Vita honesta beata est – Častan život je blažen život

Na uskrsni četvrtak, 8. travnja, preminuo je ugledni hrvatski povjesničar, sveučilišni profesor u miru, znanstvenik i u brojnim našim uglednim institucijama i važnim kulturnim inicijativama angažiran javni djelatnik, naš cijenjeni profesor Stijepo Obad. Njegov životni hod od rodnog mu Pridvorja preko Dubrovnika i Sarajeva do Zadra neraskidivo je povezan s povijesnom znanosti i sveučilišnim radom. Tu je, na obama poljima, ne štedeći se uložio mnoge svoje napore.

Rođen je 11. siječnja 1930. u težačkoj obitelji kao najstarije od petero djece oca Iva i majke Jele rođ. Dragić u Pridvorju, u Konavlima. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Grudi, Dubrovniku i Trebinju. Diplomirao je povijesnu grupu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu u ljeto 1958. kod uglednog profesora Ferdinanda Hauptmanna diplomskim radom o povijesnim usporednicama između Dubrovnika i Danzinga. Godine 1960. izabran je za asistenta u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a četiri godine poslije za sveučilišnog predavača na Katedri za opću povijest Filozofskog fakulteta u Zadru (od 2002. Sveučilište u Zadru). Tu je i doktorirao 1965. Tema njegove doktorske disertacije, izrađene na temelju vrela iz arhiva i knjižnica Dubrovniku, Zadra, Zagreba i Beča, bila je Dubrovnik revolucionarne 1848/49. godine.

Zbivanjima te burne godine ne samo u Dubrovniku nego i diljem Dalmacije navraćao se i poslije u svojim radovima te im je posvetio i Zbirku odabranih izvora u knjizi Dalmacija revolucionarne 1848./49. godine (Rijeka, 1987). Na ondašnjem Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zadru održavao je, predavanjima, seminarima, konzultacijama i mentorskim radom, redovitu nastavu iz kolegija Opća povijesti novoga vijeka od 1966, kad je izabran u znanstveno-nastavno zvanje docenta i znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, a održavao je nastavu i iz kolegija Hrvatska povijest novoga vijeka od 1790. do 1918. (od akad. god. 1976/77. pa sve do umirovljenja) kao i iz kolegija Opća ekonomska povijest novoga vijeka (od 1980/81. do 1988/89). Tu je stekao i zvanje znanstvenog savjetnika i nastavno zvanje redovitog sveučilišnog profesora u trajnom zvanju (1985).

Profesor Stijepo Obad

Povijest Dalmacije u fokusu

Prije i poslije umirovljenja (2000) predavao je na više studija: na Odsjecima za povijest Pedagoškog odnosno Filozofskog fakulteta u Osijeku i Puli, na Odjelu za kulturu i turizam i Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Zadru te na Visokoj katehetsko-teološkoj školi u Zadru. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zadru, Splitu i Dubrovniku te bio mentor pri izradbi brojnih doktorskih i magistarskih radova, kao i član mnogih povjerenstava za obranu radova. Autor je ukupno 240 radova, od kojih 60 znanstvenih i 180 stručnih, osam knjiga, od kojih jedna na engleskom jeziku i jedna u drugom izdanju. Uredio je i priredio za tisak više zbornika znanstvenih i stručnih radova. Aktivno je sudjelovao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima, kolokvijima, tribinama i okruglim stolovima. Brojna su njegova javna predavanja i predstavljanja knjiga koja je održao i na kojima je sudjelovao diljem domovine.

U fokusu znanstvenoistraživačkog rada prof. Obada bila je novovjekovna povijest Dalmacije, a unutar nje napose proučavanja dalmatinskog sela od druge polovice 18. stoljeća pa sve do konca Prvoga svjetskog rata. No gotovo da i nema područja iz novovjekovne povijesti Dalmacije koje na ovaj ili onaj način nije dotaknuo, na osobit pak način baveći se gospodarskim, političkim i socijalnim pitanjima dalmatinskih gradova i gradića, prigradskih sredina i sela. Pitanja pak vezana uz pretpreporodno razdoblje, osobito uz Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji te općenito preporodne prilike bila su također ključna tema profesorovih brojnih priloga. Uz to, tu su također i njegovi radovi iz povijesti prosvjećivanja, školstva, zdravstva i zadrugarstva u Dalmaciji. Prvi se od hrvatskih povjesničara uhvatio u koštac s razdobljem neoapsolutizma u Dalmaciji.

Boka kotorska i njezina povijest ležala mu je na srcu, jednako kao i povijest iseljene Hrvatske, kojoj je od 1990/91. do umirovljenja posvetio i među studentima vrlo popularan kolegij na studiju povijesti Sveučilišta u Zadru. Nije zanemario ni povijest turizma kao ni povijest novinstva te vanjske, političke i kulturne, utjecaje na dalmatinsko društvo, napose one koji su se manifestirali kao posljedica sukoba interesa velikih sila na istočnom Jadranu. Zadarska Znanstvena knjižnica i zadarski Državni arhiv, ali i vrela iz Knjižnica i Arhiva u Šibeniku, Trogiru, Splitu, Dubrovniku, Cavtatu, Zagrebu, Rijeci, zatim Herceg-Novom, Kotoru, Cetinju, Srijemskim Karlovcima, Novom Sadu, Beogradu te Beču, Trstu, Veneciji i Padovi bila su predmetom profesorovih mukotrpnih i istraživanja.

U devedesetim godinama posvetio se istraživanju južnih hrvatskih granica, napose onih na području poluotoka Prevlaka odnosno rta Oštra, pred izazovom tuđih presezanja na naša područja, onih starijih, ali i onih novijeg  datuma. Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku 1994. objavio je njegovu knjigu Konavoska prevlaka (u koautorstvu s Josipom Lučićem), a južnim hrvatskim granicama posvetio se kao suautor (uz Serđa Dokozu i Suzanu Martinović) knjige Južne granice Dalmacije od XV. stoljeća do danas.

Matica hrvatska na srcu

O zauzetom Obadovu nastavnom sveučilišnom djelovanju svjedoče ne samo stotine potpisanih rubrika u indeksima brojnih generacija njegovih studenata nego – mnogo više i mnogo životnije – upravo oni sami, njegovi bivši studenti razasuti na mnogim stranama domovine i svijeta. Oni su mu 2010, u njegovu čast o 80. rođendanu i 50. godišnjici znanstvenog rada, priredili Zbornik Stijepa Obada sastavljen od 35 radova i njegove bibliografije.

Usporedno s time, posebno poglavlje Obadova života čini njegovo nesebično djelovanje istaknutog intelektualca na javnom društvenom i kulturnom polju, u okviru Matice hrvatske punih šezdeset godina, Braće Hrvatskog zmaja od 1991, čijem je zadarskom Zmajskom stolu on, Zmaj konavoski, bio pročelnik od 2001. do 2005, te Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, čijoj je zadarskoj podružnici bio prvi predsjednik od 1994. pa sve do 2008. Matica hrvatska profesoru je osobito bila na srcu. Kao mladi znanstvenik još se od svojih dubrovačkih dana bio angažirao u ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku (odnosno njezinu pododboru, kako se tada nazivao), najprije kao član (od 1960), zatim kao tajnik (od lipnja 1961) te kao voditelj u Dubrovniku i okolici vrlo popularne Katedre Matice hrvatske s brojnim javnim predavanjima i tribinama.

Tajničku dužnost obnašao je sve do preseljenja u Zadar 1965. Godine 1962. osobito je bio aktivan u obilježavanju stogodišnjice Hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji i Istri kao i, te iste godine, u obilježivanju 120. obljetnice osnivanja Matice hrvatske. Nešto kasnije, 1970, dao je svoj doprinos obilježavanju 100. obljetnice rođenja Frana Supila, što je također organizirala dubrovačka Matica. Aktivan je i pri osnivanju povjereništva (podružnice) Matice hrvatske u Čilipima 13. ožujka 1971, a na obnovi njezina rada u Konavlima, obustavljena slijedom sloma Hrvatskog proljeća, profesor Obad svesrdno se angažirao i drugi put, u ozračju stvaranja samostalne Hrvatske, u travnju 1991, a zatim opet, treći put, u studenom 1994. Kao jedan od izlagača – među njima je tada bio i Franjo Tuđman – sudjeluje na svečanoj akademiji održanoj 8. listopada 1971. u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, kojom je obilježena 100. obljetnica rođenja Stjepana Radića, a dva dana poslije, 10. listopada, govornik je i pred mnoštvom od više od dvije tisuće ljudi, u atmosferi snažno nabijenoj nacionalnim osjećajima, pred franjevačkim samostanom sv. Vlaha u rodnom mu Pridvorju. Na njemu i danas stoji spomen-ploča u sjećanje na Radićev govor koji je tamo održao 1926.

Petnaestogodišnja šutnja nakon Hrvatskog proljeća

Obadovo djelovanje u Matici hrvatskoj nastavilo se i po njegovu dolasku u Zadar 1965. Tada se uključuje u rad Matičina pododbora i biva izabran u njegovu upravu kao i za urednika Matičine Katedre Zadarske revije s njezinim brojnim javnim predavanjima i tribinama. Godine 1970. skupština zadarske Matice izabrala ga je na dužnost predsjednika ogranka, što će formalno ostati i u godinama olovne „hrvatske šutnje“, Matičina progona i zabrane – sve do obnoviteljske izborne skupštine 1990. Tu je, u Matici, u vrijeme Hrvatskog proljeća, na osobit način došao do izražaja Obadov domoljubni javni angažman: diljem sjeverne Dalmacije, po otocima i zaleđu, ali kako smo vidjeli i drugdje, radi na osnutku Matičinih povjerenstava. Nije se žalio 1971. u brojnim istupima s prvacima hrvatskog proljećarskog pokreta, kao i u pismenim prilozima koje je objavljivao u Hrvatskom sveučilištu, Hrvatskom tjedniku, Zadarskoj reviji, Narodnom listu, Slobodnoj Dalmaciji te Vidiku, a javno je polemizirao i s beogradskim Komunistom.

Nakon nasilna gušenja Hrvatskog proljeća i prof. Obad je, poput drugih istaknutih hrvatskih patriota, na vlastitoj koži doživio svu težinu partijskog obračuna s neistomišljenicima. Profesor se osobito našao na udaru Udruženja boraca i Udruženja rezervnih oficira JNA, kao i Općinskog komiteta SK te Socijalističkog saveza. Nikada nije uzeo crvenu knjižicu. Pozivan na informativne razgovore u SUP, u stalnoj mu je neizvjesnosti o koncu visjela njegova i egzistencija njegove obitelji. Autoru ovih redaka je, u jednom od naših čestih razgovora, povjerio da je tih teških godina, stalno, danju i noću, živio s „mačem nad glavom“, noseći u sebi uvijek živim sjećanje na upad milicije u njegov dom u ranim jutarnjim satima, hladnog 11. siječnja 1972, baš na njegov rođendan, te privođenja na „informativni razgovor“, o čemu najbolje može posvjedočiti njegova supruga Maja, s kojom će 1966. zasnovati obitelj i u braku dobiti kćeri Jelenu i Anu. I tako sve do 1978, kada mu je na povjerljiv način dojavljeno da su „moćnici“ na Filozofskom fakultetu ipak odlučili da će ga ostaviti u toj ustanovi, ali će zato punih sedam godina biti onemogućen u nastavnom i znanstvenom napredovanju. Tek je 1979, napokon, postigao promaknuće u zvanje izvanrednoga profesora i višega znanstvenog suradnika te, 1985, u zvanje redovitog profesora i znanstvenog savjetnika.

Od sloma Hrvatskog proljeća pa nadalje prof. Obad ostaje izvan javnog života, u prisilnoj petnaestogodišnjoj šutnji, sve do 1987, kad se ponovno javlja. A javno djelovanje osobito i snažno razvija uspostavom samostalne Hrvatske i obnovom djelatnosti zadarske Matice hrvatske, gdje je tajnik od 1990. sve do 2000, a član je glavnog odbora Matice hrvatske u Zagrebu. Obad i predsjednik zadarskog Matičina ogranka prof. Šime Batović nevjerojatnom će upornošću i energijom animirati i osmišljavati Matičino djelovanje u Zadru u teškim ratnim i poratnim vremenima, ne samo u ratom iscrpljenu Zadru nego i diljem Dalmacije, na poziv mnogih Matičinih ogranaka i Napretkovih podružnica.

Mnoštvo je javnih predavanja, predstavljanja knjiga, okruglih stolova, kolokvija i tribina na kojima je nastupao prof. Obad, nadahnuti predavač i istinski orator. I ne samo u Dalmaciji nego i u Istri, Rijeci, Kotoru, Zagrebu, Osijeku... Među njima valja ovdje spomenuti i ona njegova predavanja koja je i tijekom rata ali i nakon njega držao Hrvatskoj vojsci i Udruzi hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata. Matica hrvatska u Zadru je 2006, uz njegovu 75. godišnjicu života, objavila knjižicu Zaslužni povjesničar prof. dr. sc. Stijepo Obad, u kojoj je njegov nekadašnji student Mislav Elvis Lukšić napisao profesorov iscrpni životopis i donio njegovu cjelovitu bibliografiju.

Za neumorno i nesebično djelovanje na brojnim područjima – od nastavnog i znanstvenog do stručnog i općekulturnog – profesor Obad je, među ostalim priznanjima, nagrađen državnim odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997), nagradom Zadarske županije za životno djelo (2003) te nagradom Grada Zadra za životno djelo (2006).

U svojem životu prof. dr. Stijepo Obad plodno je djelovao i mnogo činio, nesebično se trošio i mnogo ostvario. U svemu je sačuvao svoju izvornu osobnost, osobnost, kako je on to znao reći, „konavoskog seoskog sina“, autentična u gotovo djetinje dobrohotnom postupanju. Pravi gospar – gospar stasom i glasom, gospar u razmišljanju, gospar u izričaju, gospar u gestama. A sve to kroz mnoge scile i haribde kojima mu je valjalo proći! I ostati uspravnim! Uspravan, tijelom i duhom, sanjao je slobodnu samostalnu Hrvatsku rađanju koje se srcem i dušom radovao, i čemu je, gdje god je to mogao, nesebično pridonosio.

Ostao je uspravan u plemenitim ljudskim, humanističkim i domoljubnim načelima i jasnim kršćanskim uvjerenjima. Njih se cijeloga života čvrsto držao, po njima živio te ih uvijek, samozatajno ali uvjerljivo i dosljedno, svjedočio. Na njega se i njegovo djelovanje: ljudsko, profesorsko, znanstveno, kulturno..., zaista može primijeniti ona stara izreka Vita honesta beata est – Častan život je blažen život.

Dragi naš profesore, hvala Vam na takvu životu! Hvala Vam na takvu primjeru! Počivajte u miru uskrsloga Krista, u kojega ste cijeloga života iskrenom vjerom vjerovali, u svojoj pridvorskoj, konavoskoj, hrvatskoj zemlji koju ste svim bićem ljubili!