – čiji je pisac i koliko mu je bitna ta odrednica – u intervjuu objavljenu u Vijencu 2013. rekao je da je u tom smislu prerastao identitete i zaključio da njegovo pisanje „pripada i Hrvatskoj“: „Mene nazivaju piscem hrvatskog porijekla, no ovdje mi je ipak i nešto više od toga, i majka i otac su mi ovdje zakopani, to je i biološka, elektromagnetska pripadnost (…). Mislim da nije potrebno da se razriješi to političko etničko pitanje jesam li hrvatski pisac ili ne, meni je prije svega važno da budem pisac i da pišem (…). Mogu me zvati kako hoće, ali bih ipak volio da barem netko čita nešto što sam napisao i da mu je to OK. Gdje god da to na kraju pripadne, mora pripasti i ovdje jer nitko ne može negirati mjesto gdje ti je kolijevka i gdje ti je grob.“

Zbirci priča Truplo puno meda naslov je dao prvi od šesnaest tekstova uvrštenih u knjigu, a ono piščevo iskazano pripadanje „i Hrvatskoj“ najprije se i najizrazitije uočava u naznakama mjesta zbivanja (takvih je priča u zbirci više od polovice), a zatim i u događajima i iskustvu što ih je u sjećanjima, kao dragocjenu osobnu „prtljagu“, autor ponio u svoje nove domovine. Nije, naravno, slučajno što je u tom tematskom sloju pričā najčešće „zaustavljeno vrijeme“ doba djetinjstva i odnos prema svijetu životinja (Vuna, povezane priče Laži i Protulaži, Okus mora, Jastreb Jabo, Konačna biografija jedne YU-mačke; posljednja koncepcijski je vrlo bliska priči Životopis jednog prerijskog mačka uvrštenoj čak u dvije knjige – Sumka 43 /2017/i Tri smrti i devet života /2020/). Priča Kad mi se dlaka nakostriješila neka je vrsta pogleda s druge strane – riječ je o razmišljanjima jednog mačka čija su iskustva u odnosima s ljudima krajnje zabrinjavajuća jer „ljudi našu dobrotu nagrađuju mržnjom“; ali svejedno, zaključuje, „mi ćemo ih nadživjeti“. U naslovnoj priči i u priči Fritz: bajka o ovčaru još je jedna jaka, čvorišna tematska točka u tekstovima čija se radnja zbiva u „starom kraju“: rat i njegova nepredvidivost u kojoj se prepleću sudbine ljudi i s njima povezanih životinja u apsurdnim situacijama koje donosi ratna svakodnevica.

Drugu, nešto manju skupinu priča u zbirci čine tekstovi u kojima je radnja smještena na američko tlo. Iako je najčešće riječ o likovima koje „susrećemo u susjedstvu“, vidljiva je autorova sklonost složenijem povezivanju i socijalnom i psihološkom motiviranju njihovih postupaka u situacijama u koje upadaju u nekim kriznim momentima. Glavni junaci priča Dobrotvorne olakšice i Duše Clevelanda imaju isti, karitativni poticaj – pomoći ratom ili siromaštvom ugroženima, ali obojica završe loše, jedan i kao nehotični ubojica. Kao uzroci njihove propasti demaskiraju se dobrotvorne institucije, američki porezni sustav, kulturne razlike između Amerikanaca i Europljana, predrasude koje imaju jedni o drugima. U ovim dvjema pričama, kao i u priči Obsession, kojoj su podloga ljubavne provokacije između muža i žene na oštrici noža – Novaković upravo maestralno slaže detalje i situacije koje postupno sve jače iritiraju suprotstavljene likove i dovode do eksplozije i destrukcije iza koje ne ostaje ništa.

U Novakovićevim pričama ima brutalnosti, ima opora humora, ima dobra i zla, ima moći (makar prividne) i nemoći (sasvim izvjesne). Ima života.