Navik on živi ki zgine pošteno

Utvrda Munkač, koju je 1685–1688. branila najhrabrija žena Europe, Jelena Zrinska udana Tököly, tada je bila dio Austrijskog Carstva, dok je danas u Ukrajini. Kad su posmrtni Jelenini ostaci 1906. preneseni iz Nikomedije, Košice su bile u Ugarskoj, danas su s Slovačkoj. Frankopanski Črnomelj i Bela Krajina tijekom 16. i 17. stoljeća izjašnjavaju se hrvatskim; danas se nalaze u Sloveniji i nitko više ne promišlja zašto je Valvasor ove krajeve doživljavao hrvatskim ni kako je u dvorcu Vinici nastao glagoljični natpis iz 1556. – jer Frankopani su „iščeznuli“.

Frankopani – Lomikrušci

Po rodoslovlju, Frankopani su podrijetlom od rimskoga roda Anicija, roda uz koji se veže mnogo slavnih imena, sve do svetoga pape Feliksa III. Pojava imena Frangipane (hrv. Frankopan) vezana je uz veliku poplavu koju je izazvao nabujali Tiber 717. godine. Gledajući s brežuljka ubogo stanovništvo bez hrane, Flavio Anicio pošao je čamcem gladnima podijeliti kruha. Rod se poslije razdijelio u tri grane: rimsku, furlansku i hrvatsku. 

U Hrvatskoj, najprije se pojavljuju kao knezovi Krčki, da bi se potom proširili i po Primorju. U grbu su im prikazana dva uspravna lava kako lome kruh.

Detalj prijepisa latinske inačice Franova pisma caru prije smaknuća te Franova pisma šurjaku
Petru Zrinskom. Latinski prijepis izvornoga pisma na hrvatskom iz arhiva Carske komore,
datiran u drugu pol. 17. st., čuva se u Zbirci rijetkosti NSK

Frankopani i Zrinski

Utvrđeni gradovi i danas još svjedoče o graditeljskom umijeću, baš kao i utvrđeni gradovi knezova Bribirskih, kasnije Šubića Zrinskih. Odgajani pod geslom: Tko se smrti boji, nije dostojan života.

Ove su dvije obitelji dale niz značajnih i znamenitih osoba u hrvatskoj povijesti, kulturi, umjetnosti, obrani i vjerskom životu: književnike, gospodarstvenike, ratnike, vojskovođe, biskupe, redovnike, banove, zaštitnike dobrovoljnih i dobrotvornih bratovština. Tijekom sedam stoljeća, sve su se više zbližavali. Branitelj Sigeta, Nikola Šubić Zrinski bio je oženjen Katarinom, sestrom Stjepana Frankopana, s kojim je sačinio ugovor o međusobnoj pomoći i nasljedstvu 1544. godine, a njegov praunuk Petar Zrinski oženio se Anom Katarinom, sestrom Frana Krste. Fran je uz Petra sudjelovao u bitki kod Jurjevih stijena 1663.

Fran

Ne zna se pouzdano kad je Fran Krsto rođen. Obično se navodila godina 1643, ali vjerojatno se rodio koju godinu ranije. 1656. već je sastavio i u Macerati dao tiskati Elegiju, spjev o odlasku Nazaretske kućice s Trsata u Loreto, pisan vješto sastavljenim latinskim stihovima: Querimoniae piae illustrissimi domini Francisci Christophori de Frangipanibus Comitis Perpetui Thersaz, &c. Ob discessum Virginis Domus Tersacto Lauretum. Na lenti u frankopanskom grbu otisnutom na naslovnici, stoji natpis: Frange esurienti panem tuum (Kruh svoj s gladnim dijeli, Izaija 58, 7). Trsatski kult Nazaretske kućice potekao je upravo zalaganjem Franova pretka Nikole.

Julija

Godine 1621. u Veneciji je tiskana knjiga Genealogia de gl’illustrissimi signori Frangipani romani discesa dall’antica, e nobilissima casa de gli Anicij, de’ Leoni e de’ Pierleoni ... autora Benedetta Puccija, redovnika kamaldoljanina, posvećena trojici od petorice braće Frankopana, među kojima je Mario Frangipani. Fran nasljeđuje Mariov dvorac Nemi kraj Rima, ljupko zdanje na uzvišenju ponad istoimenog jezera, čime ujedno dobiva i titulu markiza (povijest će se okrutno poigrati njegovim stihovima: Tituluša nima, ime vimdar ima). Za ženu je odabrao mlađahnu rimsku plemkinju Juliju de Naro, nećakinju kardinala Maffea Barberinija, kasnije pape Urbana VIII. Možemo samo pretpostavljati kako se Julija osjećala i kako se snalazila po dolasku u Hrvatsku, gdje su čak i Franov Novigrad i Brežice bili nesigurno, te vjerojatno za nju grubo i sumorno mjesto.

Otpor

Bilo je „jedno vrime kruto, jalno i zločesto“. Kad se govori o događanjima s tragičnim završetkom 1671. u Bečkom Novom Mjestu, hrvatski povjesničari desetljećima su rabili naziv zrinsko-frankopanska urota, premda ovaj naziv sadrži niz krivih pretpostavki: prvo, zanemaruje se činjenica da je istoga dana smaknut i ugarski grof Franjo Nadaždi, a iste godine obješen i slovenski Ivan Erazmo Tatenbach; drugo, da se nije radilo prvenstveno o pobuni protiv cara, nego o obrani državnih prava Hrvatske i Ugarske, temeljenih na Zlatnoj Buli Bele II. iz 1222; te o obrani puka trajno ugrožavanog i istrebljivanog uslijed neprestanih turskih nadiranja. Budim je u ono vrijeme već bio ukrašen minaretima, pod turskom vlašću, a po oduzimanju zrinsko-frankopanskih imanja, carska komora naseljava Vlahe na opustjele predjele. Trebalo je „stresti tužno brime“. Neposredni povod pokreta otpora bio je sramotni Vašvarski mir sklopljen 1664. između Austrije i Osmanskog carstva, poslije velike pobjede nad Osmanlijama kod St. Gottharda. Ovo razdoblje habsburške povijesti naziva se Felix Austria, premda je otpor trajao još punih 40 godina.

Idejnim začetnikom obično se drži hrvatskog bana Nikolu Zrinskoga, komu je 1664. razoren tek sagrađen Novi Zrin i koji je tragično stradao pod sumnjivim okolnostima u lovu iste godine. U pokret otpora bili su uključeni ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay (umro 1666) te palatin Franjo Wesseleny (umro 1667). Tražili su savez i pomoć od europskih vladara, ali izgleda da nitko od njih nije bio svjestan stvarnoga stanja. Pomoć je izostala i otporaši rade jedino što im je preostalo: pokušavaju se nagoditi s Osmanlijama, budući da dvorske odluke ne haju za obranu ugroženih područja. Kršeći temeljnu odredbu Zlatne bule, Austrija odlučuje svirepo obračunati s „drznicima”. Obično se govori da su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan nasjeli na carsko obećanje dano zagrebačkom biskupu Borkoviću o oproštenju i pomirenju.

Međutim, prekaljeni ratnici jamačno nisu bili u neznanju o carskoj vojsci i namjerama kojima je opkolila Čakovec. Petar prvo šalje sina Ivana Antuna kao zalog iskrenih namjera, a potom se i osobno sa šurjakom Franom zaputio pred dvor i cara – cara koji je još 26. ožujka 1670. pisao „da će im glave poletjeti“. Prethodno su im carskom odlukom oduzete titule i raspisana je tjeralica, a nesmiljena pljačka dobara krenula je i prije nego su stigli u Beč, prije ikakve službene sudske odluke. Potom je i Petrova žena Ana Katarina s najmlađom kćerkom Zorom prebačena u zatočenje u Graz.

Pisma

Osuđeni su na smrt te pogubljeni (s carskim pomilovanjem od odsijecanja desnice) 30. travnja 1671. odsijecanjem glave Zrinski i Frankopan u Bečkom Novom Mjestu, Nadaždi u Beču, a Tatenbach 1. prosinca u Grazu. A bili su to ljudi dorasli svakoj muci. Uoči smaknuća, Fran „milo moli” cara, tražeći od glasovite carske milostivnosti neka ga „mimoiđe ovaj kalež” – ali se još jednom pokazalo da je čovjeka lakše ubiti, negoli spasiti. Zijev između opjevane širokogrudnosti i stvarnog stanja kao da nikad nije bio veći!

Petar piše dirljivo pismo Katarini, Moje drago serce, a Fran piše Juliji: u nevelikom tekstu zadnjeg pisma, predzadnjeg dana života, Fran je čak sedam puta ponovio zaziv voljenoj ženi: Julija moja draga!

Govoreći o ovim pismima, često se navodi kako ih njihove žene nikad nisu primile. I nisu u izvorniku, ali ih je sama vlast objavila („dala na sva zvona“) u ilustriranim i na više jezika prevedenim publikacijama gdje opširno iznose tijek suđenja i smaknuća:

Perfetta e veridica relatione delli processi criminali et essecutioni delli medesimi fattasi contro li tre conti Francesco Nadasdi, Pietro di Zrin, e Francesco Christoforo Frangepani. In Vienna d’Austria et in Milano nella R. D. Corte, per Marc Antonio Pandolfo Malatesta, 1671;

te isti naslov tiskan samo u Beču iste godine kod Matije Kozmerovija, gdje je tiskana i inačica na njemačkom:

Aussfuehrliche und Warhafftige Beschreibung wie es mit denen Criminal-Processen, und darauff erfolgten Executionen wider die drey Graffen Frantzen Nadassdi, Peter von Zrin und Frantz Christophen Frangepan eigentlich hergangen.

K tomu je dodan prilog: December 1671. erfolgten Execution wider Johann Erasam Tatenpach, eigentlich hergangen, tiskan 1672.

Portret Frana Krste Frankopana i ilustracija smaknuća u knjizi iz 1672.

Glavosjek

Osuđenici su kažnjeni brisanjem spomena, oduzimanjem dobara, odsijecanjem desnice i odrubljivanjem glave. Doživjeli su da ih „neprijatel s prevarom skončuje“.

Petar je pred krvnikom zavapio: Bože moj, u tvoje ruke predajem duh svoj.

Naskoro su se pojavili novi književni prikazi događanja koja su uzburkala Europu, a među njima je djelo Historia della ribellione d’ Ungheria autora Giovannija Andree Angelini Bontempija, Drezden, 1672. Posebno je potresan opis samoga smaknuća, izvedenoga pred brojnim gledateljstvom i pod snažnim naoružanjem jer je Austrija strepila od mogućega prodora obrane / otmice osuđenika:

„Davši da mu ponovo povežu oči, pokleknuo je nad podloškom. I vičući više puta Isuse, Marijo! primi udarac, ali mnogo nesretnije negoli je bio onaj u Zrinskoga. Jer kad mu je mač (ili sabljetina, što već bješe) sjeo na desno rame, pade na čelo i okrenuvši se, opet podignu glavu i pokuša uspraviti se na noge; i u trenutku kad uzviknu Isuse!, primi drugi udarac i bi mu glava odrubljena od tijela.” – tako je Angelini Bontempi opisao Franov strašni čas.

Epilog dug nekoliko stoljeća

Franova žena Julija boravila je u Primorju u vrijeme muževa odlaska na suđenje i skupa s rođakom Orfeom Frankopanom, uspjela se skloniti izvan carskoga domašaja te je kao udovica živjela u samostanu u Rimu. Petrova žena, Ana Katarina, također optužena za urotničku rabotu, umrla je u Grazu 1673. shrvana bolešću, nepravdom i siromaštvom. Njihova djeca raštrkana su diljem carstva: Zora Veronika, najmlađa kći Petra i Katarine, kao uršulinka u Celovcu; kći Judita Petronila bila je klarisa u Zagrebačkom samostanu, zavjetovana tri godine prije očeve smrti; sin Ivan Antun ostao je kao časnik u carskoj službi, ali je uhićen i bez ikakvog suda držan zatvoren do smrti 1703.; kći Jelena, udana prvo za Franju Rakocija, a potom za Mirka Tekelija, ujedinivši zrinsku i frankopansku krv i vjeru, nastavila je otpor carskom režimu. Nikolin sin Adam poginuo je u bitki kod Slankamena 1691. pogođen austrijskim hicem u leđa. Nikolina kći Marija Katarina bila je redovnica u karmelićanskom samostanu.

Ostala je neuslišana Franova molba Princu mira, caru Leopoldu, s nadom u moguće potomstvo (jer za nevolju, i Habsburgi su se iskazivali slijednicima Anicija?).

Uznemiren mladi dvorski glazbenik Alessandro Poglietti skladao je potresnu suitu Toccatina sopra la ribellione d’ Ungheria.

Kad više nije bilo Zrinskih i Frankopana da organiziraju obranu, Turci su 1683. neometani stigli pod Beč, a car je kukavički utekao pred nadirućom prijetnjom. Od sigurnog zaposjedanja, Beč je obranio poljski kralj Sobjeski i zaufana molitva Imenu Marijinu.

1687. na saboru u Požunu izglasano je pravo nasljedne vlasti Habsburgovaca nad Hrvatskim i Ugarskim kraljevstvom.

Iako su se hrvatskim krajevima počele širiti posprdne pjesme o Ani Katarini i mužu joj slabiću, kult Zrinskih i Frankopana sve je vrijeme tinjao, a hrabri autori barem perom brane vitezove hrvatske državnosti: tako Gabriel Jurjević posvećuje Liste heroov 1675, a Pavao Vitezović Odiljenje sigestsko 1684. Adamu Zrinskomu.

Trsatski Franjevac Claro Pasconi piše opsežno djelo o Frankopanima kao sljednicima Anicija, Historicus progressus Mariani triumphi et Frangepanae Aniciae prosapiae, ecclesiae ac conventus Tersactensis fundatricis munificentissimae chronilogica dilucidatio in quatuordecim capita distributa... Venetiis, Joannem Baptistam Recurti, 1744.

Potom je u Loretu, kod Sartorija 1794. Franova Elegija pretiskana s prijevodom na talijanski: Divoto pianto composto in versi latini dal Conte Francesco Cristoforo Frangipani, perpetuo Conte di Tersatto, per la partenza della S. Casa di Maria ss. trasportata dalla Dalmazia a Loreto.

Ostala Franova djela, stihove ispjevane hrvatskim, slovenskim i talijanskim jezikom, kao i prijevod dijela Molièreova Škrtca, pronašao je Ivan Kostrenčić u Austrijskom državnom arhivu tek o dvjestogodišnjici pogubljenja te je priredio izbor za tisak pod nazivom Vrtić, kao djelić Gartlica za čas kratiti.  

Carska vlast još je jednom grubo posegnula za hrvatskim dobrima, ovaj put za redovničkim, za vladanja cara Josipa II. Tako je ugašen i samostan klarisa u Zagrebu gdje je u svoje vrijeme obnašala službu poglavarice Judita Petronila Zrinska. Ali ni to nije moglo pomoći zaustaviti neumitan rasap carstva.

Istodobno, više je poticaja da se oživi frankopanska državina, a najviše je u tomu polučio Laval Nugent.

Po ulasku Hrvata u novu državnu tvorevinu, u Zagrebačku prvostolnicu svečano su dopremljeni posmrtni ostaci Petra i Frana 1919, a Ivana Antuna 1944, zalaganjem svjesnih kulturnih djelatnika predvođenih Družbom Braće hrvatskog zmaja. Na grobnici su uklesani Franovi stihovi:

Navik on živi ki zgine pošteno.

------

Julija moja draga

Najdraža i najljubljenija, Julija moja draga,

Kako voljom Neba i Božjim određenjem moram poći iz ovoga života u drugi, radi zadovoljštine za moje zle čine protiv Njegova Veličanstva, moga premilostivoga Cara, htio bih te s nekoliko ovih redaka od srca zagrliti i dati ti posljednje Zbogom. Molim te, Julija moja draga, za ljubav Kristovu, da mi po kršćanskom milosrđu oprostiš što si radi moje nesmotrenosti bila prinuđena podnositi pogrde i stradanja.

Također, Julija moja draga, najponiznije te molim oproštenje za svaku pa i najmanju uvredu koju sam ti nanio tijekom našega braka. Ja sam sa svoje strane svim srcem i dušom oprostio i izbrisao svaku nelagodu koju si mi možda dala, premda su to bili tek iskazi tvoje čiste i prave ljubavi prema meni.

Od sve moje preljubljene gospode rodbine i prijatelja molim posljednji oprost i preporučujem se nek mi s ljubavlju održe jedan Pokoj vječni za moju dušu jer se nadam pomoću i podrškom Božjom kroz malo sati primiti vječno uživanje Njegovoga Presvetoga Lica.

Julija moja draga, želio bih ti iz dna duše ostaviti posljednji spomen moje najdublje odanosti, ali sam gol i bez igdje ičega, pa sam najsmjernije, iz sveg srca, molio Carsko Veličanstvo ne bi li po svojoj prirođenoj dobroti i blagosti, prema tebi iskazao jedan čin darežljivosti u moje ime i kao dokaz moje zahvalnosti koju sam dužan tvojoj vjernosti te ne dvojim da ćeš biti obdarena darom slavne širokogrudnosti.

Od gospodina Orfea također molim ljubazno oproštenje i molim ga da mi otpusti sve nedaće koje sam mu namro, i preklinjem ga za ljubav koju mi je svagda iskazivao, ako je ikako i u ikojoj stvari uvrijedio ili pak dao povoda negodovanju Carskog  Veličanstva, neka najponiznijim prošnjama zamoli preblagi oprost, i nek padne pred noge Preuzvišenom Caru, neće mu biti zatvorena vrata milosti, s podjeljenjem nekoga Carskog dobročinstva, za što sam Njegovu Veličanstvu predao najusrdnije molbe. I neka mi oprosti jer nemam nikakvoga uzdarja kojim bih mu iskazao zahvalnost, nemajući za njega ništa dolično u mome sadašnjem stanju.

Ništa više, Julija moja draga, Zbogom. Svijete, Zbogom!

Bio sam ti odan suprug na ovom svijetu, u drugom bit ću ti najvjerniji zagovaratelj pred Božjim Veličanstvom.

Ostajem za uvijek, Julija moja draga, tvoj najodaniji i najvjerniji

muž

U Neustatu, 29. travnja 1671.

Fran Frankopan

Ps. Ako paž Bernardin dođe k tebi, Julija moja draga, milostivo ti ga preporučujem, iz ljubavi i za vjerno služenje koje mi je iskazao.

Na omotnici:

Presvijetloj gospođi i gospodarici, gospođi markizi Juliji Naro Frankopan

.

-------

Carskom Veličanstvu

Sveto Carsko i Kraljevsko Veličanstvo gospodine gospodine Premilosrdni,

Zbog strepnje koju mi je uzrokovala neočekivana presuda o strašnoj smrti, primljena danas iza podneva, tek izdržavši udarac, nedostaju mi snage dostatne za sačiniti preponiznu spomenicu kao moju obvezu Vašem Veličanstvu kako bih mogao potaknuti barem najmanju iskru Carske milosrdnosti i kršćanskoga suosjećanja; stoga preponizno molim Vaše Carsko Veličanstvo neka se udostoji pogledati ove moje ponizne retke svojom prirođenom blagošću, dok molim klečeći na koljenima pred Prijestoljem Vašega Veličanstva zaplakanih očiju i s nebrojenim uzdasima; za pet rana Kristovih, po zaslugama presvete Djevice Bogorodice i Svih Svetih, neka se udostoji pripisati moje opačine nezrelosti moga razuma; nek Vaše Veličanstvo dobrostivim očima pogleda na moju mladenačku dob, u kojoj tako naglo moram umrijeti; shvatite, o Milosrdni Care, mene bijedna, posljednjeg od svoje obitelji, koja je tolike i tolike godine služila Preslavnoj Kući Austrije, s neporočnom vjernošću i predanošću. Ako nisu dovoljne službe mojih predaka, a ni moja vlastita (Bog nek mi je Svjedok) prevjerna zalaganja za polučiti milost, neka dostaje neusporedivo i po svem svijetu opjevano milosrđe Vašega Veličanstva, ne bih li ja sad već mrtav bio vraćen u život. Ne bojim se smrti, za izvršiti Vašu premilostivu naredbu i za pokazati nepromjenjivu moju odanost koju imam prema svomu Premilostivom Gospodaru, ta uvijek sam bio pripravan proliti svoju krv na svaki i najmanji mig za Vaše Veličanstvo. Ali, Premilosrdni Care, strepim samo stoga jer držim da ću ovako sramotno poći u drugi život, rukom krvnika. O bijedno i nesretno stvorenje, da je barem Bog htio da se nikad nisam ni rodio na ovaj svijet ili da sam barem bio prije izbrisan iz broja živih. 

Premilosrdni Care, Preslavni Car Karlo Veliki uobičavao je uzvikivati u svojoj preobilnoj dobroti i milosrdnosti: O, kad bih mogao vratiti život i mrtvima. Ne manja milosrdnost bila je uvijek poznata i primana od Vašega Veličanstva. Sada, Premilostivi Care, neka se pokaže Vaša velikodušna ljubaznost u oživljavanju moje tako bijedno umrle osobe. Ja ubuduće (svečano objavljujem pred Bogom) neću živjeti sebi, nego sav predan Vašem Veličanstvu. Milost, oprost, blagost, milosrdnost, o Preblagi Care! Zaklinjem Presvetim Trojstvom neka me ovaj put mimoiđe ovaj gorak kalež, jer je nemoguće, Premilosrdni Care, da bih ja slab bez duha, mogao u ovih nekoliko sati zadovoljiti za zdravlje svoje duše. Premilosrdni Care, neka se udostojite uslišiti moju suznu molbu i izmijeniti ovu kaznu u neku drugu, kakvu god hoćete.

Htio bih još pisati, ali mi moja slabost ne dopušta. Završavam i podlažem svoj život i njegov kraj dobroti i milosrdnosti Vašega Veličanstva, željan živjeti i umrijeti

Vašem Veličanstvu
ponizni i odani podanik
Sjena Smrti

Francesco Frangepani

P.S. U utorak u 9 sati izručen sam gradskom sucu, a u četvrtak morat ću poći u smrt ako me Bog i milost Vašega Veličanstva u ovih malo sati ne oslobode.

Neustat: 28. travnja u 11 sati noću 1671.