Ljubav, dobrota i ljepota u pjesničkom peru

I tegobno i lijepo je roditi se pod skutima Biokova. Na sjever se planina razlila u čudesni krajolik Imotske krajine, valjda najlipši na svitu. Nebo je tu najmodrije, sunce najtoplije, kamen najtvrđi žestac, vode tajanstvene, a ljudi posebni. Ivan Bitanga rođen je tek prije šezdesetak godina i pamti svašta i svatko tko je tu rođen prije njega za života je upamtio svašta, i osmijeha i rana. Svatko je to nosio u očima i u duši, a samo su poneki izvukli iz očiju i duše i zapisali. Velika je njihova priča i njihov je stih do sama neba.

Trinaesta knjiga
Ivana Bitange Šujana

Od malena krupnih nemirnih očiju i znatiželjne duše, napio se te čudesne arije koju su i oni pili prije njega. Sa zapada mu je na doziv Petar Gudelj iznikao, na dogled je veliki Tin Ujević, na istok tik preko polja veliki Antun Šimić, a tek malo nizvodno Veselko Koroman. Ima li im ravnih u Hrvata? Poetski jablanovi. Planine! Zvijezde!

Šujan nije lirik od zanata, ali dosta je rano podignuo glavu i pjesnički izrastao. Gledao je što drugi ne gledaju, uočavao ono što drugi i ne znaju da postoji, ćutio i slutio, u dvadeset četvrtoj odvažio se izdati prvu zbirku poezije. Poslije tog Sna u ogorju 1984. izdao je još trinaest knjiga pjesama. Da je u svakoj po šezdesetak pjesama, a u nekima je i po nekoliko desetaka više, eto ga blizu tisuću. Netko će odmah na prvu reći da je to hiperprodukcija stihova, ne unoseći se u stil, način i tematiku pisanja Ivana Bitange Šujana. A različito je to od ostalih u svojoj biti.

Šujanove pjesme nisu formom ni gramatikom besprijekorne ni savršene, on čini se tomu i ne teži. Metriku stiha, rimu, harmoniju, ritam, pjesničke i stilske figure koristi samo kad mu treba zaokružiti ili istaknuti misao, pretvoriti je u sliku, u dojam, u doživljaj koji njegov čitatelj gleda kao živu sliku. Njegove su pjesme žive slike bilo da je riječ o opisu vidljivog: krajoliku, prirodi, bojama, mirisu, pokretu, odnosu,... bilo da se radi o nutarnjem osjećaju, doživljaju ili promišljanju. Šujan jednostavno teče kroz vrijeme, prolazi kraj stvari, susreće se s ljudima, doživljava i proživljava događaje i čini mu se da bi bio grijeh nešto propustiti i ne spomenuti. Zaštićen ili zarobljen u svojim Runovićima svojim životnim vrijednostima: vjerom, domoljubljem, zavičajem, obitelji, čovjekom, prošlošću, dopušta svom pogledu i svojim mislima da mu odlutaju diljem svijeta i diljem vremena, za informacijama koje mu stižu putem suvremenih tehnoloških dostignuća.

Siguran sam da svojim stihovima nikomu nije donio nemir i mučninu, nego je, kao i meni, pobudio mnoge uspomene, uzdahe, osmijehe i suze, dobrotu i toplinu u duši. Neka ih on i dalje smišlja, kuje, sklada, kleše, slika i piše dok god diše. Ljubavi, dobrote i ljepote nikad na svijetu previše.