Umjetnički nastavak pokreta Black Lives Matter

U vrijeme pisanja ovog teksta politizirana i aktivističkim predznakom obilježena biografska dokumentaristička drama s elementima trilera Juda i crni mesija nominirana je za šest Oscara, među ostalim i u najvažnijoj kategoriji najboljeg filma te u kategorijama najuspjelijeg izvornog scenarija i najbolje sporedne muške uloge, u kojoj su zasebno nominirani glumci Daniel Kaluuya i LaKeith Stanfield.

Drugi dugometražni film redatelja Shaka Kinga četvrti je ovogodišnji oskarovski kandidat koji se izravno i angažirano bavi temom rasizma, najaktualnijom i najakutnijom temom tijekom minuloga predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, uz onu aktualne gospodarske krize koja je nastavak globalne recesije započete 2008, a inicirana je i potencirana pandemijom koronavirusa. Dok se tom drugom temom bavi također za šest Oscara nominirana socijalna i egzistencijalna drama te film ceste Zemlja nomada, rasna tematika i rasizam izravno ili posredno teme su filma Suđenje čikaškoj sedmorici te glazbeno-biografskih drama Ma Rainey: Majka bluesa i Sjedinjene Države protiv Billie Holiday.

Williama O’Neala uvjerljivo tumači LaKeith Stanfield

Nije nimalo slučajno što su u drugoj polovini predsjedničkog mandata Donalda Trumpa u dominantno ljevičarskom Hollywoodu producirana čak četiri filma temeljena na istinitim događajima i sudbinama istaknutih Afroamerikanaca. Svi navedeni filmovi mogu se interpretirati ne samo kao metaforički i umjetnički nastavak pokreta Black Lives Matter i kao također metaforički i umjetnički odgovor na ubojstvo tamnoputog Georgea Floyda u Minneapolisu 20. svibnja prošle godine, već i kao odgovor na Trumpovo afirmiranje Ku Klux Klana, bijelih supremacista i neonacista tijekom praktički sve četiri godine mandata, te kao odgovor na poražavajuću statistiku o prevelikom i neproporcionalnom udjelu osuđenih Afroamerikanaca u američkom zatvorskom sustavu, kao i o njihovu čestom apriornom tretiranju kao unaprijed sumnjivih osoba na koje se olako poteže vatreno oružje.

Daniel Kaluuya i LaKeith Stanfield likove Freda Hamptona i Billa O´Neala tumače uvjerljivo i s izraženim osjećajima za nijanse u profiliranju njihovih karaktera te osobnih i intimnih drama, pri čemu na zamišljenoj kvalitativnoj vagi ipak preteže LaKeith Stanfield kao tragikom obilježen formalni negativac Bill O´Neal, kojeg se naposljetku ne može osuđivati, ili barem ne jednoznačno osuditi zbog njegovih odluka i postupaka. O´Neal je u moralnom smislu najvažniji lik, kojeg na početku zatječemo kao sitna kriminalca i kradljivca automobila, koji vrlo malo drži do rasne problematike te s njom povezanih društvenih i političkih napetosti, da bi se postupno, u skladu s naslovom u kojem njemu pripada uloga Jude, prometnuo u vjernika i sljedbenika Freda Hamptona, crnog mesije iz naslova kojeg će naposljetku izdati.

Fred Hampton bio je istaknuti crnački aktivist marksističko-lenjinističkog ideološkog habitusa, vođa Crnih pantera koji je kao logični sljedbenik Martina Luthera Kinga i Malcolma X-a zagovarao socijalističku revoluciju u američkom društvu. Hampton je bio i izvrstan govornik i motivator koji je s lakoćom okupljao etnički raznorodne ali klasno srodne sljedbenike i suborce, a kojeg u Chicagu 1968. zatječemo dok u borbi za zajedničke ciljeve uspijeva u Duginoj koaliciji ujediniti pripadnike različitih aktivističkih organizacija pa i kriminalnih skupina.

Upravo to će nagnati na žešću akciju FBI i njegova šefa J. Edgara Hoovera (uvjerljivo prijetvoran i makijavelistički Martin Sheen) te će više pozicioniran agent Roy Mitchell (efektno autoritativan ali i etičkim dvojbama obilježen Jesse Plemons) u redove Crnih pantera i u Hamptonovu blizinu ubaciti krticu O´Neala. Isprva uglavnom nezainteresiran za rasnu problematiku i zaokupljen vlastitim interesima, O´Neal će na suradnju pristati jer mu prijeti dugogodišnja kazna zatvora, kao i zbog izdašnih financijskih nagrada, da bi se zahvaljujući spretnosti i domišljatosti ubrzo zbližio s Hamptonom.

Juda i crni mesija vrlo je uspio film, ali i ostvarenje koje se vjerno i „suho” drži činjenica i stvarnih zbivanja, propuštajući priliku da u pristupu iskaže malo više slobode i malo manje krutosti, posebice u tretmanu likova i u njihovu profiliranju. Šteta što se autor u tretmanu Hamptonova lika prema njemu odnosi s previše obzira, pa i apologetski, te što propušta uz istančanije psihologiziranje njega i njegove djevojke Debore Johnson detaljnije i intrigantnije elaborirati motive prijateljstva i proračunatosti, odanosti i izdaje te formalnih i stvarnih dvostrukih identiteta. U tom smislu može se reći da nisu iskorišteni svi potencijali koje su nudili priča i osobito likovi.