O glazbi, recepcijski

Novi zapis posvećujem također rezultatima anketiranja. Samo što se ne radi o stranom glazbenom stvaralaštvu nego o domaćem. Poznajem mnoge njemačke muzikologe i kritičare, pa i pojedine predstavnike velikih njemačkih proizvođača diskova. Dva susreta s muzikolozima, u Heidelbergu i Münchenu, pružila su priliku za ispunjenje znatiželje. Zanimalo me kakvo je stanje u recepciji hrvatske glazbe u Njemačkoj. Od prvoga takva razgovora prošlo je dosta godina. Međutim, u telefonatima vođenima u posljednje vrijeme uspio sam se uvjeriti da je stanje još i povoljnije u pogledu poznavanja hrvatske glazbe u inozemstvu, točnije: na njemačkom govornom području.

Nisam se iznenadio kad sam saznao da visoko mjesto pripada Dori Pejačević, već s obzirom na njezin životopis: glazbeni studij u Njemačkoj, ugledna poznanstva i izvedbe pojedinih djela u Njemačkoj i Austriji. Mnoštvo podataka o tome pružaju dvije uzorne monografije naše cijenjene muzikologinje Koraljke Kos (Zagreb, 1982. i 1998). Njezina glazbeno-strukturna i biografska tumačenja (popraćena bogatom slikovnom građom) moraju biti ishodište svih kasnijih istraživanja. Posebna je zasluga Koraljke Kos u tome što je u specijaliziranoj njemačkoj diskografskoj tvrtki CPO pokrenula veliko izdanje djela Dore Pejačević na diskovima. U posljednjih desetak godina objavljene su ove skladbe na pet diskova (citiram skraćeno): simfonija, klavirski koncert, klavirski kvintet, klavirski kvartet, gudački kvartet, klavirski trio, sonata za čelo i klavir, dvije violinske sonate te ciklusi pjesama na njemačke tekstove (Rainer Maria Rilke, Karl Kraus, Ricarda Huch, Friedrich Nietzsche). Njezina je vokalna lirika, za alt i klavir, po izrazu srodna pjesmama Johannesa Brahmsa i Richarda Straussa. Kad uglazbljuje Nietzschea, dodiruje se s filozofovim vokalnim ciklusom, djelom mladog autora, koji je bio i kompozicijski nadaren, što je mnogim interpretima njegovih filozofskih djela nepoznato.

Jedan iz serije diskova sa skladbama Dore Pejačević u izdanju uglednoga njemačkog CPO-a

Treba istaknuti da su u izvedbama zastupljeni ugledni orkestri, solisti i komorni sastavi. Među pijanistima su Volker Banfield i Cord Garben. Sjajan klavirski koncert, jedan od na najboljih u hrvatskom orkestralnom stvaralaštvu i u povijesti hrvatske glazbe uopće. Napisan je 1913, a praizveden 1916. godine. Na disku koji je preda mnom izvode ga međunarodno afirmiran njemački pijanist mlađe generacije Oliver Triendl (s diskografski zabilježenim nastupima, među ostalim, s Münchenskom filharmonijom i orkestrom Mozarteuma u Salzburgu). U toj izvedbi potvrđuje se bogata tematska invencija spojena s blještavim klavirskim slogom. Solist surađuje s Frankfurtskim orkestrom pod ravnanjem engleskog dirigenta Howarda Griffitha (također zastupljena brojnim diskovima na kojima nastupa s londonskim Royal Philharmonic Orchestra, Izraelskom filharmonijom, Francuskim nacionalnim orkestrom). Sve to treba spomenuti jer posredno pripada recepciji i ugledu Dore Pejačević u Europi.

Recepcija Gotovca i Bjelinskog

Vraćam se ishodnoj temi, istraživanjima o recepciji. Poznavatelji opernog stvaralaštva, kao prof. Volker Klotz u Stuttgartu, naveli su bez premišljanja Gotovca, što je shvatljivo jer je Ero s onoga svijeta repertoarno djelo mnogih glazbenih kazališta, u Njemačkoj i drugdje. Premda s Erom nije povezano, spomenuo je i Gotovčevo folklorno Simfonijsko kolo, jer se često izvodi kao dodatak na simfonijskim koncertima.

Većina ispitanika spomenula je, međutim, Bruna Bjelinskog kao najpoznatijega hrvatskog skladatelja, pogotovo s obzirom na njegovu svestranost: kao simfoničara, autora komorne glazbe te nekonvencionalnih opera i baleta, od kojih je najveći uspjeh postigla dječja opera Pčelica Maja, koja hrvatsku glazbu spaja s tekstom koji je rađen prema dječjem romanu Die Biene Maja (1912) njemačkog neoromantičara Waldemara Bonselsa. U Beču sam vidio i duhovit balet Peter Pan, koji je također postigao velik uspjeh. Za razliku od Gotovca, koji se rado uprizoruje zbog vješto smišljene „balkanske egzotike“, Bjelinski se u inozemstvu, kao i kod kuće, prihvaća kao predstavnik standardnog izraza europskog neoklasicizma, stilski blizak Martinůu, Prokofjevu, Hindemithu, Caselli, ali uvijek prepoznatljiv osobnim stilskim idiomom.

Prema mjeri zastupljenosti tiskanim notnim izdanjima Bjelinskoga, izuzme li se Mil­ko Kelemen, nijedan noviji hrvatski skladatelj nije nadmašio. Zabilježit ću nekoliko primjera. Pčelica Maja tiskana je u Beču (1957), Koncert za flautu objavljen je također u Beču (1956), kao i Peter Pan (1969). Dječji balet Pinocchio tiskan je u Kölnu (1967), Koncert za violu i orkestar pak u Milanu (1963), gdje i Concertino za rog, gudače i udaraljke. Jedno od najsugestivnijih djela, vokalni ciklus Condomblé za sopran ili mezzosopran i komorni sastav, objavljeno je također u Kölnu (1975). Podatke crpim iz razgovora sa skladateljem te iz Hrvatskog biografskog leksikona, 2. svezak, Zagreb, 1989.

Susret u vlaku za Beč

Bjelinskog sam upoznao oko sredine šezdesetih godina u vlaku za Beč. On je putovao na jednu izvedbu Pčelice Maje, a ja na predavanje u Društvu austrijskih pisaca. Razgovarali smo sve do dolaska u Beč. Bio je vrlo komunikativan, duhovit, pun anegdota, srdačan i skroman, bez ikakve „umjetničke“ egocentričnosti. U kasnijim godinama ponekad smo se susretali, a često telefonirali. Ukratko, bili smo prisni – kao što mi je neobično bliska i njegova supruga, pijanistica Ljerka Pleslić-Bjelinski. Jedino sina Alana nikad nisam bolje upoznao, susreli smo se samo jednom letimice. Međutim, pratim njegovu dirigentsku djelatnost.

Stigao sam do četvrtoga skladatelja poznata u Njemačkoj. To je hrvatski i srpski kompozitor Marko Tajčević, rođen u Osijeku. Na njegov uspjeh upozorio me jedan münchenski kolega, čija je supruga nastavnica na srednjoj muzičkoj školi. U programu srednje škole upotrebljava se Tajčevićev poznati klavirski ciklus Sedam balkanskih igara (prvotisak Zagreb, 1927). U njemačkom izdanju djelo se zove Balkantänze, a objavljeno je u posebno istak­nutoj nakladi Schott, specijaliziranoj za glazbu dvadesetog stoljeća. O njezinu ugledu svjedoči podatak da su njezini autori Hindemith (ekskluzivno), Ligeti, Martinů, Fortner, Kelemen i mnogi drugi. Prema podacima nakladnika Tajčević ima odličnu prođu.

Negativan odgovor iz kruga njemačkih muzikologa i kritičara uslijedio je kad sam spomenuo Stjepana Šuleka, koji je u Njemačkoj nepoznat. Münchenskom znancu, muzikologu profesoru Jensu Malteu Fischeru (koji je 2003. objavio jednu od najopsežnijih monografija o Mahleru) pružio sam snimku Šulekove Osme simfonije. Preslušavši je, rekao mi je da to eklektičko djelo priziva asocijacije na barem pet različitih kompozitora. Složili smo se.

Treba požaliti što se u inozemstvu ne izvode češće neki od hrvatskih klasika dvadesetog stoljeća, poput Berse, Baranovića, Papandopula i Cipre.