Roman nježan kao san

Roman manjeg opsega (142 stranice) Noć vatre, koji je do nas došao zahvaljujući izdavačkoj kući Verbum (Split, 2020) i izvrsnom prijevodu Božidara Petrača s francuskog izvornika (La nuit de fuit, Pariz, 2015) istaknuta suvremenoga francusko-belgijskog autora Éric-Emmanuela Schmitta može se čitati kao svojevrsna sinteza odjeka srednjovjekovne književnosti, iskustva Blaisea Pascala i filozofsko-religijske proze, a možda prije svega kao autobiografska autorova knjiga i poticaj za promjene u vlastitim čitateljskim ili egzistencijalnim navikama.

Pripovjedač u prvoj osobi jednine, ujedno protagonist romana koji sebe u djelu naziva vlastitim imenom, tad mlad i perspektivan, 28-godišnji francuski sveučilišni profesor s doktoratom iz filozofije, nakon prekida dugogodišnje veze s djevojkom i ispitivanja vlastite misaonosti, duhovnosti i kreativnosti, s redateljem budućega filma, Gérardom V., kazališnim i filmskim redateljem, otputuje u alžirski Tamanrasset kako bi na licu mjesta vidjeli poprište događanja autorova scenarija o Charlesu De Foucauldu, bivšemu francuskom vojniku koji je živio s Tuarezima prije stotinu godina (radnja se romana događa 1989), „bijelome pustinjaku“, obraćeniku, slijedeći njegovo putovanje i prohodeći pustinjom, Saharom.

S franc. prev. Božidar Petrač, izd. Verbum, Split, 2020.

„Istinsko putovanje uvijek se sastoji od uspoređivanja zamišljene slike sa stvarnom; samo je putovanje smješteno između ta dva svijeta, te dvije slike. Ako se putnik ničem ne nada, vidjet će samo ono što vidi očima; a ako je već oblikovao mjesta u umu kao u snu, vidjet će više od onoga što se nadaje njegovim očima, uvidjet će čak i prošlost i budućnost s onu stranu datoga trenutka; a doživi li razočaranje, ono će se pokazati bogatijim, plodnijim od obična zapisnika“ – zapisuje autor s prevoditeljem na 15. stranici.

Na svojemu putovanju Saharom autor/pripovjedač upoznaje niz zanimljivih likova, prije svega osobnosti članova svoje grupe, poimence to su Paul, Anne, Martine, Thomas, Jean-Pierre, Ségolène, Daniel, Gérard, čija različita zanimanja omogućuju (pro)viđenje u raznovrsna područja života i čovječanstva, sva usredištena u simboliku pustinje, od geologije i astronomije do oftalmologije.

Konkretna i alegorijska nit pripovijedanja upiru se u pješačenje pustinjom i planinarenje kao osvajanje dotad nedohvatljiva i o dva vodiča koja ih tisućama kilometara vode jugom Alžira: tridesetogodišnji Amerikanac Donald suprotnost je Tuaregu Abayghuri neodređenih godina u čiju se pojavu, duhovnost i jezik koji ne razumije na neki način zaljubljuje pripovjedač.

Upućujući se s dijelom grupe na pohod osvajanja vrha planine Tahat, Éric se odlučuje spustiti sam, vjerujući da se sjeća puta. Nađe se, međutim, potpuno izgubljen u pustinji, bez vode, bez hrane: potpuno sam sa sobom i sa svojim mislima. Tijekom te noći, na ledenoj hladnoći, proživjet će astralno putovanje zbog kojeg će potpuno izići iz svog tijela i koje će ga odvesti do otkrivanja vječnosti i poveznice s Bogom te uviđanja svoga poziva – pisca umjetnika, a ne znanstvenika filozofa.

Prolazak te „vatrene noći“ dramatičan je: „Iznenada shvaćam totalitet. Pojmovi izmiču. Nije važno! Jedan glas u umu šapuće mi da ću to kasnije oblikovati. Zasada, treba se prepustiti. I primati... Grlim. Gorim. Vatra. Ja sam vatra. Rastuće svjetlo. Nepodnošljivo. Kao što više ne mislim u rečenicama, više i ne primam očima, ušima, kožom. Plamtim i prilazim nekoj prisutnosti. Što više idem naprijed, to manje sumnjam. Što više idem naprijed, to manje propitujem. Što više idem naprijed, to se više nameće očitost. Sve ima neki smisao. Sreća... Kružim nekim mjestom bez zašto. Ja-vatra susrest će svoj žar... Izlažem se pogibelji da u njemu nestanem... Hoće li to biti zadnja etapa? Vatra! Vatreno sunce. Gorim, stapam se, gubim svoje granice, ulazim u ognjište. Vatra... [...] Vječnot je potrajala jednu noć. Snaga koja me je podignula nježno me opet odložila na zemlju. Evo, završava moje nepomično putovanje. Malo-pomalo vraćaju mi se razum i sjećanje. Malo-pomalo vraćam se sebi.“

Dosezanje Boga srcem značilo je i stapanje sa sjećanjem na djeda Françoisa i preokret u filozofskoj misli: od tjeskobe uvjetovane proučavanjem modernih mislilaca, najviše Heideggera, autor se vratio, zrcalnom pustinjskom mizanscenom na liniji srednji vijek – barok, Blaiseu Pascalu, posebno njegovoj vjerskoj viziji u noći 23. studenog 1654. i njegovim Mislima, nedovršenoj apologiji kršćanstva i tzv. Pascalovoj okladi, u kojoj se vrijednost vjere umjesto racionalnim argumentima nastoji obraniti „kalkulacijom kakva se koristi u igrama na sreću“. Svojevrsnu je okladu sa samim sobom unio i Éric-Emmanuel Schmitt, krenuvši na putovanja nadnaravnim, saharskim i pustinjskim, „u beskraju Hoggara“.

U nekim svojim segmentima ova me proza podsjeća na ep Mavra Vetranovića Piligrin i na Pustu zemlju Thomasa Stearnsa Eliota, ali i na Filozofiju hodanja Frédérica Grosa.

Kao i u drugim Schmittovim romanima, i u ovome se osjeća dubina i smirenost, ritam rečenice i pripovijedanja koji se ljulja i umiruje, koji opisuje vlastito iskustvo radosti bez nametanja.

Dojmljiva priča isprepletena je alegorijskim putovanjem Saharom i filozofskom misli dotadašnjega filozofa racionalista i razmišljanjima o religiji, odbacivanjem stereotipizacije i dohvaćanjem načela koja vladaju svemirom. Svjetovna duhovnost prelazi kroz pripovjedačeve misli tonirajući autorov pristup postojanju, poniznost, znatiželju prema ženama i muškarcima.

Malen ali moćan, nježan i snažan, roman Noć vatre pročitala sam u jednom dahu, prisjećajući se i predstava koje sam gledala prema Schmittovim djelima. Roman kao san – možda će nas pratiti dulje vrijeme i poticati najdublja, a najjednostavnija pitanja.