Stidljivost umjesto bljeska

Unatoč otrcanoj frazi o „daskama koje život znače“, nisam nikada poistovjećivala kazališnu umjetnost sa stvarnim životom, jer mi je kazalište uvijek djelovalo kao svojevrsna oaza. S vremenom uočila sam da pijesak realnosti itekako nagriza kazališno zelenilo. A to se čudesno posložilo prilikom najnovije predstave u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija (poznatom kao Kazalište na Kaptolu) uoči premijere (12. ožujka) komedije Mandragola talijanskog političara i književnika Niccolòa Machiavellija u režiji Zorana Mužića (osvrt na izvedbu 10. ožujka). Najpoznatiji po svojem političkom napisu o uspješnom vladaru (Il Principe, 1513), Machiavelli (1469–1527) nakon iznenadna prekida diplomatske karijere (1498–1512) potpuno se okrenuo književnosti pa je osim povijesnih i političkih tekstova pisao beletristiku, a među inima napisao je komediju Mandragola (oko 1520).

Prema riječima Ive Frangeša, književnog povjesničara i prevoditelja komedije na hrvatski jezik (čiji se prijevod koristi u predstavi): „Mandragola je svakako njegovo najznačajnije književno djelo i po svoj prilici najvrednija komedija talijanskog Rinascimenta.“ Naslov komedije odnosi se na biljku (u hrvatskom mandragora) čiji je korijen „čovjekolik“, a sama se biljka koristi u medicinske svrhe, ali i za vradžbine. Osim što ima otrovan učinak, napitak služi i za liječenje neplodnosti, a izvlačenje iz zemlje može biti smrtonosno po osobu koja to čini (jer biljka gromko viče!). Machiavelli je sigurno znao sve o liječenju mandragorom, pa mu je to bio jedan od poticaja za priču o bračnom paru (Nicia i Lucrezia) koji želi dijete, a u tome će im pomoći mladi i naočit Callimaco „napitkom od mandragole“.

Ključni je negativac u predstavi fra Timoteo (Goran Malus), Messer Nicia
(Davor Svedružić) i Ligurio (Ivan Magud) / Snimio Saša Novković / ZGK Komedija

Razlog njegove pomoći leži u žudnji za prelijepom Lucrezijom, pa on uz nekolicinu pohlepnih i poslušnih osoba (sluga Siro, provodadžija Ligurio, Lucrezijina majka Sostrata i fra Timoteo) pokušava prevariti priglupoga muža i tako omogućiti pristup njegovoj kreposnoj ženi. Naime, kada Lucrezia popije napitak koji će joj osigurati začeće, smrtna opasnost prijeti prvom koji legne uz nju – dakle njezinu mužu – pa je jedino rješenje da se nekog neznanca uhvati i polegne pokraj nje. Dakako, Callimaco je tu opasnu ulogu namijenio sebi, očekujući da će mu Lucrezia postati sklona kada joj otkrije svoju ljubav.

Iako se Mandragola naziva komedijom, meni ne djeluje posve dobroćudno, jer Machiavelli izravno prikazuje mane svih likova, a Lucrezia ih vrlo precizno nabraja obraćajući se netom stečenu ljubavniku Callimacu: „Budući da me tvoja lukavost, glupost moga muža, lakovjernost moje majke i pokvarenost moga ispovjednika navedoše da učinim ono što sama od sebe ne bih nikad učinila, držim da je sve to po nekom nebeskom promislu koji je tako odredio, i ja ne mogu odbiti ono što nebo hoće da prihvatim.“ I tako se razišla s vlastitom krepošću. Među pomagačima u tom nečasnom naumu najistaknutija je figura fratar: osim što gura nevoljnu ženu u blud, osigurava sebi veliku novčanu dobit, suprotno njegovu (pretpostavljenom) duhovničkom profilu. Machiavelli kao zagovornik korisnog, a ne moralnog djelovanja, upravo likom fratra nudi taj model ponašanja, a budući da kaptolsko kazalište zbog potresom (2020) oštećenih crkava služi za misna slavlja, cijela situacija postaje posve nehotice dodatno smiješnom (realistički prinos kazalištu).

Redatelj Mužić i dramaturginja Petra Mrduljaš nisu osjetno narušili originalni tekst – tu i tamo su ponešto maknuli, dodali nekoliko dosjetki i dali Callimacu da pjeva na talijanskom (dopadljiva glazba Mate Matišića) umjesto na postojećem prijevodu (što je malo čudno u odnosu na ostatak predstave). Renesansni duh komedije očuvao se u glumačkim kolima s vedutama Firence (Tomislav Ruszkowski) i bogatim kostimima (Elvira Ulip i Eva Karakaš Bedrina) i u gotovo neoskvrnutu tekstu.

Što je učinio redatelj? Iako izraz laissez faire, laissez passer (pusti to, pusti da prođe) pripada ekonomskoj sferi, mislim da dobro opisuje njegov postupak neupletanja – ni u ritam, ni u izričaj, ni u glumu. Machiavelli je odlično sve složio, ali glumci nisu to posve uvjerljivo pokazali, a budući da je izvedba povremeno bila spora, ne bi naodmet bilo malo energična djelovanja. Fabijan Pavao Medvešek za ovo je kazalište istinski zgoditak, jer je oku ugodan i u dobroj kondiciji, lijepa glasa i dobre artikulacije, ali u ulozi Callimaca bio je ukočen i neuvjerljiv. Suzdržanim gestama i prikriveno podrugljiv Ronald Žlabur kao njegov sluga bio je izvrstan – točno kakva treba biti „siva eminencija“, prikrivena i sveprisutna, čovjek koji zna kako će sve završiti i ne bavi se trivijalnostima. Ključni je negativac fra Timoteo, ali se cijela aktivnost Gorana Malusa uglavnom svela na pružanje ruke, što je u makijavelističkom svijetu suviše suzdržano i unatoč nekoliko komičnih naznaka, više se očitovalo kao pokušaj nego kao izvedba. Uloga budalastog, ali zapravo nesretnog Lucrezijina muža Nicije (koji zbog želje za djetetom ne prepoznaje porugu) gurnula je Davora Svedružića u pretjeranu gestikulaciju, kojom ipak nije postigao pravu dozu životnosti. To nije pošlo za rukom ni Ivanu Magudu kao Liguriju (čudan izbor grimasa!), a ni Dubravki Ostojić u ulozi Sostrate, dok Dajana Čuljak u ulozi Lucrezije nije imala zahtjevnu ulogu.

Šteta je da unatoč dobru izboru teksta i zanimljivu kontekstu predstava nije bljesnula, nego se stidljivo pritajila. Preklopivši tzv. premijeru (zapravo treću izvedbu) s premijerom u zagrebačkom HNK-u i ostavljajući dobronamjerne gledatelje prvih izvedbi bez kazališnih programa (opet se ušuljao život u kazalište), Kazalište Komedija približilo se makijavelizmu možda više no što je namjeravalo. Naime, s otrovnim biljkama valja oprezno postupati.