Prvi hrvatski profesionalni novinar

Osnovne informacije o Ivanu Perkovcu čitatelj će dobiti u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Tu naime čitamo da je rođen u Harmici pokraj Brdovca 23. svibnja 1826. U Viencu iz 1871. piše pak da se Ivan Perkovac rodio 1826. u Sv. Ivanu Zelini. No to nije točno. Budući da u čitavom brdovečkom kraju tada nije bilo pučke škole, njegov se otac kao obrtnik (mesar po zanimanju) iz Harmice preselio u Sv. Ivana Zelinu i tamo je mali Ivan završio pučku školu (poslije je bio saborski zastupnik zelinskoga kotara).

Gimnaziju je Ivan Perkovac završio u Kaniži (Mađarska) kao i još neki njegovi vršnjaci. Nakon boravka u zagrebačkom sjemeništu, koje je napustio 1848, zaposlio se u Bojnom odsjeku Banskoga vijeća u Zagrebu, gdje je ostao od 1849. do 1850. U povijesti hrvatskoga novinarstva slovi kao prvi profesionalni novinar. Bio je i glavni tajnik Matice ilirske, urednik književnoga časopisa Neven, suosnivač časopisa Pozor i njegov urednik. No kao novinar jasno je artikulirao svoj stav o novinarskom izvještavanju iz Hrvatskoga sabora. To se razabire u njegovim riječima izrečenim u Saboru 21. travnja 1861: „Vi možete novinaru zapriečiti mjesto u saboru i ne dati mu stolca, ali on će otići na galeriju pak će svoja izvješća davati, i ako ne u novinah, to u feuilltonu. Zato se ipak poradi obćenite javnosti ne može sasvim izključiti iz sabornice. Ako novinarom nije dopušteno svoje mnienje izjaviti, to si onda ograničujete slobodu štampe (…)“ (Dnevnik Sabora, Zagreb, 1862).

Ivan Perkovac

Njegova je djelatnost ostala poznata u hrvatskoj književnosti po njegovim proznim djelima. Osim toga, možda je ostalo mnogima nepoznato da se Perkovac zalagao i za emancipaciju i slobodu žene, za njezino pravo stručnog i umjetničkog djelovanja. Pojedini su Perkovčevi članci objavljeni u Viencu relevantni i za povijest hrvatske pedagogije. Kao političar, saborski zastupnik, u govorima se isticao kao jedan od prvih branitelja hrvatskoga državnog prava i neovisnosti Trojedne kraljevine. I nije bez razloga Ivan Zahar (1845–1907) nad otvorenim grobom, kod ukopa Ivana Perkovca u Samoboru, izrekao i ove riječi: „A ovaj njegov veliki um obuhvaćao je vruće rodoljublje, ono nesebično rodoljublje, koje kod nijednoga čina ne pita: hoće li to biti koristno meni, nego uviek iztražuje: da li će biti dobro po narod? Bijaše on Hrvat i tielom i dušom, bijaše hrabri borac proti tudjinstvu, proti nepravdi i sili tudjoj. Sve njegovo djelovanje, sve misli i težnje s neopisivom su ljubavlju zagrlile jedan omiljeni predmet. On ga je sam označio javno na saboru, kad je rekao: naša je politika: Trojedna kraljevina! A Trojedna kraljevina mila je domovina naša (…).“

Ivan Zahar u svom oproštajnom govoru i ovo reče: „Ivan Perkovac bijaše visoka uma, brza i bistra shvaćanja, i riedko se tko može tako brzo, tako vierno prenieti u tudju misao, da ju sasvim razumije i pronikne, kao on. Bijaše umjetan i naučen, njegovu znanju, njegovu sudu u raznih znanostih uviek se je davati morala velika važnost. Ovu svoju duševnu vještinu razvio je pred narodom i perom i riečju: u novinstvu, na saboru. U novinstvu našem njega ide prvenstvo, na saboru bijaše jedan od najodličnijih govornika i radnika, kao pisac osvajao nam je srca.“

Perkovac je bio urednikom Matičina Vienca (1870–1871), u kojemu je objavio više svojih novela. Nakon njegove smrti u Zagrebu (1905) objavljene su mu pripovijesti Iz bojnog odsjeka. Godine 1942. tiskana je njegova Stankovačka učiteljica. Bilo bi vrlo zanimljivo proučiti koliko je ta Perkovčeva pripovijest utjecala na Šenoin roman Branka. Matica hrvatska u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 38 (1968) objavljuje njegova izabrana djela. Nakon plodnoga životnog stvaralaštva, u Samoboru je u 45. godini života zauvijek sklopio oči 16. travnja 1871.

Godine 1875. Ivan Rendić izradio je sjajan spomenik, kod otkrivanja spomenika govorio je August Šenoa, a Preradovićev sonet uklesan je na spomenik.

U Zagrebu danas njegovo ime mnogi znaju po ulici u kojoj je zubna poliklinika – Perkovčeva ulica; u toj je ulici 1938. podignut Hrvatski novinarski dom. Budući da je Perkovčevo prvo radno mjesto bio spomenuti Bojni odsjek, ovdje prilažem svjedočanstvo u vezi s njegovim radom u tom Odsjeku, koje mu je 5. srpnja 1850. rukom napisao i potpisao Petar Preradović, carsko-kraljevski kapetan i Bojnog odsjeka Banskoga vijeća podnačelnik u Zagrebu. Takvih bi, po duši iskrenih, svjedočanstva i danas trebalo mnogim službenicima u državnim službama u RH. No ono se dobiva samo na temelju, kako reče Petar Preradović, revnosti, redoljubivosti i točnosti u svome poslu. Ivan Perkovac je, kao mladić, sve te kvalitete imao.