Povijest utkana u galerijski postav

Kada je 1920. povjereno Ljubi Babiću da koncipira prvi stalni postav Moderne galerije, uvaženi slikar te ujedno prvi kustos spomenute institucije prihvatio je donekle nezahvalnu zadaću. Naime, ideja je bila, kao i uvijek, stručno predstaviti dotad sakupljena recentna djela hrvatske suvremene umjetnosti i predstaviti ih na adekvatan način na njihovu „domaćem terenu“. Zbog nepovoljnih odnosa na tadašnjoj kulturnoj sceni prvi stalni postav Moderne galerije udomljen je na drugom katu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Tih 20-ih godina 20. stoljeća Moderna galerija nije imala matičnu zgradu za održavanje izložbi ni adekvatne prostorije za čuvanje umjetnina. Od početka 20. stoljeća u zagrebačkim kulturnim i intelektualnim krugovima jasno je izražena potreba za zgradom u kojoj će se čuvati i izlagati djela koja su već bila ili će se naći u fundusu Moderne galerije.

Dio prostora na stepeništu muzeja / Snimio MIRKO CVJETKO

 Nakon sto godina od postavljanja prvog postava, na poziciju ravnatelja Moderne galerije dolazi povjesničar umjetnosti i kustos Branko Franceschi te pitanje novoga stalnog postava opet postaje aktualno. Zanimljivo, opet smo u 20-im godina, ali ovaj put 21. stoljeća, u kojemu nova koncepcija postava muzeja otvara vrata novim propitivanjima i reinterpretacijama fundusa muzeja i univerzalne ideje stalnog postava. Moderna galerija u povijesti je imala šaroliku lepezu postava izložbi: tematske. retrospektivne, kritičke, skupne kao i neizbježne razne stalne postave koji su svojevrsna „varijacija na temu“.

Limb muzejske zgrade

U veljači 2021. otvoren je prvi dio novoga postava Moderne galerije po koncepciji trenutnog ravnatelja te referentnih kustosica i kustosa koji su zaduženi za pojedine zbirke od 19. stoljeća do 1935., dok je drugi dio novog postava predstavljen u travnju iste godine. Drugi dio postava prezentira djela koja najzornije dočaravaju postulate, ali i fluidnost umjetničkih tendencija od 1935. pa sve do 2010-ih. Također, odlukom Vlade RH, prvog travnja 2021. Moderna Galerija mijenja svoj naziv u Nacionalni muzej moderne umjetnosti. Tema ovog osvrta nije fokusirana na novi postav, već je njegova ideja da predstavi dio postava smješten u svojevrsnu međuprostoru palače, ili bolje rečeno limbu muzejske zgrade. Riječ je o prostoru stubišta koje spaja zadnju sobu prvoga kata i prvu sobu drugoga kata, gdje i formalno započinje novi postav. Ulazeći u prostor stubišta, s lijeve strane postavljena je bista naručitelja, vlasnika i prvog stanara palače baruna Ljudevita Vranyczanyja, koju je izradio kipar Kuzma Kovačić. Palača je izgrađena 1883. kao reprezentativno rezidencijalno zdanje u neorenesansnom stilu. Pokraj biste postavljen je portret baruna Vranyczanyja koji je naslikao Vlaho Bukovac 1898. Portret je simbolički znak zahvale mladih umjetnika i novoosnovanoga Društva hrvatskih umjetnika barunu, zbog njegove odluke da ih podupre u njihovu naumu te da im ujedno postane mecena. Referencije su to koje ukazuju na simbiozu palače i umjetnosti već od njezinih prvih dana. Između biste i portreta baruna, cijelom visinom zida, smješten je digitalni print fotografija koje su nastale dok je obitelj Vranyczany koristila palaču kao svoju rezidenciju. Posjetitelji tako imaju uvid u ovjekovječen autentični prikaz Gesamtkunstwerka na zalasku 19. stoljeća. Nasuprot portretu baruna postavljena je slika Pred vratima smrti, odnosno triptih koji je naslikao Mirko Rački 1904. To je djelo čvrsta poveznica sa samim počecima formalnog djelovanja Moderne galerije i njezina pribavljanja djela mladih umjetnika.

Ovdje treba napomenuti da je u neposrednoj blizini slike Račkoga postavljena bista Izidora Kršnjavija koju je 1905. izradio Rudolf Valdec, tvoreći tako cjelinu koja je hommage formalnom početku djelovanja Moderne galerije iste godine. Kršnjavi u okviru djelovanja Društva umjetnosti financira mlade umjetnike stvarajući tako veze za buduće otkupe i donacije kojima se stvarao fundus Moderne galerije. Prva tri djela koja su došla pod jurisdikciju Galerije, namijenjena za fundusu: spomenuta slika Mirka Račkog Pred vratima smrti (1904), skulpturalna grupa Ivana Meštrovića Timor Dei (1903–1905) i reljef Františeka Bileka Isus i Marija Magdalena (1901–1902). Danas se Meštrovićev Timor Dei i Bilekovi Isus i Marija Magdalena nalaze pohranjeni su u Gliptoteci HAZU, umjesto da su izloženi u instituciji za koju su prvotno namijenjeni.

Zgrade u kojima su smještene kulturne institucije pričaju nam posebnu umjetničku priču, za koju se vežu razni događaji, akteri, umjetnine, koji tijekom vremena postanu nerazdvojni dio institucionalne povijesti koja formira segment hrvatske kulturne baštine

Nakon prizemnog dijela i formalnog uvoda u zgradu i galeriju kao ustanovu dolazimo do trenutka stupanja na stubište prema drugom katu. Koristim riječ trenutak jer nas prati kompozicija sastavljena od djela čuvenog ruskog slikara, mistika i filozofa Nicholasa Roericha. Romantičarski simbolizam utjelovljen u pejzažima i planinama, simbolizirajući vječnost i postojanost, prati nas te simbolički formira efekt hodočasničkog puta prema umjetnosti i introspekciji posjetitelja. Također, Roerich je postavljen i zbog svoje povezanosti sa još jednim važnim trenutkom u povijesti Moderne galerije. Sjedište je Galerija pronašla u Vranyczanyjevoj palači 16. svibnja 1934. Dodijelila ju je Modernoj galeriji tadašnja vlast i Društvo umjetnosti, čime je Zagreb dobio prominentnu kulturnu ustanovu. Jedna od prvih izložbi održana iste godine u novom prostoru bila je upravo izložba deset Roerichovih slika koje su i danas u vlasništvu galerije. Godine 1932. Roerich je odlučio poslati određeni broj svojih umjetnina u razne gradove svijeta da se što više ljudi upozna s njegovom umjetnošću. To je i realizirano u Rigi, Zagrebu, Buenos Airesu, Beogradu i Pragu. Nakon održanih izložbi u Zagrebu i Beogradu odlučeno je da deset djela ide Modernoj galeriji u njezin stalni posjed.

Aktualizacija postava

Nastavljajući dalje prema drugome katu dolazimo do sljedeće vizualne kompozicije, sačinjene od tri slike različitih autora i datacija. Prvo djelo koje susrećemo jesu Srušene kuće, koje je naslikao Edo Murtić 1947. Scena destrukcije, paleža i općeg kaosa poistovjećuje se s događajem koji se dogodio iste godine. Novo poglavlje u povijesti institucije započelo je kada Moderna galerija prelazi iz ovlasti Ministarstva prosvjete NRH u djelokrug tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odnosno pod izravnu upravu VII. Odjela za likovne umjetnosti. Ovdje treba napomenuti da je 1939. Banovina Hrvatska uknjižila pravo vlasništva Vranyczanyjeve palače na Modernu galeriju, podatak koji je bitan, jer kada se 1947. dogodio prijepis vlasti pod upravu JAZU, to je značilo i da sama palača, odnosno zgrada Moderne galerije dolazi pod izravnu ingerenciju akademika.

Iznad Razrušenih kuća pogled nam privlači apstrakcija optimistične atmosfere i izražena kolorita. Riječ je o djelu Otona Postružnika Dvojnost I iz 1974, koje unutar spomenute kompozicije znači vizualni, stilski, ali i koncepcijski antipod devastaciji i narušenim međuinstitucionalnim odnosima. Slika poprima ulogu fizičke manifestacije okolnosti i događaja tijekom 1974. Zalaganjem i trudom tadašnjeg ravnatelja, povjesničara umjetnosti Željka Gruma, muzej ponovo postiže nezavisnost te se formalnopravnim postupkom organizacijski i zbirkom umjetnina odvaja od maćehinskog zagrljaja JAZU. Zadnje djelo koje nas prati prema novom postavu i pripovijeda nam o kaotičnom odnosu muzeja i njegovih susjeda preko puta jest djelo Zoltana Novaka Ecce Homo nastalo 1992. Žuti krug smješten u crni „kavez“ okružen crnom okolinom nagovješćuje odnose u zadnjem desetljeću 20. stoljeća.

Uvertira u buduće rasprave

Ovim kratkim pregledom završavamo šetnju kroz segment recentnog postava koji kritičkim pristupom i kroz prizmu vlastite zbirke upoznaje posjetitelje s burnim povijesno-političkim kontekstom jedne muzejske kuće. Izložena djela nisu slučajno izabrana, ona su postavljena s jasnim ciljem da široj javnosti bude prezentirana i dostupna priča o imovinskopravnim odnosima između dvije važne kulturne ustanove u Republici Hrvatskoj. Osim informativnog i poučnog aspekta, dio postava koji predstavlja povijest određene zgrade/palače/zdanja trebalo bi postaviti uza svaki stalni postav u svakom muzeju. Zašto? Razlog je donekle razumljiv sam po sebi. Zgrade u kojima su smještene kulturne institucije pričaju nam posebnu umjetničku priču, za koju se vežu razni događaji, akteri, umjetnine, koji tijekom vremena postanu nerazdvojni dio institucionalne povijesti koja formira segment hrvatske kulturne baštine. Dio novog postava Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ujedno je i uvertira u buduće rasprave o muzejskim postavima, ali i dokaz muzeja o njegovoj pripadnosti palači Vranyczany.