Lijevo more, desno maslina

Naš je pjesnički vrt trenutačno prilično bogat. Ima u njemu brižno njegovanih cvjetova, opojnih divljih biljaka, uspješno kalemljenih mladica, red suncokreta koji složno mijenjaju položaj pokraj egzotičnoga stabla ili tek izniklog crvenog maka… Nađe se tu naravno i trave i korova koji namjerniku otežavaju normalno kretanje. Zaobilazeći slak, puzavu piriku, sirak i troskot, ovom sam zgodom zastao kod dviju zbirki: Pjevno tijelo Zvonimira Mrkonjića (1938) i Okoliš naš – svagdanji Enerike Bijač (1940). Izbor baš tih knjiga ne smjera njihovu uspoređivanju, on je najprije posljedica želje za komunikacijom s različitim pjesničkim glasovima. Jedino što njihove autore donekle povezuje iznimna je vjera u poeziju i činjenica da su zakoračili u osamdesete. Eventualno se objema pjesmaricama može pripisati sjeta kao bitno obilježje lirskoga govora.

Pjesnik i more

Pjevno tijelo Zvonimira Mrkonjića opsegom je nevelika zbirka, upravo pjesnička plaketa – donosi 23 pjesme i devet autorovih grafizama koji osvajaju prostor između slova i slike. Užitak čitanja višestruko nadmašuje opseg. U knjizi se uz nove pjesme pojavljuju i tri davno napisana teksta (jedan je datiran u 1962, drugi u 1963, a treći u 1985. godinu). Ta tri teksta podcrtavaju poetičku i stilsku raznorodnost zbirke. Možemo samo nagađati je li se tako slučilo da je knjiga složena od tekstova nastalih u različitim prigodama i vremenima ili je pjesnik svjesno naumio u koricama Pjevnog tijela suočiti forme i oblike, metre i ritmove koje je slijedio, razvijao i rabio od već spomenute 1962. (kada je objavio lirski prvijenac Gdje je što) te tako i sebi i čitateljima posvijestiti kompleksnost kreativne pustolovine koju je poduzeo. U hrvatskome pjesništvu vjerojatno nema raznovrsnijega opusa od Mrkonjićeva. U njemu supostoje idejno i tekstualno pjesništvo, eksperiment i tradicija, modernizam i postmodernizam. U novoj zbirci susreću se pjesme slobodnoga stiha i pjesme u prozi, pjesme vezanoga stiha, navlastito soneti (kako Petrarcini tako Shakespeareovi), lirske minijature i poematične strukture, poetska dosjetka i konkretistički tekst.

Za moto knjige Mrkonjić je izabrao Rimbaudov polustih „Ô que j’aille à la mer!“ iz poeme Pijani brod (sam ga je Mrkonjić preveo sa „Nek me pučina proguta!“).  Taj je moto u suglasju s tematskomotivskom okosnicom zbirke. Lirski je subjekt zagledan u more i pred njim zapitan o mogućnostima svoga govora. Na trenutke je zamišljen i radostan, na trenutke uzbuđen i spokojan pred njegovom beskrajnošću koju ne može obuhvatiti pogledom niti ukrotiti stihom. Kako je to činio i prije u svome opusu, pjesnik ispisuje laudu moru, ono postaje metafora u kojoj se stječu sve slike koje se tiču svijeta i čovjeka. Oblikujući prigodnu fabulaciju o pjesniku i moru, Mrkonjić zapravo progovara o prirodi pjesme, o jeziku i izazovima pisanja. Neizravno nam sugerira da razumijevanje (ili konceptualizacija) bilo kojeg fenomena bitno ovisi o perspektivi motrenja. Pjesma je primjerice za pjesnika žuđeni prostor uobrazilje i iznimnoga iskustva („Izrečem more i riječ mi zabuči“), dok je iz perspektive cjeline svijeta i iskustva ta ista pjesma tek jeka kojom se može „šutke“ moru „šumjeti oblutke“.

Izd. Litteris, Zagreb, 2020.

Majstor stiha kakav je Mrkonjić pokušava dakako i zvučnim gestama dozvati more, predočiti ga, približiti mu se, sonornošću prizvati njegov huk i njegovo šumorenje. Čitav sonet More more sintaktičkim i glasovnim ponavljanjima stilizira dikciju mora. Navodim tercine:

A more mora umarat me marno

A more ne zna što voli žamore

A more kudi i kad mi je harno

A more more more li bit gore

A more sporo sve sporije sporeć

A more smorenome ne da doreć

Mrkonjićev subjekt propituje svoju sudbinu i  sudbinu svijeta, on je suočen sa zadnjim pitanjima, on rekapitulira što je činio i što čini, suprotstavlja smrt i ljubav. Pritom je bolno izravan i (auto)ironičan:

Ako nije smrt, što će mi još ljubav?

Stavljen na glavu, bijel se crni svijet.

Pipam se ko duh, sebi samom gubav.

I gol bez krila: ne mogu u lijet.

Uz vječne i klasične teme, Mrkonjić stihove posvećuje i aktualnostima poput pronalaska Apoksiomena („O Apoksiomene/ izroniš li sve te sjene/ kad ćeš rođo po mene?“), inoxu i sl. Svaki je povod dobrodošao test brušenju njegova pjesničkog umijeća. Kao i uvijek Mrkonjić piše cizeliranom artističkom (i artificijelnom) lirskom rečenicom, koja u svakom trenutku može iznenaditi, zbuniti i uputiti na kakvu neočekivanu korespondenciju. Igra se riječima, stvara kalambure, razvija pjesmu višestrukim anagramiranjem riječi (Avion), prati zvukovnu asocijaciju, na različite načine promiče magiju jezika.

Dakako i u koricama Pjevnog tijela javlja se obilje asocijacija na književnost i mitologiju. Neke su očite, a neke diskretne. Uz Rimbauda, prizvani su Shakespeare, Rilke, Benjamin, Matoš, Krleža, Ujević, Šop, Sever… Komunikacija s tim eruditskim slojem Mrkonjićeva pjesništva (koja mu pridaje dodatnu umjetničku i refleksivnu dimenziju) ovisi dakako o mogućnostima čitatelja da prepozna i kreativno slijedi tekstualizirane aluzije. Pjesnik naime nerijetko pjesmu organizira kao prostor u kojemu kolažno spoji citate i parafraze stihova više autora, pa ih još začini vlastitim komentarom, ozbiljnu frazu prokaže, a humornu uozbilji itd. U tim slučajevima Mrkonjićev je pjesnički subjekt strasan, ludičan, raskalašen i ličan (v. npr. pjesmu Metamorfoze maske). Zbirka Pjevno tijelo suočava nas s pjesnikom koji raste, koji se pali i gasi sa svakim stihom. Sve što je u jeziku, nije mu strano. Ako mu je pak nešto strano, jezikom će to pripitomiti.

Pjesnikinja i maslina

Pjesnikinja i slikarica Enerika Bijač objavila je više zbiraka, među ostalim: Tragovi (1989), Obnavljanje (1994), Put (1998), Samo je kraj beskraj (2001), Školjka (2003) i Riječ do riječi (2010). Značenjski potencijal najnovije zbirke Okoliš naš – svagdanji spretno je sažet u naslovu. Na djelu je svojevrsna ekopoetika i lirski apel za spas svijeta. Autorica je ukoričila 56 pjesama i ravnomjerno ih rasporedila u cikluse Maslini u lice, O stablo oslonjena i Zeleno, zeleno. Knjigu otvara pjesma I ostajem u kojoj lirsku protagonisticu zatječemo kako stoji pred maslinom i izriče joj pohvalu – slavi njezinu životnost, vremenitost, ukorijenjenost, uspoređuje ju s majkom, s puno ljubavi promatra njezino „velebno stablo“ i zemlju iz koje se izdiže, zemlju u kojoj se sljubljuju kamen, vrijesak, kadulja i smilje. Protagonistica Enerike Bijač izravno se obraća maslini, i to kao biću čija mudrost, blagost i ljubav nadmašuju ljudske vrline. Ta je apostrofa maslini ritmična i povremeno podcrtana rimom. Ona otkriva autoričinu usredotočenost na krajolik, na specifičnu refleksivnost koja se ostvaruje uprizorenjem nedoslovne komunikacije.

Na stranicama zbirke Okoliš naš – svagdanji sustavno se nižu motivi krajolika, jednako mediteranskog i kontinentalnog: more, plima i oseka, vesla, otoci, čempresi, suhozid, poljske staze, lišće, jesenje boje, krošnje, pjev ptica, klasje žita, topola, brazda itsl. Lirska protagonistica ispisuje svjetlopis i vodopis krajolika, u njemu traži mir i istinsku egzistenciju, u njegovim ciklusima prepoznaje mudrost življenja. Poput uvodne, dobar dio pjesama dijaloški je intoniran. Pjesnikinja očito računa s ekspresivnošću replike i artističnošću apostrofe. Simptomatično je međutim da sugovornici Enerike Bijač gotovo uopće nisu ljudi. Pjesnikinja se osamila, napustila gradsku vrevu, s trgova i asfalta otišla u polje, na kamene i zemljane, prašnjave i blatnjave puteve, gdje zapodijeva razgovore s biljkama, pticama, brdom, oblacima, nebom, Bogom, sunčanim danom, riječima itd.

Izd. DHK, Zagreb, 2021.

Ritam prirode kontrapunktiran je suvremenom životu ljudi, koji obilježavaju korona, „novo normalno“, moć kapitala koja se „igra Boga“, nestanak ljudskog dodira. Svijet u kojemu živimo, inzistira pjesnikinja, tjeskoban je i sve više dehumaniziran. To je svijet u kojemu čovjek ostaje sam „razapet/ na distanci – razmak od dva metra“. Pjesnički se govor pretvara u vapaj, u govor nade, koji u prirodi nalazi smisao života, u maslini „svevišnji dar s neba“, a u kapi njezina ulja i „venama korijenja“ „djetinjstvo Svijeta“.

Vjerujući da je naš planet i život na njemu na prekretnici, točnije da je zadnji trenutak da spasimo i planet i sebe, pjesnikinja „o stablo oslonjena“ izriče taj vapaj bilježeći katastrofične prizore:

Razaraju potresi, o Zagrebe dragi!

– o, Domovino moja razrušena!

Tanka je grana i vjetri žestoko bjesne,

vitlaju,

stuku, razore, izbrišu s lica zemlje

kuće i korijenje, i drvlje i kamenje

nose odasvud. Vode mutne,

prljave otrovno teku, nanosi otpada

u oceanima – grade nove kontinente!

Poplave utapaju sve na što naiđu –

i ljude. I, koronavirius nad glavom

Svijeta bdije! I nitko nije izuzet.

Zemlja na razmeđu. (Ljulja se klackalica)

Pjesnički se vapaj najzad pretvara u priručnu molitvu – Okoliš naš – svagdanji. Stihovima se istodobno poziva čovjeka da sačuva svoj svijet tako što će napokon početi živjeti u suglasju s prirodom, ali i apelira na sam okoliš da izdrži nasilje koje trpi te da bude milostiv prema nasilnicima.

Enerika Bijač svojoj temi pristupa na način iskusnog i empatičnog promatrača, koji pamti povijest i pokušava razumjeti sadašnjost, koji se prisjeća galgi i kraljevskih kruna, zapisa na listinama i „zvijezda u očima“. U autoričinim stihovima s vremena na vrijeme mogu se prepoznati ritmovi i slike koji u sjećanje prizivaju hrvatske pjesničke prvake, najprije Ujevića, Tadijanovića i Kaštelana. Zbirka Okoliš naš – svagdanji humanistički je krik koji se oslanja o klasične slike i simbole, koji u pasatizmu pronalazi vitalizam te koji stihovima nastoji nagovoriti svijet da se spasi.

Autoričino lirsko pismo karakterizira istančan ritam. Njime naglašava svoje motive i emocije, udružuje ga s ponavljanjem pa stvara dojam iščekivanja, podaruje govoru svoje protagonistice obilježja verbalne svečanosti. Čak i kada piše o sasvim običnim stvarima posve običnim jezikom ritam pretvara njezin govor u artificijelan iskaz. Iz svake lirske rečenice Enerike Bijač zrači uvjerenje da je pjesma čudo, ni sa čim usporediv ples riječi, da je pjesniku najveća nagrada moći napisati pjesmu.

Pročitavši Mrkonjićevo Pjevno tijelo i Okoliš naš – svagdanji Enerike Bijač s blagim sam smiješkom na licu izišao iz našega pjesničkog vrta. Činilo mi se kao da iza mojih leđa more zapljuskuje obalu, a njegove kapljice povremeno, nošene vjetrom, dopiru do stoljetne masline na osami.