Obnoviti postojeću i stvoriti novu kulturnu baštinu

U vremenima krize solidarnost prestaje biti samo civilizacijska tekovina i prerasta u pitanje društvene odgovornosti i suvremena nužnost. Bez solidarnosti među kulturnim i baštinskim institucijama zaštita materijalne i nematerijalne kulturne baštine bila bi znatno otežana, a pristup građi koju treba zaštititi gotovo nemoguć. Krizne je situacije u većini slučajeva nemoguće planirati, no unatoč tomu odgovor na njih mora biti pravovremen i javiti se kao rezultat dugotrajna, nužnog planiranja podložna neprestanom ažuriranju, što, mogli smo se uvjeriti u kriznim situacijama kojih ćemo posljedice još dugo osjećati, nije uvijek bio slučaj. Primjerice, premda je Međunarodno muzejsko vijeće (ICOM) još 2013. u studiji o procjeni rizika upravljanja kulturnom baštinom na vrlo visoko mjesto postavio važnost protupotresne gradnje, kolektivna je i stručna javnost problem osvijestila tek nakon dvaju razornih potresa što su u ožujku pogodili Zagreb, a potom u prosincu područje Petrinje i Banovine.

Izvor Ministarstvo kulture i medija

Nacionalna se i sveučilišna knjižnica od sama početka uključila u solidarne procese, najprije upućivanjem smjernica knjižnicama svih vrsta o načinu postupanja s građom i, još važnije, usmjeravanjem na prilagodbu postojećih i razvoj novih usluga kojima će se zaštititi knjižničari i krajnji korisnici. Krovna domaća knjižničarska institucija uključila se i u zbrinjavanje kulturnih dobara iz pogođenih knjižnica pa je i trodnevna međunarodna konferencija Solidarity in culture: heritage protection under conditions of crisis održana od 18. do 20. ožujka dodatan doprinos osnaživanju domaćih, ali i stranih baštinskih institucija.

Globalne posljedice
pandemije i potresa

Premda posljedice potresa osjećamo vrlo lokalno, pandemijom uzrokovana zdravstvena, ekonomska i kulturna kriza ostavila je globalne posljedice. Chiara Ronchini sa škotskog instituta Historical Environment Scotland svojim je predavanjem postavila temelj konferencije istaknuvši nepredvidivost krize kao najveću prepreku i postavivši pitanje mogućnosti upravljanja u sektoru ograničenu problemima s financiranjem, kratkoročnim planiranjem i preprekama za postavljanje šireg dosega, a kao rješenje nudi ono što naziva future thinking ili promišljanje budućnosti. Polazeći od uvjerenja da nijedan scenarij nije nemoguć, a svi su vjerojatni, pokazala je „važnost planiranja implementacije različitih scenarija kako bi se odredili prioriteti pri rješavanju različitih prepreka“.

Naglašavanje važnosti postojanja proceduralnog okvira i strateškog planiranja bio je postavljen i kao jedan od ciljeva konferencije, a s tim se slaže i Aparna Tandon iz talijanskog ICcROM-a, čije je predavanje naglasilo važnost simultanog suočavanja s različitim izazovima i međuinstitucionalne suradnje kao najboljeg mosta za prevladavanje krize. U tom su smislu Christopher Marrion i Zeynep Gul Unal iz američkog i turskog ICOMOS-a kao rješenje ponudili solidarnost „koja bi se zasnivala na inkluzivnoj raspravi između različitih partnera, uključivanju kulturnog sektora u UN-ov klaster za hitne reakcije, suradnji između civilnih vlasti i uprave baštinskih institucija, institucionalnoj solidarnosti unutar kulturnog sektora i implementaciji novih tehnologija“, koje su za očuvanje, posebno nematerijalne, kulturne baštine kao i za osiguranje neometanog pristupa u trenucima krize od najveće važnosti.

Novi se tehnološki dosezi, oni u polju ionske radijacije, također mogu iskoristiti u očuvanju kulturne baštine. Valentin Moise iz rumunjskog IFIN-a prikazao je na primjeru biološkog napada kakvu materijalna kulturna baština može biti izložena princip dezinfekcije prostora ionskom radijacijom, koja „ne šteti ljudima već djeluje na razgradnju DNK-proteina“. Istaknuo je da bi takva industrijska ili komercijalna primjena procesa bila dobra prilika za suradnju kakva se u Rumunjskoj ostvaruje u različitim granama – posljednjih petnaest godina institucije surađuju na zaštiti zbirki zahvaćenih biološkim napadima. „Gotovo svaka vrsta krize, ekonomska ili društvena, može dovesti do krize pri zaštiti kulturne baštine. Zbog globalne prisutnosti industrijskih ozračivača zaštita radijacijom može se primijeniti u svakom području svijeta, na veliku količinu materijala i u kratkom razdoblju i stoga bi ju trebalo razmatrati pri svakom planiranju suočavanja s hitnim stanjima“, zaključio je.

Ministrica kulture i
medija Nina Obuljen Koržinek

Važnost osnaživanja veza između sustava javnoga zdravstva i drugih dionika civilnog društva i kulturnog sektora naglasile su i Marijana Jergović, Ivana Hrga i Ivančica Kovaček iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, podsjetivši na Okvir za smanjivanje rizika od katastrofe 2015–2030. „Održavanje infrastrukture, zajedno s kontinuiranim i prilagođenim nadzorom bioloških faktora u zatvorenim prostorima, zajedno s korištenjem informacijsko-komunikacijskih tehnologija i razvojem novih alata za procjenu rizika, stvara uvjete za konkretnije upravljanje procjenama rizika. Suradnja među sektorima omogućuje i učinkovitiju komunikaciju rizika, što dovodi do učinkovitijeg upravljanja resursima u slučajevima krize i hitnim stanjima“, istaknule su, a njihove je tvrdnje potkrijepila Lynn Campbell iz novozelandskog grada Christchurcha prisjetivši se kako su, nakon potresa 2010, djelatnici gradske umjetničke galerije ostali zatečeni dodatnim izvanrednim stanjem; prostor njihove galerije određen je kao sjedište stožera Civilne zaštite pa je u zaključku svojeg predavanja opomenula kako bi planiranje u slučaju budućih katastrofa trebalo uključivati i manje uobičajene situacije poput zauzimanja muzeja od strane Civilne zaštite, što je moglo imati ozbiljne posljedice na sigurnost i stanje ondje čuvanih zbirki. Iako ne poučeni tim iskustvom, Glavni europski odbor za civilnu zaštitu i operacije humanitarne pomoći u preporučeni je okvir poseban naglasak stavio i na zaštitu kulturne baštine.

Obnova Mirogoja iz Europskog fonda solidarnosti

U trenutku krize i njezine nepredvidivosti koja zahtijeva hitnu reakciju važno je, složili su se govornici, reagirati promptno i implementirati najbolje modele zaštite. U nekim je slučajevima to pitanje digitalizacije, dok u drugima treba hitno krenuti s procesom obnove i, ako je moguće, poboljšanja koja će dovesti do smanjenja rizika od posljedica novih kriza. U tom se smislu očuvanja i poboljšanja s temom održane konferencije uvezuje kratak izvještaj za medije što ga je Ministarstvo kulture i medija s temom obnove spomeničke cjeline multikonfesionalnog groblja Mirogoj održalo 8. travnja. Prema popisu Europa Nostra, Mirogoj se našao među sedam najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Europi za 2021. Dva snažna lanjska potresa uzrok su znatnog stradavanja kompleksa groblja, a osim konstrukcijskih oštećenja i pukotina, uočena je i zamjetna šteta na arkadama, paviljonima, crkvi Krista Kralja te mnogim nadgrobnim spomenicima. Stoga će se dio nedavno osiguranih sredstava iz Europskog fonda solidarnosti utrošiti na obnovu ne samo arkada nego i cijelog kompleksa, a kako je Ivica Lovrić iz Odjela za kulturu grada Zagreba naglasio, uvrštavanje Mirogoja među sedam najugroženijih prilika je za korištenje dodatnih sredstava iz drugih fondova kao i iz Europske banke za obnovu i razvoj.

Uz obnovu „starih“, istaknuta je i izrada projektne dokumentacije za izgradnju gotovo jednog kilometra novih, južnih arkada, a trenutno je u tijeku javni poziv za izvođenje radova. Tako se, uz obnovu postojeće stvara i nova kulturna baština, što stvara važan kontinuitet i otvara prostor mobilizaciji sredstava i stručnjaka za unapređenje kulturne baštine. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek zahvalila je organizaciji Europa Nostra na tom isticanju i podsjetila kako u posljednjih godinu dana imamo sjajan odaziv domaćih i stranih stručnjaka, posebno onih specijaliziranih za pitanja protupotresne gradnje, čime se i na primjeru dobre prakse pokazuje važnost solidariziranja kulturnih i baštinskih institucija.

Preklapa se to i sa zaključcima međunarodne konferencije prema kojima stupanj zaštite kulturne baštine ovisi o širem sociološkom kontekstu i stupnju važnosti što ga društvo u cjelini pridaje kulturi. Pokazano je, također, da stupanj spremnosti zajednice na prihvaćanje dugotrajnog procesa obnove kulturne baštine koji iziskuje i znatna financijska ulaganja ovisi o stupnju njezine senzibiliziranosti prema baštini samoj, na što se može utjecati planiranim i dugotrajnim akcijama podizanja svijesti i otvaranjem prostora javnog dijaloga. Naposljetku, solidarnost kao važan civilizacijski doseg i sociološki koncept važno je pomicati izvan institucionalnih okvira i geografskih granica jer podizanjem svijesti, uključivanjem i potom podjelom odgovornosti među stalnim ili pridruženim dionicima procesa zaštite dolazi do kvalitetnijih rješenja u zaštiti i očuvanju kulturne baštine te, u konačnici, do poticanja njezina pozitivnog utjecaja na održivi razvoj.