Novi model stimulacija piscima podijelio književnu javnost

Polemike u književnim krugovima izazvao je 22. travnja objavljen javni poziv za dodjelu stimulacija autorima i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevodilaštva u 2019. i 2020. koji je raspisalo Ministarstvo kulture i medija. Ono što je trebao biti proizvod sinergijskog rada četiriju krovnih, „cehovskih“ udruga, Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i Društva hrvatskih književnih prevodilaca, pokazalo se izvorom prijepora.

Naime do 2020. domaća književna djela na natječaj su prijavljivali izdavači, dok su stimulacije dodjeljivane komisijskom odlukom, pri čemu je tročlani žiri, vodeći se estetskim kriterijima, donosio odluku o najboljim izdancima domaće književne produkcije. Takav je model još od ustanovljenja 2011, zbog netransparentnosti, nailazio na neodobravanje dijela književne javnosti, što je, kako nam je kazao predsjednik DHK-a Zlatko Krilić, gotovo dovelo do potpunog ukidanja prakse stimuliranja izvrsnosti. Stoga se, kako stoji u priopćenju Ministarstva, izdanom po uzletu reakcija i nastanku peticije Pravo na kvalitetu, odlučilo prikloniti dvofaznom, kombiniranom, modelu ocjenjivanja i pritom „u cijelosti prihvatilo kriterije koje su usuglasili i predložili predstavnici strukovnih udruga“. Isto potvrđuje i Krilić, podsjećajući da natječaja za 2020. nije ni bilo te su stoga udruge krenule „aktivnijim pristupom prema Ministarstvu, što je uključivalo i izradu kriterija“ kako bi „sačuvale natječaj odnosno financijske potpore knjigama“. Ipak, Krilić i sam ističe kako „ovo nije savršen oblik, ali sigurno jest bolji od prethodnog“.

Predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić  / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Gdje su, dakle, nesavršenosti? Kad se iz lavine kritika što se posljednjih dana zakotrljala medijskim diskursom izuzmu one nesvrsishodne, a osobne prirode, mjesto temeljnog prijepora ostaje – način vrednovanja umjetnosti. Autori su, prije svega, postavljeni na mjesto izdavača i sad se, za 20 autorskih i 10 prevodilačkih stimulacija u visini od 15.000 kuna, moraju prijavljivati sami, ispunjavajući u tu svrhu osmišljene tablice, brojeći javne nastupe, vodeći računa o kritičkoj recepciji vlastitog djela i držeći oko na književnim nagradama. Podrazumijeva li pristanak na takav model, kako je u istupu na društvenim mrežama zaključio riječki pisac Zoran Žmirić, „da autori smatraju kako su bolji od drugih“? I može li se kvaliteta uopće izmjeriti? Književnica Ivana Rogar, jedna od autorica ranije spomenute peticije, u jednom je medijskom istupu spomenula „pogrešnost ovakve kvantifikacije umjetnosti“ jer „ovakav način procjene jednostavno daje pogrešnu sliku umjetničkih vrijednosti“. S njom se unekoliko složio i pisac, urednik, novinar i prevoditelj s dugogodišnjim inozemnim iskustvom Nikola Đuretić, čije je kritičko reagiranje kroz otvoreno pismo Ministarstvu i tvorcima novih kriterija stiglo i na adresu redakcije Vijenca. Autor njime podcrtava nemogućnost svođenja umjetnika na „djelatnike u kulturnim i kreativnim industrijama“, a njihov rad (umjetničko pa i književno djelo) na „industrijski poluproizvod“ čemu osim, kako tvrdi „birokratskog novogovora“ doprinose i kriteriji novog natječaja. „Prihvatimo li njihovu filozofiju i logiku“, piše Đuretić, „ta vrst ‘vrijednosne’ kvalifikacije temeljene na egzaktnim brojkama, sasvim je razumljiva ako se knjigu drži robom, a književnike djelatnicima u kulturnim i kreativnim industrijama“ te zaključuje kako „njemu to zaudara na marksističku maksimu o kvantiteti koja prelazi u kvalitetu“.

No kako odrediti koja su najvrednija djela? Čelnici strukovnih udruga sporazumno su predložili, a Ministarstvo prihvatilo, dvofazni kombinirani model kakav, njegovi tvorci tvrde, a Đuretić u svojem pismu osporava, već godinama funkcionira u drugim europskim zemljama. Pristigle knjige u prvom će se dijelu ocjenjivati kroz tri segmenta; broj osvojenih književnih nagrada, kritičku recepciju odnosno zastupljenost u tiskanim i elektroničkim medijima te predstavljanja na književnim festivalima. Naizgled zdravorazumski postavljeni kriteriji prijepore, prije svega, izazivaju jer se objave u dnevnim i tjednim novinama poput Jutarnjeg lista, Večernjeg lista ili tjednika Express vrednuju s maksimalnih deset bodova za objavljenu kritiku, dok će kritički tekst objavljen u primjerice Novom listu, poznatom po kulturnoj rubrici, ili pak u Vijencu, najdugovječnijem hrvatskom književnom listu, donijeti tri boda manje. Razloge i objašnjenja za to u izjavi predsjednika DHK-a nismo pronašli, nego samo kratki komentar da će „ukoliko ovaj model ostane, iduće godine sve biti podložno reviziji“ jer, slaže se, „neki su bodovani previše, a neki premalo“.

Književnica Ivana Rogar / Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

Također, književne su nagrade poput Prozaka, Ovce u kutiji, Navrh jezika ili Ede Budiše vrednovane s maksimalnih 40 bodova dok, primjerice, ugledne godišnje nagrade HAZU ili nagrade Drago Gervais nema ni među nagradama vrednovanim manjim brojem bodova, što je posebno uočljivo zato što čak i ulazak u širi izbor nekih nagrada, poput Frica ili nagrade Tportala donosi također znatan dio bodovnog kolača. Krilić ponovno ističe kako je i ovdje riječ o kriteriju „podložnu dopunama i izmjenama pa očekuje da će se bodovati i nagrada HAZU“.

Pisci se, s druge strane, pitaju kako vrednovati pojavljivanje na festivalima. To naime vide kao ograničavajući faktor jer se njihovi nastupi najčešće ne honoriraju, a putni im se troškovi ne nadoknađuju. Iz čega, zaključuju, proizlazi da bi trebali biti na gubitku žele li udovoljiti kriterijima javnog poziva.

Za odgovore na pitanja o tome hoće li se kriteriji mijenjati i hoće li javni poziv u ovom obliku uopće opstati, treba pričekati iduću godinu. No naposljetku je važno napomenuti da, kako stoji i u priopćenju Ministarstva, „ovo nije još jedna književna nagrada već stimulacija izvrsnosti“, a bodovni će se kriteriji, odnosno ocjenjivanje, u drugoj fazi postaviti paralelno s ocjenom samo za tu priliku osnovana, „nezavisnog i nepristranog stručnog žirija“. U kojem će odnosu biti te dvije ocjenjivačke faze? „Estetski kriteriji i prosudba povjerenstva i dalje će biti najvažniji, a ovi kvantitativni tu su kao nešto što svakog člana povjerenstva obvezuje na dobru argumentaciju za ili protiv određenog djela“, kaže Krilić.

Je li javnom pozivu trebala prethoditi javna rasprava i je li takvu raspravu uopće moguće provoditi uoči raspisivanja svakog izmijenjenog poziva vjerojatno je pitanje za neku drugu priliku. Kao i ono o tome jesu li strukovne udruge trebale nove kriterije detaljnije proučiti i jasnije raspraviti sa svojim članovima. Sustav bodovanja će pak, opstane li, svakako trebati na popravni.