Zapisi o drami

Od pedesetih godina prošlog stoljeća postoji književni fenomen koji se pojavio u Francuskoj, a glavni su mu predstavnici Samuel Beckett i Eugène Ionesco. Obojica nisu Francuzi, ali su pisali pretežno na francuskom jeziku. Njihova su kazališna djela obišla svijet, prevedena su i kod nas, pa autore ne treba predstavljati. Njihova je dramska poetika nazvana teatar apsurdnosti ili kraće apsurdni teatar. Vrhunci su u njihovu stvaralaštvu U očekivanju Godota (Beckett) i Stolice (Ionesco).

Poticaj da ih ponovno čitam dobio sam nedavno kad je u debatnoj emisiji jedne velike europske televizijske postaje poznat novinar rekao da je stvarnost našeg vremena po mnogočemu apsurdni teatar. Njegova se izjava može raznoliko tumačiti, no smatram da je imao na umu Ionesca, jer kod njega ima više suvremenoga kritičkog potencijala nego u Beckettovim metafizičkim parabolama.

Stoga sam odlučio da za ovu priliku izdvojim Stolice (Les chaises, 1952) i razmotrim što nam ta „tragična farsa“, kako ju autor sâm naziva, danas može značiti. Oznaka je izazovna jer je protuslovna, što je pisac (koji je objavio i knjigu dramaturških rasprava) vjerojatno s užitkom formulirao. Zbirka komada našem je čitatelju pristupačna već četrdeset godina u Biblioteci ITD Zlatka Crnkovića (Ćelava pjevačica i drugi antikomadi, u prijevodima Vlade Habuneka, Ivana Kušana, Milovana Danojlića, Radovana Ivšića i Nade Grujić).

Groteska o stvarnosti

Djelo je sve samo ne tragično. Istinska tragičnost zasniva se na sukobu vrijednosnih nazora (kao problematika u Antigoni). Stolice su pak groteska o stvarnosti u kojoj čvrstih motrišta nema, i ne može biti, jer šifra života ne postoji. Kad pomislimo na današnja natezanja oko gospodarskih i političkih interesa u svijetu, u pozadini se svagdje ocrtavaju stolice iz Stolica.

Glavni su predstavnici teatra apsurda Samuel Beckett i Eugène Ionesco

Radnja se zbiva na imaginarnom otoku okruženu tamnom vodom koja je, treba pomisliti, odraz tmurna podneblja. Način na koji tekst sugerira tjeskobu ili zagonetnost nekog otoka podsjeća na niz suvremenih filmova o katastrofičnim stanjima: na primjer o situacijama što ih doživljavaju likovi na pustim otocima ili na kopnu gdje su ugroženi golemim požarima. Znalci tog žanra lako će nadopuniti repertoar prizora. Ionescov otok nije pust; na njemu se nalaze tri lika, Stari i Stara, u devedesetim godinama života, i znatno mlađi Govornik. Dijalog što ga vode starci naplavine su praznih riječi, asocijacija, besmislenih uvjeravanja. Starica, koja se zove Semiramida, Starcu govori da je njegovo zvanje (on tvrdi da je pazikuća) daleko ispod njegove razine. „Vrlo si nadaren, mali moj. Mogao si biti glavni kralj, ili čak glavni doktor, glavni inspektor...“ Dijalog skače s teme na temu, bez ikakve razumne veze. Stari tvrdi da se sjeća nekog mjesta koje se zvalo Pariz, kažu da je bio grad svjetlosti, ali se ugasio prije četiri stotine tisuća godina. Danas je, kaže Stari, od njega ostala samo pjesmica, uspavanka, alegorija: „Pariz će uvijek biti Pariz.“

Posve je pogrešno starce shvaćati kao slučajeve krajnje senilnosti. Redukcija na medicinsku dijagnozu posve bi razorila piščevu namjeru da predoči modele krajnje otuđenosti u ljudskoj komunikaciji. Pozadina je teksta sociološka u najširem smislu riječi, a ne prirodoznanstvena.

Do središnje teme Stolica dospijevamo tek nakon apsurdnih naklapanja. Stari tvrdi da ima važnu poruku čovječanstvu i da stoga moraju pozvati ugledne ličnosti koje će biti svjedoci te poruke. U toj fazi radnje gledatelj (koji nije čitao didaskalije) shvaća zašto se komad zove Stolice. Starci zajedno pripremaju dolazak Govornika, koji će čovječanstvo upoznati sa sadržajem poruke. Za goste, koji će biti svojevrsna publika, starci počinju dovlačiti stolice, jednu za drugom, tako da je scenski prostor ubrzo krcat stolicama. Starica pita Starca je li doista pozvao najvažnije uglednike: „Čuvare? Biskupe? Kemičare? Kotlare? Violiniste? Poslanike? Predsjednike? Policajce? Trgovce? Zgrade? Naliv-pera? Kromosome?“ Stari: „Jesam, i poštare, gostioničare i umjetnike, sve koji su pomalo znanstvenici, pomalo vlasnici.“ Stara: „Proletere? Činovnike? Vojne osobe? Revolucionare? Reakcionare? Psihijatre i njihove psihopate?“ Stari: „Dakako, sve, sve, sve, jer su svi u krajnju ruku znanstvenici ili vlasnici.“

Stvarni žamor nevidljive publike

Apsurdnost alogičnog, disparatnog nizanja služi Ionescu kao sredstvo predočavanja besmisla, a u isti je mah kritika konvencija koje ljude svode na njihove društvene funkcije, zvanja, položaje. Pozorno čitanje teksta pokazuje da u nabrajanjima nema osoba koje nisu reducirane, nego su utjelovljenja intimnih ljudskih osobina: nema ljubavnika, nema ljubitelja prirode, nema osoba koje se bez osobnih interesa bave karitativnim djelatnostima.

Na ovom mjestu stalo mi je do kratke digresije. Postupak alogičnog nizanja u funkciji predočavanja besmisla može se naći u Petom poglavlju Prve knjige Krležina romana Banket u Blitvi. Na jednoj skulpturi „ispreplela se masa simboličnih maskota, što predstavljaju najsvakodnevniji život današnjega prosječnoga čovjeka: W.C. školjke, zubarski instrumenti, svečana pogrebna kola, mačke, automobili, topovi, gole žene, orgulje, lađe...“ U Drugom poglavlju jedan od likova na srodan način obilježava suvremenu civilizaciju: „Imitiraju se strojevi, kišobrani, dućani, molitvenici, soneti, uređaji, ustanove, sablje, topovi...“ U tom je pogledu od Krleže do Ionesca samo jedan korak – i raspon od petnaestak godina.

Scensko zbivanje sa stolicama autor je zabilježio u uputama za oblikovanje pozornice. Naveo je točno trideset i pet stolica. Za situaciju odlučujuća je okolnost da starci svojim primjedbama prate uzvanike – na sablastan način, jer su na pozornici samo stolice zbiljske, a gosti nevidljivi. Samo pozdravne formule iskazuju koji su to uglednici. Ima dama, a među muškarcima najvažniji je Pukovnik, „slavan ratnik“, klanjaju mu se, ali ga Stara ipak opominje: „Ne bacajte čikove na pod!”, a Stari ga pita: „Ne mogu se. sjetiti jeste li izgubili ili dobili posljednja rat?“. Dodaje da zasad ne misli davati intervjue (nevidljivim novinarima), a Pukovniku dobacuje da je novinarstvo zanat koji je vrlo sličan ratničkom. Naposljetku stiže Car, pred kojim starci, tvrdeći da su mu najvjerniji podanici, padaju ničice, a u zanosu gube riječi te samo još pokorno laju. Najavivši Govornika, starci pokazuju da više nisu potrebni; s uzvikom „Živio Car!“ sunovrate se u vodu.

Svršetak farse tvori nastup Govornika, koji je spreman izreći veliku poruku čovječanstvu. Pokazujući imaginarnom slušateljstvu da je gluhonijem, okreće se prema ploči i kredom niže samo nesuvisle skupine slova: kao na primjer NNAA NNM NWNWNW V. Sad se prvi put čuje stvarni žamor nevidljive publike, grohot, mrmljanje, kašljanje. „Sve to mora trajati dosta dugo, tako da publici – onoj pravoj i vidljivoj – taj kraj ostane duboko urezan u pamćenju. Zastor pada veoma polako.“ (Radovan Ivšić)

Svaki iole inteligentan čitatelj/gledatelj spoznat će neprijepornu aktualnost Stolica. Komad je fantastično-groteskan model svijeta u kojemu prevladavaju virtualnost, patvorena komunikacija, elektroničke igrice i goleme količine poruka koje nitko ne može razumno svrstati. „Stvarnost postaje nestvarna“, napisao je Ionesco u jednom osvrtu na to svoje djelo. Ali Stolice iskazuju i ono što je ipak, nažalost, stvarno: idolatriju, puzavost, opčinjenost velikim govorima (porukama) koji su gomila praznih fraza. Kazališni repertoar koji doista želi biti aktualan mora uprizoriti Ionesca.