Turističke atrakcije i atraktivne ruševine

U prvom kadru prve epizode šestodijelne serije Plemena Europe, koja je za Netflix realizirana u njemačkoj produkciji, djevojku Liv, uz njezinu braću Kiana i tinejdžera Elju središnju od troje razmjerno ravnopravnih protagonista, vidimo dok šumoviti postapokaliptični svijet distopijske europske budućnosti 2074, svijet koji nastavaju manje ili više zaostala i primitivna te međusobno sukobljena plemena, promatra kroz „rešetku” na bočnoj strani visokoga ruševnog zdanja koje će hrvatski gledatelji lako prepoznati. Riječ je o spomeniku ustanku naroda Banovine i Korduna na Petrovoj gori, autora Vojina Bakića, megalomanski zamišljenu križancu muzeja i divovske spomeničke plastike koji je danas ponajprije spomenik jednom propalom režimu i njegovoj grandomaniji, spomenik koji je posljednja tri desetljeća prepušten propadanju i konstantnom daljem oštećivanju, ponajprije od onih koji skidaju i odnose skupocjenu oplatu od nehrđajućeg čelika. No upravo ta oplata, na kojoj se ogledaju i zelenilo okolne šume i plavetnilo, odnosno crvenilo neba, u Plemenima Europe izgleda vrlo efektno, osobito u totalima i dok se kamera iz daljine iz ptičje perspektive približava zdanju.

Spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori kao distopijska postapokaliptična kulisa u Netflixovoj seriji Plemena Europe

Owen Wilson i Salma Hayek na splitskoj rivi – kadar iz filma Bliss

Kulise za ilustriranje apokalipse

Serija autora Philipa Kocha generalno je trivijalno, derivativno i u dobroj mjeri eksploatacijsko, ali i dovoljno atraktivno ostvarenje s pričom o Europi – fokus je na područje Njemačke – koja se četiri i pol desetljeća nakon „crnog prosinca” 2029, kad je raspad i Europske Unije i civilizacije ušao u završnu fazu, nalazi podijeljena na plemenske teritorije i zaraćena plemena, među kojima se uz vojno najorganiziranije Grimizne, čiji je glavni stožer upravo u Bakićevu spomeniku, ističu miroljubivi Izvornici iz kojih potječu protagonisti i koji zaziru od tehnologije jer je ona uništila civilizaciju, te izrazito agresivne i nemilosrdne Vrane, militantno pleme čija je jedina vrlina krajnja odanost. U njihovim međusobnim sukobima, u korijenu kojih je stjecanje vlasti nad zagonetnim ali moćnim teseraktom, svojevrsnom kockom koja je na Zemlju stigla u letjelici moguće izvanzemaljskog podrijetla, hrvatski se toponimi i krajolici obilno koriste za prikaz postapokaliptične distopije.

 I površniji gledatelji zacijelo će lako prepoznati nedovršenu Sveučilišnu bolnicu u zagrebačkom Blatu, istarske Bale ili goleti otoka Paga, a oni pozorniji prepoznat će i Majstorsku cestu uz Tulove grede, Napoleonovu cestu u kanjonu Krčić te još poneki toponim. A nakon razornog potresa na Banovini 29. prosinca 2020. nitko nažalost neće imati problema s prepoznavanjem grada Gline, čije su vedute snimljene petnaestak mjeseci prije potresa i u seriji razrušene računalnim efektima te pretrpane leševima u raspadanju. I sve to u Plemenima Europe funkcionira vrlo dobro i svrhovito, uvjerljivo dočaravajući (post)apokalipsu civilizacije i kataklizmu ljudskosti. No tijekom gledanja serije potpisniku ovih redaka, koji pretpostavlja da u tome nije osamljen, bilo je dosta nelagodno promatrati načine na koje su domaće prirodne ljepote i spomenička baština iskorištene u produkciji jednog ne osobito ambiciozna TV-projekta. Ti načini, naime, svjedoče o tome kako neke hrvatske krajeve – dominantno u unutrašnjosti – te ovdašnju spomeničku i industrijsku baštinu vidi dio Europljana. Kao derutne i zaostale zabite predjele, ne samo u širem kontekstu Europe nego i same Hrvatske, kao slabo naseljena ili nenaseljena, odnosno napuštena i zapuštena mjesta koja su idealna za ilustriranje apokalipse.

Split očima holivudske produkcije

S druge strane, slabašna recentna Amazonova premijera Bliss iliti Blaženstvo scenarista i redatelja Mikea Cahilla (Druga Zemlja), bizarna fantastična romantična drama koja bezuspješno pokušava biti i ambicioznija i tjeskobnija egzistencijalna pa i psihološka drama, da bi se već nakon dvadesetak minuta izgubila u neartikuliranosti, nekonzistentnosti i trivijalnosti, intenzivno eksploatira drugi stereotipni pogled kojim Hrvatsku te njezine prirodne ljepote i arhitektonsku baštinu vidi ovaj put mediokritetska holivudska produkcija. Dakako, posrijedi je eksploatiranje atraktivnih i zavodljivih turističkih veduta s područja srednje Dalmacije, konkretno Splita i njegove okolice. Od impresivne Galerije Meštrović na južnim padinama Marjana, za koju će i sami protagonisti Greg White (korektni Owen Wilson) i Isabel Clemens (odveć preglumljivanju sklona Salma Hayek) ustvrditi da oduzima dah, preko Prve vidilice i Prokurativa, koji će se uporabom specijalnih efekata zgodno napuniti ljudima, do najprije splitske, a potom i šoltanske rive, kao i dvorca Martinis-Marchi u šoltanskoj uvali Maslinica. I opet sve se to doima zgodno i atraktivno, makar je iskorišteno u slabom filmu, nesuvisloj storiji s elaboriranjem motiva odnosa tmurne i tragične „materijalne“ stvarnosti prema svijetloj, naglašeno hedonističkoj i idealiziranoj virtualnoj zbilji. Spomenuta svjetlost, ponajviše sunčeva te mjestimice dočarana paletom duginih boja, hedonizam i idealiziranje virtualne stvarnosti, za koju se tijekom filma postavlja pitanje je li možda ona zapravo prava, ljudima jedina primjerena stvarnost, dočarani su upravo rajski privlačnim kadrovima Splita i srednje Dalmacije, pa je uistinu šteta što nije riječ o uspjelijem filmu koji bi funkcionirao barem kao turistička razglednica.

Ovako, i u kadru u kojem se pred Galerijom Meštrović u minijaturnim govornim ulogama prošeću Sanja Vejnović i Branko Smiljanić, kao hologramske projekcije dvoje profesora, ili primjerice u duhovitom kadru u kojem hologramska projekcija Slavoja Žižeka tipično temperamentno i logorejično slušateljima objašnjava stvarnost oko njih i mogućnosti spoznaje, ovdašnjim gledateljima zadovoljstvo opet pokvari svijest o još jednom jeftinom prvoloptaškom i tek pukom dekorativnom korištenju hrvatske arhitektonske i spomeničke baštine.

Svakako, ovo je za nijansu ili dvije uspjelije od načina na koji je primjerice Dubrovnik iskorišten, ili bi primjerenije bilo reći zlouporabljen, u Ratovima zvijezda: Posljednjem jediju i svježem Robinu Hoodu, i usporedivo je s također eksploatacijom Dubrovnika u Igri prijestolja, no ipak miljama zaostaje za načinima na koji su recimo Volker Schlöndorff i Orson Welles Zagreb iskoristili u Limenom bubnju i Procesu. A atraktivne hrvatske lokacije i krajolici i dalje će biti poželjna odredišta i scenografije za manje ambiciozne holivudske filmove kakva-takva hitoidnog potencijala. U to bismo se trebali uvjeriti već do kraja ove godine, kad premijeru doživi akcijska komedija Čuvaj me s leđa 2, u kojoj će opet Salma Hayek, ali i Ryan Reynolds te Samuel L. Jackson, špartati Rovinjem, Rijekom i Zagrebom.