Pisac i njegovi najdraži

Na pitanje novinara i književnoga kritičara Večernjeg lista Denisa Derka je li svojim novim romanom Putujuće kazalište stavio točku na autobiografsku prozu i mogu li odsad njegovi „bližnji odahnuti“, Zoran Ferić je u velikom intervjuu tom zagrebačkom dnevniku odgovorio kako misli da je s „autobiografijom završio“, ali da će se i dalje oblikujući neke likove i scene koristiti tim svojim autobiografskim iskustvom. „Bez onoga što vidiš, čuješ, osjetiš, opipaš ili proživiš nemoguće je ozbiljno pisati. Samo sada će te dojmove i trenutke ponijeti neki izmišljeni ljudi. A i u izmišljenim ljudima se često prepoznajemo. Zar to nije bit literature? I zato nitko ne može odahnuti, a ponajmanje ja sam. Ponekad razmišljam da tužim samoga sebe za duševnu bol.“

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Zašto je pisac, odgovarajući, usput primijetio da je to bilo „malo zločesto pitanje“? Vjerojatno zato što je u svojoj dosadašnjoj prozi – i u onoj početnoj, novelističkoj, i u onoj kasnijoj, romanesknoj, koje karakteriziraju crni humor, groteska, prelaženje granica različitih tabua, utjecanje estetici ružnoće – znao povremeno „oplesti“ i po svojim najbližima, ali jednako tako i po sebi, dajući naslutiti da je (možda) riječ o autobiografskoj činjenici; a to se uvelike ponavlja i u Putujućem kazalištu. I novinarsko pitanje i piščev odgovor imaju dakle uporište u Ferićevu dosadašnjem literarnom opusu. Možemo se pitati, kad je riječ o tim pljuskama nečemu što je u domeni obiteljskog dostojanstva ili što pripada najdubljoj autorovoj intimi – a takvim se neočekivanim „šamarima“ kod čitatelja postižu emotivno najsnažniji učinci, oni koji u njemu zvone i izbacuju ga iz životnih automatizama – jesu li uzrok tome stanovite piščeve mistifikacije, tj. namjerno zavođenje u bludnju, ili je jednostavno riječ o tome da je čitatelj danas spreman bez zadrške povjerovati svakoj riječi pripovjedača u prvom licu? I na koncu, ima li tu kakvu ulogu i autofikcija?

Naravno da ima. U svom se romanu Zoran Ferić pojavljuje kao lik pod svojim građanskim imenom i prezimenom (a tako se na koricama romana potpisuje i kao autor), poštujući žanrovski uzus o dvostrukosti sporazuma između autora i čitatelja: autobiografski, koji od autora traži da istinito pripovijeda o svom životu, i fikcionalni, koji mu pruža slobodu u tom pripovijedanju i oslobađa ga odgovornosti za izmišljanje. Posebnost je žanra autofikcije baš u tom nerazrješivu paradoksu u koji dospijeva čitatelj: ne može dohvatiti što je istina u tekstu.

U nekima od dosad objavljenih prikaza Putujućeg kazališta pojedini kritičari navode i slažu više žanrovskih odrednica pa se tako spominju autobiografsko-obiteljska saga, familijarna saga, obiteljska kronika 20. stoljeća; autobiografski roman i biografski roman o svojim precima, roman o Zagrebu; autofikcionalna saga, psihološko-socijalni roman i dr. Već i po ovih nekoliko podataka nije teško zaključiti da je Ferić napisao porodični roman, koncipiran prema načelu dijakronijskog vezivanja likova, s manjim ili većim udjelom elemenata spomenutih žanrova. U opsežnom romanu (470 str.; a ipak za 130 str. kraći od Kalendara Maja!) u prva četiri poglavlja govori se o povijesti porodica s majčine i s očeve strane, pisanoj na osnovi oskudne građe, obiteljskih sjećanja, asocijacija i nepouzdanih scena, a opet zanimljivo i sa snažnim osjećajem za dramatične životne trenutke (npr. odnos Ivke i kirurga Bernsteina).

U preostalih pet poglavlja – razrađenijih, čvršćih, uvjerljivijih nego što je prethodni dio knjige, zacijelo i zato što je pisac mnogo toga „vidio, čuo, osjetio, opipao ili proživio“ – Ferić pripovijeda o disfunkcionalnom braku svojih roditelja Veronike i Tvrtka, glavnih junaka romana. To je odnos ispunjen brojnim nesporazumima, dramatičnim situacijama, prijetnjom rastavom, bijegom u šutnje i zatvaranjem u sobe, ali i povremenim, vrlo rijetkim, iskazima razumijevanja i gorkog opraštanja. Iako autobiografski naznačuje teškoće vlastita odrastanja u toj mučnoj obiteljskoj atmosferi, Ferić je i tu više biograf svojih roditelja koji minuciozno slika pakao u kojem se izmjenjuju led i vatra između njihovih potonuća i neminovnosti novih sukoba, kojima će kraj doći tek kad majka umre od raka.

Ferićev književni kronotop u romanu obuhvaća vrijeme od 1900. do 1992. godine, praktički cijelo 20. stoljeće, s glavninom radnje smještenom u Zagrebu, a jednim dijelom u dubičkom kraju na Baniji te u istočnoj Slavoniji. Pisac je roman napučio mnoštvom neobičnih, slikovitih likova: tajnoviti kirurg Bernstein, ruski Židov; avanturist s umjetničkim sklonostima Ćirić iz Vršca, vlasnik putujućeg kazališta; strogi pater familias Benceković, umirovljeni žandar i pčelar; pustahija kratka fitilja Pejić, dubički trgovac kožom i veleposjednik; prostitutka Marina; plemenit čovjek i stabilan karakter ujča Stjepan. Uz individualne sudbine likova, uglavnom tamne i teške, obilježene nesretnim ili nerealiziranim ljubavima i brakovima, trima ratovima, silnim bolestima (tuberkuloza, rak, dijabetes) i preranim smrtima, nesrećama i mržnjama, diskretno se u tom dugom, stoljetnom razdoblju može pratiti i društveni kontekst – promjene režimā, društvenih uređenja, nastajanja i nestajanja država.

Roman velika zahvata, sjajnih minijatura i svakakvih iznenađenja, pun mučnine.