Trajni trag filmske umjetnosti

S pregršti nominacija i nagrada američki film Zemlja nomada kineske redateljice Chloé Zhao stigao je i u domaću distribuciju. To je djelo između ostaloga pobjednik prošlogodišnjega filmskog festivala u Veneciji, dobitnik dvaju Zlatnih globusa – za najbolju filmsku dramu i najbolju redateljicu – te je nominiran za šest Oscara – najbolji film, režiju, adaptirani scenarij, montažu, filmsku fotografiju kao i najbolju glumicu. Nastao prema publicističkoj knjizi Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century Jessice Bruder temom je usmjeren prema posljedicama recesije 2008. i kasnijih godina, zbog koje je mnogo ljudi, napose starije dobi, postalo suvremenim nomadima.

Chloé Zhao rođena je 1982. u Pekingu, živjela je u londonskom internatu, srednju je školu završila u Los Angelesu, studirala političke znanosti, a filmsku produkciju upisala u New Yorku. Već je njezin kratki film Daughters (2010) privukao pozornost i osvojio nagradu na Palm Springs Festivalu. Zanimljivo je da su njezini igrani filmovi kontekstom i prostorno vezani uz američki Zapad, njegovu povijest, nasljeđe, kao i suvremeno stanje, zasigurno primjenjivo na čitavo američko društvo. Tako je prvijenac Pjesme koje su me braća naučila (2015) snimljen u indijanskom rezervatu u Južnoj Dakoti i usredotočen je na brata i sestru iz plemena Sijuks, a sudjelovao je na filmskim festivalima (Sundance i Cannes).

Film izvanredno ocrtava trenutno stanje američkoga društva, ali i čitavoga svijeta  / Izvor Blitz

Izvrstan neovestern Jahač (2017) o mladom jahaču rodea koji se oporavlja od pada smatra se jednim od najboljih filmova te godine, pa i čitavoga prošloga desetljeća. I dok je Chloé Zhao za produkciju Marvel režirala adaptaciju superherojskoga stripa Eternals, prihvatila je ponudu glumice Frances McDormand te u scenarij adaptirala predložak Jessice Bruder, postala koproducenticom filma, redateljicom i montažerkom.

Kada je 2011. propala tvornica knaufa u gradiću Empire, Nevada, a samim time i čitavo mjesto, Fern (Mc Dormand), nakon nedavne smrti supruga, kombijem kreće na put kroz američki Zapad, radi povremene poslove i sreće suvremene nomade, mnoštvo ljudi koji su iz raznih razloga krenuli na put raznim vozilima. Zhao pritom miješa fikciju i dokumentarnost, jer većina je likova u filmu zapravo stvarna, glumi tek fikcionalizirane verzije svojih života, a među njima se izdvajaju starice Linda May, teško bolesna Swankie, kao i učitelj nomadskoga načina života Bob Wells. Neupitna je autentičnost autorskoga prosedea Chloé Zhao, ona sjajno zadire u naličje suvremenih Sjedinjenih Država. U prepletanju života suvremenih nomada, beskrajnoga i ogoljeloga prostora kao i otvorenih cesta spaja realizam i poetičnost, američka bespuća 21. stoljeća povezuje čak i s pretpovijesnim ili pak prostranstvima svemira, a teške sudbine svojih protagonista promatra kroz prizmu humanosti, empatije i međusobne solidarnosti u grubim vremenima.

Složenost lika protagonistice Fern ključ je za otvaranje dubinskih slojeva filma. Tuga zbog gubitka muža i koliko-toliko stabilna života upotpunjena je stalnim nemirom zbog kojega neće prihvatiti ni utočište kod situirane sestre – tek financijsku pomoć zbog kvara na kombiju, a neće prihvatiti ni zajedništvo s očito sklonim joj nomadom Daveom (David Strathairn), čak ni nakon što se on nađe u sinovoj stabilnoj obitelji.

I kada se Fern vrati u napušteni Empire i pustu kuću, naposljetku ponovo krene cestom, potpisnik se ovih redaka ne može oteti vrlo, vrlo dalekoj usporedbi s jednim od temeljnih likova klasičnoga vesterna – Ethana Edwardsa u remek-djelu Tragači (1956) Johna Forda. Jer, kao što kaže Fernina sestra, „nomadi su kao nekadašnji pioniri“, ovoga puta ne u istraživanju američkoga Zapada nego samih sebe i mira sa sobom – koji možda i nije moguć u potpunosti.

Izvrsna je gluma Frances McDormand, s toliko nijansi da neće začuditi postane li i treći put dobitnicom Oscara za glavnu žensku ulogu. Predivna je i filmska fotografija Joshue Jamesa Richardsa u kojoj krajolici Zapada nisu tek raskošna razglednica već imaju dramaturšku funkciju, a izvrsna je i glazba Ludovica Enaudija u emocionalnom podcrtavanju minimalističke montaže i redateljskih postupaka Chloé Zhao. Zemlja nomada film je koji izvanredno ocrtava trenutno stanje američkoga društva, ali i čitavoga svijeta, no ujedno je toliko bezvremen da postaje trajnim tragom filmske umjetnosti.