Odlazak čovjeka nekog drugog doba

Princ Philip, vojvoda od Edinburgha i muž britanske kraljice Elizabete II, umro je u dubokoj starosti od 99 godina. Iz cijeloga svijeta stižu izrazi sućuti koji naglašavaju njegovu požrtvovnost i potporu kraljici, što je bilo neobično za osobu njegove generacije. Također se prisjećaju njegove vedrine i ponekad kontroverzna smisla za humor, a svakako i uloge koju je imao u odgoju svoje djece, Charlesa, Ane, Andrewa i Edwarda, posebno kad se vidi koliko je više bio u njihovu najranijem životu od svoje supruge.

Philip je izdanak grčke i danske kraljevske loze. Rođen je u Grčkoj, ali je njegova obitelj prognana iz zemlje kad je imao osamnaest mjeseci. Nakon školovanja u Francuskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu pridružio se Kraljevskoj mornarici 1939, kao osamnaestogodišnjak. Od srpnja 1939. počeo se dopisivati ​​s trinaestogodišnjom princezom Elizabeth, koju je prvi put upoznao 1934. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je u mediteranskoj i pacifičkoj floti te dobio visoka odličja.

Izvor Wikipedija

Nakon rata Philip je dobio dopuštenje od britanskog kralja Georgea VI. da se oženi Elizabetom. Prije službene najave njihovih zaruka u srpnju 1947. odrekao se svojih grčkih i danskih kraljevskih titula, postao naturalizirani britanski podanik i prihvatio prezime bake i djeda po majci Mountbatten. Oženio se Elizabetom 20. studenog 1947. Neposredno prije vjenčanja dobio je titulu Njegove Kraljevske Visosti, a kralj je stvorio vojvodu od Edinburgha, grofa od Merioneta i baruna Greenwicha.

Philip je napustio aktivnu vojnu službu kad je Elizabeta postala kraljica 1952, dosegnuvši čin zapovjednika, a britanskim princem postao je 1957. Kao supružnik kraljice, Philip je podupirao suprugu u njezinim dužnostima suverena, prateći je na ceremonijama poput državnog otvaranja parlamenta u raznim zemljama, državnih večera i turneja u inozemstvu. Kao predsjednik Komisije za krunidbu, bio je prvi član kraljevske obitelji koji je letio helikopterom, posjećujući trupe koje su trebale sudjelovati u ceremoniji. Philip nije okrunjen u službi, već je kleknuo pred Elizabeth i zakleo se da će biti „njezin čovjek života i udova“. Njegovi toliko publicirani gafovi, nekima simpatični, ali za neke veoma uvredljivi, uključivali su pogrdne primjedbe o ljudima i mjestima i bezobrazne napomene koje bi izricao kada bi se naljutio. Jedan od njegovih najozloglašenijih viceva dogodio se prije otprilike trideset godina, kada je navodno rekao njemačkim medijima: „U slučaju da se reinkarniram, želio bih se vratiti kao smrtonosni virus i pridonijeti rješavanju prenapučenosti.“

Komentar je ponovno izašao na vidjelo prošle godine na početku pandemije koronavirusa.

Monarhija ima čvrsto mjesto u srcima Britanaca

Duboka tuga ili Zbogom, voljeni moj nisu bili naslovi britanskog tiska posvećeni nekoj pop-zvijezdi ili slavnom glumcu, već upravo tom princu, čovjeku poznatu po prisutnosti uz kraljicu Elizabetu II – ali tri koraka iza nje, kako strogo nalaže kraljevski protokol. Nacionalna žalost, zastave na pola jarbola, Donji dom ogrnut crnom bojom, cijela zemlja svečano sudjeluje u tuzi obitelji. Koje se objašnjenje može naći za tu emociju? Dugovječnost: Philip Mountbatten bio je simpatičan lik „kraljevske obitelji“ više od sedamdeset godina. Njegov je život bio roman: lutanje Europom, angažman u Kraljevskoj mornarici, uzorno ponašanje tijekom Drugoga svjetskog rata? I na kraju suprug kraljice, s kojom je formirao nepokolebljivi par u ispunjavanju dužnosti: predstavljati Ujedinjeno Kraljevstvo kao prvu i najvažniju zadaću. Staviti na prvo mjesto dužnost, a potom sebe. To je vrlo dojmljiv izbor za sve tradicionalne podanike kraljevske obitelji Windsor.

Život princa Philipa bio je poput romana / Snimio Albert Nieboer  /  PIXSELL

Ujedno je to pokazatelj da monarhija ima čvrsto mjesto u srcima Britanaca. Niz događaja naštetio je imidžu jedne od najstarijih i najstabilnijih monarhija na svijetu. Tragična smrt princeze Diane i njezine optužbe protiv kraljevske obitelji nisu bile dovoljne da se nacionalni bijes okrene protiv kraljice. Nedavni skandal princa Andrewa, koji je bio upleten u aferu Epstein, kao ni psihodrama u režiji Meghan Markle nisu ni dotaknuli ukućane Buckinghamske palače. Britanija je upravo prošla dug i težak izlazak iz Europske Unije. Jako ju je potresla kriza koronavirusa (127.000 mrtvih). Nasilje se može ponovno pojaviti u Ulsteru i Škotska može obnoviti svoju želju za neovisnošću, ali stabilnost krune prkosi Zeitgeistu, smirujući, pa čak i jačajući cjelokupno stanovništvo. To je dublje značenje cvijeća koje je položeno ispred Buckinghamske palače nakon smrti dugovječnoga princa.

Pitanje budućnosti monarhije

No s njegovim odlaskom sve se glasnije i zornije postavlja pitanje budućnosti. Neke smrti nagovještavaju druge. Čak i u smrti, princ Philip ostaje suprug engleske kraljice. Njegova otvorenost, izdvojenost i pogreške odavale su snažni karakter koji je, najbolje što je mogao, pokušao smjestiti u pozadinu kako bi zadržao svoj rang. Taj strogi osjećaj dužnosti – kojem su se divili ili su ga se gnušali – učinio ga je čovjekom nekoga drugog doba. Takvo je vrijeme monarhijsku instituciju uzelo zdravo za gotovo. Ali smrt princa Philipa označava vrijeme koje je za Britaniju vrlo različito. Osim kraljevske obitelji, čimbenici stabilnosti sve više izmiču kontroli. Iznad toliko neizvjesnosti naziru se, iznova i iznova u očima mnogih Britanaca, monarhijske slike kao okosnica identiteta. Čini se da je odlazak vojvode od Edinburgha generalna proba druge i neizbježne tranzicije. Kad Elizabeta II. umre, što će preostati da se zemlja okupi? Nasljedstvo nije očito jer sljedeće generacije nemaju ni auru suverenosti ni dokazanu sposobnost prikrivanja svojih intimnih muka, koliko god legitimne bile. Izgled praznine koju će kraljica jednog dana najaviti nagovještava izvanredni izazov koji čeka Ujedinjeno Kraljevstvo.

Određena nada opstaje. No kritičari kažu da je kraljevska obitelj kao kamen međaš stabilnosti i sigurnosti na Otoku ostatak prošlosti sa svojim naslijeđenim ugledom i da se ne uklapa u sadašnjost. Ili bi barem kraljevska kuća trebala moći ponovno preispitati sebe i pokazati da osim rukovanja i ceremonijalnih govora donosi i opipljivu korist. Doista, mnogi Britanci polažu nadu u prestolonasljednika Williama, koji bi bio u boljoj poziciji da postane moderni omiljeni kralj. No krutost kraljevske kuće vjerojatno će osigurati da se Charles ne odrekne svoje krune – i tada bi mogle zaredati godine opasnosti. Procjenjuje se da bi propast kraljevske kuće mogla započeti u nekim zemljama Commonwealtha, koje bi mogle pokrenuti secesiju od monarhije nakon Elizabetina odlaska. Mnogi danas zaboravljaju da kraljica nije samo suveren Ujedinjenog Kraljevstva nego i 54 drugih nezavisnih država, među kojima su i velike države poput Australije, Kanade i Novog Zelanda. Moguće je da će ih nedavna previranja u životima Britanaca i Commonwealtha natjerati da se još čvršće drže za monarhiju. Budući da se život već uzburkao zbog prekida Britanije s EU i pandemije, malo komu trebaju nove neizvjesnosti. U ovoj bi se situaciji kraljevska kuća mogla podići na potpuno novu vrijednost kao sigurnost za trajnost nacije.

Dugovječnost i važnost monarhije nisu rezultat slučajnosti, već pametne sposobnosti prilagođavanja prema potrebi. Kraljevska obitelj ne radi ništa vulgarno poput „modernizacije“, a u tome je čvrsta nazora i sama kraljica, no princ Philip bio je odgovoran za to da se monarhija promijeni s vremenom i ostane sila objedinjavanja. Princ Charles i princ William trebat će djelovati u istom duhu. U tom smislu najslavnija je europska kraljevska dinastija ujedno i pod najvećim upitnikom, u usporedbi s drugim europskim monarhijama. Kraljevske kuće Danske, Norveške i Švedske neupitne su, ali i tipično skandinavski povučene.

Monarhija je jaka i u Nizozemskoj te malim državicama Monaku, Andori, Luksemburgu. U Belgiji kralj ima veliku simboličku moć održavanja belgijskog jedinstva, nasuprot flamanskim i valonskim protimbama. Jedino je u Španjolskoj monarhija doista pod upitnikom, zbog niza diktatorskih i koruptivnih poteza u posljednjem stoljeću. U svemu tome može se vidjeti i složen i izazovan položaj britanske monarhije. Ali još je zanimljivije pitanje kakva će to država biti ako monarhija više ne bude uživala povjerenje većine njezinih građana.