Imitacija glamura u vremenima krize

Može se reći da je svečana dodjela unatoč svemu najvažnije filmske nagrade Oscar ove godine bila organizirana ne samo u skladu s aktualnim vremenom krize prouzročene pandemijom koronavirusa nego i u skladu s temom i ozračjem pobjedničkog filma Zemlja nomada redateljice Chloé Zhao – kao imitacija glamura za siromašne. Ili kao otprilike podjednako ambiciozno zamišljena inačica ovdašnje Dore, izbora hrvatskog sudionika na Eurosongu, jer je jednostavno bilo zamisliti da se zbivanja umjesto na glavnom kolodvoru Union Station u Los Angelesu odigravaju primjerice u Kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner, s manje-više podjednakom količinom namještenosti, patetike i hinjena oduševljenja. Svakako, bilo je tu i šarmantno iskrenih nepripremljenih reakcija, poput one južnokorejske glumice Yuh-Jung Youn koja je, primajući Oscara za najbolju sporednu rolu u drami Minari Leeja Isaaca Chunga, bila poput tinejdžerice uzbuđena i oduševljena što se nalazi u blizini Brada Pitta, ili pak spontanoga kratkog plesa Glenn Close, koja nije potvrdila ni osmu nominaciju za Akademijinu nagradu, ovaj put za sporednu ulogu u drami Gorštačka elegija Rona Howarda. Sve ostalo, uz možda određene iznimke u emotivnom govoru Thomasa Vinterberga, dobitnika Oscara za dramu Još jedna runda kao najboljeg filma s neengleskog govornog područja, koji se u obraćanju prisjetio devetnaestogodišnje kćeri, tragično stradale četiri dana nakon početka snimanja, te Frances McDormand, osvajačice Oscara i za glavnu žensku ulogu u Nomadlandu i za suprodukciju filma, koja je zavijanjem odala počast suradniku Mikeu Wolfu Snyderu, koji je nakon završetka snimanja počinio samoubojstvo, bilo je očekivano namješteno, trivijalno i trivijalno emotivno, ali i predugo, dobrano zamorno i neobično skromno.

Ekipa filma Zemlja nomada s Oscarima

Zašto u dvorani nije bilo žive glazbe, barem nekakav trio ili kvartet, zašto u većini kategorija nisu prikazivani isječci nominiranih filmova, zašto je izostao modni šušur, zašto... pitanja bi se mogla nadugo nizati, a u konačnici se nametnuo zaključak da je većina uključenih tek odradila obvezni sastav, ono što se i koliko se moralo, bez izrazitijeg i iskrenijeg angažmana, da sve što prije završi.

Možda Zemlja nomada uistinu nije onoliko uspio film koliko na to ukazuju ne samo tri osvojena Oscara i tri nepotvrđene nominacije, nego i ostale osvojene nagrade, venecijanski Zlatni lav, dva Zlatna globusa (od četiri nominacije) i četiri nagrade BAFTA. Moguće da bi u godini „starog normalnog“ te znatno bogatije i raznovrsnije konkurencije situacija bila bitno drukčija, no u aktualnom kontekstu treće dugometražno ostvarenje podrijetlom Kineskinje Chloé Zhao (Pjesme koje su me moja braća naučila, Jahač) izdvojilo se ambicijama, angažmanom i iskrenošću. Posrijedi je film stanja, a ne zbivanja, egzistencijalna drama i film ceste u kojem pratimo sredovječnu Fern (izvrsna Frances McDormand), ženu koju je splet životnih okolnosti, od smrti supruga do zatvaranja tvornice građevinskog materijala u njihovu provincijskom gradiću Empireu u Nevadi, i posredno praktično smrti čitavog mjesta, 2011. nagnao da sjedne za volan svog nevelikog i trošnog karavana te krene na putovanje američkim cestama, od jednoga skromnog i slabo plaćena nadničarskog posla do drugog. Fern je emotivno i dramsko središte i sidrište djela, jer je Frances McDormand (Fargo, Tri plakata izvan grada) glumica kojoj su emotivnost, iskrenost, blagost i altruizam „upisani” na licu, zbog čega joj gledatelji gotovo bezgranično vjeruju.

Na izvedbenoj razini, ekranizacija knjige Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century autorice Jessice Bruder, novinarke koja je svoju nefikcijsku knjigu objavila 2017, da bi se knjiga vrlo brzo probila na listu bestselera The New York Timesa, križanac je igranog i dokumentarnog filma. Pritom se stječe dojam da je ono igrano autorici Chloé Zhao poslužilo ponajprije kao svojevrsna premosnica do dokumentarnog, odnosno kao način da formalno nedokumentarnim postupkom iznese autentične priče Ferninih sugovornika, stvarnih nomada koji su na putovanje krenuli većinom zbog različitih traumatičnih razloga, od smrti supružnika ili sina preko suočavanja s dijagnozom neizlječive bolesti do gubitaka poslova i posljedičnih raspada egzistencija, a manjim dijelom i jer su svjesno izabrali nomadski način života, u kojem ih ne drži mjesto i ne žele se trajnije negdje skrasiti, čak i kad za to imaju prilike.

Spoj igranog i dokumentarnog funkcionira izvrsno, izveden je praktički savršeno i bez vidljivijeg šava, a stvarne ljudske sudbine potresne su i uistinu melodramatične. Film je odlično i vrlo sugestivno režiran, za što valja pohvaliti i snimatelja Joshuu Jamesa Richardsa, čija je fotografija kombinirana sa snimcima same redateljice. Ona je neprestano hodala po setovima i malom kamerom iz ruke snimala zanimljive detalje i popratna zbivanja, koja su naknadno inkorporirana u vizualno tkivo cjeline. Zemlja nomada ugođajem pa i pričom dosta duguje vesternu, i načinom na koji eksploatira krajolike Nevade, a napokon i likom Fern, koju je lako zamisliti kao neku lutalicu iz vesterna, poput recimo Ethana Edwardsa kojeg u Fordovim Tragačima glumi John Wayne. Ukratko, posrijedi je veoma uspjelo ostvarenje, koje ne bi smio propustiti nijedan filmofil koji drži do sebe.