Fallerovo šetalište

Čudno je to šetalište. Nije kao ostale promenade: široka pješačka zona. No zato ima ono što mnoge promenade, zvane i korzo, nemaju. Ima potok Črnomerec i nasip uz njega. Po tom djelomično popločenu nasipu može se šetati, no šetnica nije široka, pa se svako malo moraš ugibati biciklistima, što šetačima sa psima nije uvijek jednostavno, jer psi trčkaraju gore-dolje do vode i natrag, misleći kako su ovdje potpuno slobodni. A i potok je pomalo ćudljiv. Malo ga ima, malo ga nema, što je sudbina svih sljemenskih potoka, barem onih koje još vidimo, jer neki su posve natkriti, pa za njih zapravo i ne znamo. Otkrita su ostala samo još tri: Črnomerec (meni najbliži), Kustošak (malo dalji, no česta meta mojih šetnji) i Vrapčak, koji poznajem više po njegovu kraju nego po srednjem toku ili izvoru.

Tri najimpozantnija nebodera u toj ulici (brojevi 35, 37 i 39) nisu prvotno pripadala tom šetalištu / Izvor Wikimedia

Ni s brojevima na tom šetalištu nije jednostavno. Naime, i njih, slično sljemenskim potocima nalik ponornicama, malo ima, pa malo nema. Kadšto skaču s jedne obale na drugu, a između su praznine. Fallerovo šetalište počinje kod Tomislavove ulice i ide do Zagrebačke avenije (nekoć smo je zvali samo Autoput), no nema kuća s obiju strana ulice jer ih preko puta često pojedu one ulice koje su na Fallerovo šetalište okomite. Pretežu parni brojevi, no ni u tome nema nekog reda, jer je velike površine zauzela tvornica Končar, pa onda i ZET-ova remiza, tako da brojevi na tom šetalištu nalikuju ustima čovjeka u godinama kad počinje gubiti zube i kad razmaci među zubima postaju sve veći. Čak ni tri najimpozantnija nebodera u toj ulici (brojevi 35, 37 i 39) nisu prvotno pripadala tom šetalištu. Još ­1970­-ih, kad su se stanovi u njima prodavali, adresa je bila Jablanovečka ulica (hvala Helgi s br. 37 na podatku). A ta je Jablanovečka (još jedna moja ulična susjeda) ime dobila po selu Jablanovcu pokraj Bistre u Zagrebačkoj županiji, uz koje me selo vežu drage uspomene. Naime, iz toga podsljemenskog sela polaze usponi na Kamene svatove, koje smo posjećivali bar jednom u svako godišnje doba (tako se zvala i mala planinarska transverzala, Kameni svatovi u sva četiri godišnja doba, sa žigom cvijeta, sunca, grozda i pahulje). Djeca su se veselila značkama osvojenima vlastitim tabanima, a mene je lokalitet ponukao da onamo jednom odvedem i grupicu svojih studenata i da na samom tom mjestu pročitamo (odglumimo) Šenoinu povjesticu Kameni svatovi, jer je to legenda iz ovoga kraja koju je Šenoa pretočio u svoju poznatu pjesmu. Mladež danas valjda više privlači točka odakle polijeću sportski zmajevi nego Šenoina pjesma, no ja sam i svoju djecu i svoje studente upoznala i sa Šenoinom pjesmom (ipak su to bili budući kroatisti) i sa sportskim lokalitetom. Na početku uspona, u samom selu Jablanovcu, nalazi se Šenoina bista, koju su 1982. podigli sami seljani kao znak zahvalnosti Šenoi što je opjevao legendu o okamenjenim svatovima, a u povodu stogodišnjice književnikove smrti. Uz taj izlet sa studentima veže me još jedna uspomena. Upravo nas je kod Šenoina kipa dočekala jedna moja još starija studentica, Jasna Novak Milić, koja danas živi u Australiji (a koju su za svojega boravka u Australiji upoznali i moj sin i snaha), pa se tako ta vječna universitas, zajednica studenata i profesora, pronosi svijetom dok mi (još) živimo.

No vratimo se pomalo hirovitu Fallerovom šetalištu! Ime je dobilo po Nikoli Falleru (Ivanec, 22. travnja 1862–Zagreb, 28. veljače 1938), glazbeniku i dirigentu Zagrebačke opere od 1887. do 1889, koji se školovao u Beču, Parizu i Londonu i donio iz bijela svijeta u Zagreb mnoge novitete. Njegovom zaslugom utemeljen je 1894. balet kao zaseban kazališni ansambl. Faller je bio i član vrlo popularnoga kluba Kvak, koji je djelovao u Zagrebu od 1897. do 1941, a jedan od utemeljitelja bio je i brat Augusta Šenoe, Julije. Kako se Faller bavio glazbom, imao je kvakačko ime Glazbokvak. Članovi (njih 65) bili su muškarci raznih profesija, sastajali su se za zabavu s profinjenim humorom (spelavali su kvakancije), a politika je u njihovu društvu bila isključena. U amblemu društva bila je žaba (odatle im ime), no bilo je i elemenata koji su ipak podsjećali na slobodne zidare (masone), što u ono vrijeme nije bio ni grijeh ni peh.

Faller je bio suvremenik književnika Josipa Eugena Tomića (1843–1906), a i on je imao dobre veze s kazalištem (bio je dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu nakon Augusta Šenoe), pa ima indicija da je baš Nikola Faller jedan od likova u Tomićevu romanu iz građanskoga života Melita (1899). Pripisuju mu se neki noviteti koje je upravo on uveo u zagrebački društveni život, npr. spominju se cyclisti, preteče biciklista, jer su se ljudi najprije vozili na vozilu s jednim velikim kotačem, a tek kasnije na dva manja i jednaka. Postojao je i hrvatski izraz za te sportaše, koturaši, po kojima je prozvana i Koturaška cesta u Zagrebu (okomita je na Savsku cestu i drži se željezničke pruge), jer je ondje nešto južnije bio poznati velodrom, biciklističko trkalište, no taj velodrom nije do danas preživio. Grad se ubrzano širi, a zemljište u središtu grada postaje predragocjeno da bi služilo ičemu drugom doli stanogradnji.

Nikola Faller, osim što se bavio glazbom (najpoznatiji je kao dirigent, no ima i nekoliko kompozicija), prikupio je 36 000 kazališnih programa, zvanih cedulje (kratko vrijeme i ja sam ih skupljala, zajedno s potpisima izvođača, no to je prema Fallerovoj zbirci ništa), a bio je poznat i kao zagonetač (prva hrvatska križaljka). Osim kazališta, još jedna poveznica s Fallerom: svako jutro uz kavu riješim 5–6 križaljki (i ljutim se zbog netočnosti u njima). Jamačno bi mi se i znalac Faller pridružio u negodovanju.