Kulturološke osnove za obnovu života u Petrinji

Kada mi je nakon online izlaganja o osnovama za obnovu života u Petrinji (održanu 12. travnja za studente Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu) voditelj susreta profesor Tihomir Jukić postavio pitanja o mojim pogledima na budućnost grada Petrinje, što je relevantno pitanje za svaki planerski pristup, nisam u tom trenutku odgovorio na način koji bi mogao zadovoljiti urbanističku struku. Moram objasniti razloge za izostavljanje svoje projekcije budućega razvoja grada. To trenutno izostavljanje pogleda u budućnost ima dublju povijesnu motiviranost.

Naime, mi se u Petrinji nakon svake kataklizme nalazimo u društvenom i prostornom negativnom saldu. Prije bilo kakva zahvata za budućnost čeka nas, već nekoliko puta, najprije faza obnove da bismo se uopće našli na polaznoj poziciji. I to vraćanje života na prethodno dosegnutu razinu kvalitete ukazuje se svaki put kao nezaobilazni prioritet.

Prije nego što se Petrinja kulturološki stabilizirala dogodio se potres  / Snimio GORAN GALIĆ

Ukratko, 1945. nakon preokreta, koje su pobjednici zvali oslobođenje, Petrinja je s okolicom doživjela gubitak više od tisuću smaknutih svojih stanovnika, mahom vitalne populacije, a nova vlast forsirala je ulazak u gradsku strukturu seoskoga banijskog elementa, kojem je trebalo nekoliko desetljeća da dosegne urbane karakteristike.

Kad bismo mogli reći da je u kulturološkom smislu došlo do određene konsolidacije gradskog stanovništva, dogodila se srbijanska agresija 1990, koja je osim nekoliko stotina žrtava rezultirala gotovo petogodišnjom okupacijom, progonom hrvatskoga dijela stanovništva, razorenim gradom i naposljetku samoorganiziranim egzodusom srpskoga dijela stanovništva. Nakon Domovinskog rata vratili smo se u razoreni, opustošeni grad, slijedila je petogodišnja građevinska obnova, dio stanovnika ipak se više nije vratio. U Petrinju su se doselili izbjeglice Hrvati nakon ratnog vihora u Bosni. Grad je doživio novu promjenu stanovništva, za pola njegovih novih stanovnika slijedilo je višegodišnje vrijeme prilagodbe novom životnom prostoru.

Prije nego što smo se kulturološki stabilizirali, dogodio se potres 2020, ovaj put kataklizma bez ljudskog uzročnika. Došlo je do novog razaranja gradskog tkiva, najjačeg u staroj gradskoj jezgri, i novog rasula stanovništva. Pred nama je opet obnova gradskog prostora i obnova života u gradu.

U toj obnovi, osim osnovnih egzistencijalnih pretpostavki: radnih mjesta, prostora za stanovanje i servisnih gradskih prostora, bitno je osigurati pretpostavke za kulturološku obnovu, sa svim sadržajima koji omogućavaju društvenu povezanost, građanski okvir za socijalno ponašanje, vjerovanja i identitet ljudi u prostoru s očuvanim karakterom.

U tom smislu koncipirao sam i spomenuto predavanje / razgovor. Pritom sam se oslonio na knjige koje smo objavili u okviru Matice hrvatske u Petrinji, koje smo i kreirali s namjerom da posluže kao izvor i osnova za kulturološku konsolidaciju našega životnog prostora.

Ovdje bih ponovio nešto o koncepciji naše nakladničke djelatnosti, koja može imati reperkusija na obnovu života u prostoru Banovine, o čemu sam izlagao na susretu ogranaka Matice hrvatske iz svih regija Hrvatske, u Petrinji 11. svibnja 2013. pod naslovom Knjige za zavičaj, Hrvatsku i svijet.

Nacionalni cilj Matice hrvatske, „promicanje narodnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkoga, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrb za društveni razvitak“, projicirali smo u okviru izdavačke djelatnosti na svoj zavičajni prostor. Svojim izdanjima pokušavamo utvrditi koordinate povijesti i naznačiti pravce obnove i razvoja u kontekstu humanih i okolišnih prirodnih vrednota zavičaja. To se može zaključiti već iz naslova, a još više iz sadržaja naših publikacija.

Treba li oslonac na zavičaj značiti utapanje u periferiju nacionalnih tokova, srozavanje na provincijsko odmjeravanje vrijednosti? Što je periferija u okviru zemlje? Smatram da periferiju presudno ne određuje fizička udaljenost od centra, nego stanje duhovne izgubljenosti, neprepoznavanje vlastitih vrijednosti, kao mjere opstanka. Što je provincija? Bitnom odrednicom provincijskog mentaliteta mogli bismo označiti poklonstvo utjecajima tzv. velikog svijeta, podilaženje pomodnim diktatima, izbjegavanje da se bude svoj. Provincijalnost karakterizira želja da se bude bjelosvjetska replika toga vanjskog svijeta, da se prihvate izvanjska mjerila vrijednosti, pri čemu je obično označitelj pojave važniji od sadržaja. To je prečesto slučaj upravo u velikim gradovima. Provincijsko glorificiranje tuđih vrednota uz istodobno omalovažavanje odrednica vlastitog postojanja lišava nas vlastite uloge u građenju raznolikosti svijeta, kakvu smo više ili manje uvijek imali, i dovodi nas u situaciju da budemo puki konzumenti komercijalne robe, počesto ponižavajuće kvalitete (mislim na materijalnu, ali i duhovnu hranu). Takvim pristupom postajemo nedostojni baštinjenih vrednota i ostajemo gubitnici na vjetrometini povijesti.

Smatram da se budućnost Hrvatske ne može graditi gomilanjem središnje pameti i moći, nego poticajima za kreativne pristupe na cijelom prostoru zemlje, kako u kulturno-duhovnoj, tako i gospodarskoj sferi. Takve koncepcije nažalost nema dovoljno na razinama propisivanja, planiranja i odlučivanja.

Sveukupni razvoj, uvjeren sam, treba usmje­ravati na očuvanje identiteta naslijeđenih prostora oslanjanjem na karakter zajednice te pomnim izborom inovacija primjerenih duhu naroda i mjerilu prostora. Takav bismo poželjni proces mogli nazvati održivim razvojem, za koji znamo da je pretpostavka i uporište opstanka u globaliziranom svijetu.

Davor Salopek