Odlazak tihog i samozatajnog umjetnika

Nedavno preminuo scenarist i redatelj Bogdan Žižić dugi je niz godina održavao gotovo svakodnevni ritual: ako biste kasno poslijepodne ili ljeti tijekom večeri prošli pored slastičarnice Krešimir nedaleko jezera Jarun, u blizini kojeg je živio, mogli ste ga vidjeti kako u nevelikom interijeru ili na terasi pred slastičarnicom polako i smireno uživa u omiljenim mu kolačima, najčešće štrudli ili piti od jabuka. Vrijedilo je već samo promatrati njegovo gustiranje slastica, mirnoću i polagane pokrete mudra čovjeka koji je zašao u neke godine i koji odlično razumije svijet i ljude, staloženost blage osobe koja je svašta vidjela i koješta doživjela, i koja i dalje živim pogledom gleda svijet oko sebe, no držeći se postrani, manje kao sudionik, a više kao promatrač svega što ga okružuje. A ako ste imali sreće poput autora ovog teksta da ga i upoznate te da s njim povremeno sjednete na kolač ili kavu, Bogdan Žižić bi vam se u razgovoru otkrio kao jednostavna, skromna i samozatajna osoba koja oštroumno i racionalno doživljava stvarnost, koja tu stvarnost sagledava i komentira kroz posve realnu i logičnu prizmu, svjesna svih zadatosti i nedostataka, ali sa spomenutom mirnoćom koja je sugerirala pomirenost s vremenom, samim sobom pa i s vječnošću.

Bogdan Žižić, jedan od najistaknutijih
hrvatskih filmskih autora / Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Bilo je nečeg blagotvornog i smirujućeg u pogledu na gospodina Žižića koji i ove večeri uživa u svom kolaču s jabukama, bilo je nečeg izvanvremenskog ili svevremenskog u tome, kao da je ta sličica zadana u vremenu i trajat će vječno.

Diplomirani pravnik rodom iz Solina, čiji je prvi posao vezan uz film bio onaj dramaturga u Zagreb filmu, karijeru scenarista i redatelja započeo je izvrsnim dokumentarcem Poplava iz 1964, snimljenim u teškim uvjetima, tijekom velikog izlijevanja Save u Zagrebu u listopadu. Sve do sredine 70-ih snimao je sjajne kratke dokumentarne i igrane filmove, pa dok su se među dokumentarcima izdvojili Jasenovac, Pohvala ruci (film bez riječi dojmljiva ritma i montažnih rješenja, o radu Ivana Husa, zagrebačkog majstora izrađivača violina) i Otkopčati dugme, među kratkim igranim istaknuli su se Madeleine, mon amour!, Putovanje i Šala.

Dugometražnim prvijencem Kuća, socijalnom dramom s romantičnim zapletom i u određenoj mjeri politiziranim kontekstom, za vrijeme nastanka dosta hrabrim i kritički intoniranim ostvarenjem u kojem se pozabavio korupcijom i financijskim malverzacijama, Žižić je 1975. osvojio Veliku Zlatnu arenu, a Zlatnom arenom ovjenčana je i najbolja glumica Jagoda Kaloper. Nakon što je u Kući definirao neke od svojih stalnih tematskih i idejnih preokupacija, od sudbina tzv. „malih“ ljudi preko snažnog i realističnog socijalnog konteksta do nenametljivog ali jasnog angažmana, Veliku Zlatnu arenu osvojio je i dvije godine poslije drugim dugometražnim igranim filmom, gastarbajterskom socijalnom dramom Ne naginji se van, u oporom realističkom ugođaju, gdje je razvidan i njegov dokumentaristički nerv, ali i izražen moralistički ton.

Tema gastarbajterstva, čest motiv u hrvatskom i jugoslavenskom filmu 70-ih, Žižića je prilično intrigirala, te je 1977. snimio odličan dokumentarac Gastarbajter Trumbetaš, o slikaru Dragutinu Trumbetašu, kojem će se vratiti tri desetljeća poslije u filmu Dragi Vincent, a 1984. također gastarbajtersku socijalnu dramu Rani snijeg u Münchenu.

Realistički prosede i društvena kritičnost obilježja su urbane romantične socijalne drame Daj što daš iz 1979, kojom prema vlastitim riječima naknadno i nije bio osobito zadovoljan, a u kojoj se pozabavio i motivom etičke nepouzdanosti, odnosno nestalnosti mladog protagonista, socijalnog oportunista koji u ključnoj situaciji izabire liniju manjeg otpora. Filmove Daj što daš i Rani snijeg u Münchenu povezuje i tematiziranje generacijskog jaza među članovima obitelji, jaza koji je i klasno, pa i kulturološki uvjetovan. Također, naslove Rani snijeg u Münchenu i Ne naginji se van, u kojem je Žižić otkrio mladog i iznimno darovitog Ivu Gregurevića, povezuje tematiziranje mentalitetnih, kulturnih i uvjetno rečeno „civilizacijskih“ razlika između tadašnjega hrvatskog, odnosno jugoslavenskog, i njemačkog, odnosno zapadnog društva. U posljednjem razdoblju stvaralaštva posvetio se pojedincima koji su teško stradali i čije je sudbine obilježila naglašena patnja, te su tako nastali dokumentarci Goli otok, u kojem se slikar i grafički dizajner Alfred Pal prisjeća svog dvokratnog stradanja na Golom otoku, i Vlado Gotovac: Moj slučaj, koji govori o Gotovčevu stradanju, ali i o stoicizmu kojim je bio obilježen njegov životni put. Sličnim stoicizmom bio je obilježen i profesionalni i životni put velikoga filmskog autora Bogdana Žižića.