LIKOVNU UMJETNOST IZDVAJA

VIZIJE ZA PRIMJER

U Hrvatskoj se bliže lokalni izbori, koji će izbaciti nova politička lica, a u Zagrebu i novoga gradonačelnika/icu. Do devedesetih gradonačelnici nisu birani voljom glasača nego partije, što ne znači da među njima nije bilo razlike u uspješnosti obavljanja te funkcije. Danas je opće mišljenje da se na toj poziciji najboljim pokazao Većeslav Holjevac, a o 50. godišnjici njegove smrti u Muzeju suvremene umjetnosti postavljena je zanimljiva izložba Zagreb Većeslava Holjevca od 1952. do 1963. Urbanistička vizija i arhitektonski dosezi.

Ilički neboder, snimio
Tošo Dabac oko 1965. / izvor MSU službena stranica

Autor izložbe je arhitekt Ivan Mlinar, uz povjesničara Tvrtka Jakovinu, koji je o Holjevcu proveo biografsko istraživanje. Holjevčevim ključnim gradonačelničkim potezom, uz doprinos svih ostalih stručnjaka koji su sudjelovali u izradi i provedbi urbanističkih planova, smatra se odluka da Zagreb „preskoči“ Savu, što je dovelo do planske gradnje novozagrebačkih kvartova (prostor prvobitno zvan Južni Zagreb). U intrigantom Mlinarovu postavu, kroz niz dokumenata, nacrta, fotografija, filmova, televizijskih priloga ocrtano je „herojsko“ doba razvoja Novog Zagreba, ali i drugih gradnji, razasutih po cijelom gradu. Uz ljubitelje povijesti, urbanizma i arhitekture, svakako bi izložbu trebali vidjeti i pretendenti na mjesto zagrebačkog gradonačelnika/ice. Možda bi potom bili umjereniji u obećanjima prije, a konstruktivniji u djelovanju nakon izbora.

STADION NEIZVJESNE BUDUĆNOSTI

U vrijeme dok je Holjevac planirao razvoj južnog Zagreba, na istoku se grada, uz šumu i zoološki vrt, u više etapa gradio stadion Maksimir. O njemu, ali i inoj sportskoj arhitekturi arhitekta Vladimira Turine, multimedijalnu priču razlaže izložba u Muzeju grada Zagreba. Otvorena potkraj godine, u vrijeme strožih epidemioloških mjera, izložba je mnogima promaknula, ali joj je trajanje, na sreću, produženo pa se još može pogledati. Autorica, muzejska savjetnica Hela Vukadin-Doronjga, temeljito je istražila Turininu ostavštinu, pohranjenu u fundusu MGZ-a.

Tribina maksimirskog stadiona / izvor službene stranice MGZ

Njegov suptilni i prozračni koncept stadiona devastiran je nikad dovršenom dogradnjom prije dvadesetak godina, pa sad imamo poluprozvod čijim izgledom, a ni udobnošću za gledatelje, nije zadovoljan nitko. Izložba predstavlja Turinine skice i nacrte za Maksimir kao i druge objekte (u Rijeci, Beogradu, Teheranu), ali i fotografije kojima se koristio za predavanja, publikacije, makete i memorabilije utakmica i koncerata – ulaznice, plakate, snimke tekmi. Potkrovlje muzeja izvrsno su svladali autori postava, arhitekti Ivanišin i Kabashi, pa je izložba pregledna i čitljiva, kako stručnjacima tako i navijačima, susjedima iz kvarta ili mlađoj publici, koja se originalnog izgleda i ne sjeća. I stadion se često spominje u predizbornim obećanjima pa bi bilo dobro da, prije nego što gradski čelnici odluče o njegovoj budućnosti, poslušaju autoricu izložbe koja razumno piše da „stadion koji je funkcionalan... nema smisla rušiti, no, i kada bi se djelomice išlo na radikalniji zahvat, bilo bi važno sačuvati segmente izvornog stanja.“

DOSLJEDNOST SUBJEKTA

Izdvojio sam dvije arhitektonske izložbe, a kakva može biti Arhitektura subjekta, pokazuje nam istoimena izložba u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, dajući pregled četiri desetljeća djelovanja osječkog dizajnera i intermedijalnog umjetnika Gorana Lišnjića. Dosljedni alternativac Liš, pratiteljima tamošnje scene poznat još s početka osamdesetih, kao lider postpunk-benda Diskretni šarm buržoazije, izložbom se konačno cjelovito predstavlja zagrebačkoj publici, nerijetko zakinutoj za bolje upoznavanje autora iz drugih regija i gradova.

Instalacija Machine Music  / Izvor mrežna stranica HDD

Autor i njegov kustos, dizajner Ivan Klisurić, u dinamičnom su postavu predstavili opus kroz svu njegovu raznolikost – grafike, plakate, dizajn, fanzine, oblikovanje knjiga, performans, video, glazbena i kompilacijska izdanja, majice, multiple. Propitujući poput srodnih kolektiva i/li suradnika – Nove Evrope, Neue Slowenische Kunsta, Laibacha, IRWIN-a – dinamiku odnosa originala, kopije, prerade i re/interpretacije, Lišnjić se kroz brojne inkarnacije, „skriven iza raznih imena“ (Metropolie Trans, Sestre Wazelin, Nowy LEF, Re:form, Stereo Virus Kollektive, Sonic Spray, Dada Jazz) godinama poigrava nasljeđem dadaizma, ruske avangarde, cut-up-tehnika, re/kolažiranja, elektroničke glazbe. Svjesno na rubu, daleko od moguće komercijalizacije, Goran Lišnjić se publici metropole predstavlja eto sad i službenim imenom, a Galerija HDD ponovno potvrđuje veliku važnost za domaću dizajnersku (i ne samo dizajnersku) scenu.