Kazalište moje i njihovo

Dok sam pisala o slijepim ulicama hrvatskih kazalištaraca, navrlo mi je iz sjećanja i samo kazalište. S njim sam drugovala godinama. Dakako, odnos se s vremenom mijenjao, no bio je konstanta u vrijeme mojega formiranja. No HNK u Zagrebu nije bilo prvo kazalište u koje sam stupila. Roditelji su me najprije vodili u Komediju na Kaptolu, gdje su se davale operete. Stanovala sam u blizini (Tkalčićeva), pa sam izvana dobro znala to kazalište. Došlo je vrijeme zaviriti i u njegovu unutrašnjost. Onomad me se najviše dojmio dirigent, tada je to bio Maks Mottl. Nisam znala što točno radi, no zadivljeno sam gledala kako štapićem maše po zraku kao da goni zmije, a svi ga slušaju.

Uz kazalište me vežu i mnogo ljepše uspomene / Izvor Wikipedija

Kad sam se otisnula u malo dalju školu u Varšavskoj ulici, postupno sam prelazila u HNK na Kazališnom trgu (moj je tata ulice i trgove zvao samo bivšim imenima). No i prije ulaska u taj hram umjetnosti imam nekoliko slika u svojem dječjem albumu koje pokazuju što je ta zgrada i okoliš oko nje značio starim Zagrepčanima. Onamo se išlo s djecom na šetnje i na fotografiranje. Ne volim te svoje slike. Ne zato što su crno-bijele (dugo su u albumima bile samo takve). Ne volim ih zato što na njima sama sebi izgledam debelo u onim groznim špil­hoznama i visokim cipelama na žniranje na iks-nogama. Tada još nisam znala da ta moda nije bio izbor mojih teta krojačica, nego da su joj pribjegle u ono oskudno poratno vrijeme zbog materijala koje su imale. Zna se da za takve hlačice treba manje tkanine nego za ikoji drugi odjevni predmet, pa su tako i postupile. Na slici se vidi da stojim uz rub cvjetnjaka punog maćuhica, gumbeka, gladiola, tulipana ili perunika, sve u urednim gredicama. Kako su mene kao malu vodili na to mjesto moji stariji, tako smo i mi voljeli svoju djecu slikati uz to lijepo i pomno njegovano cvijeće, Zagrepčanima tako drago.

No jednom sam u vezi s kazalištem i propisno fasovala (dobila po turu). Tada još nije bilo telefona na kojem bi djeca tužakala svoje roditelje. I inače je bilo malo telefona (naš je broj bio 24696), no znalo se čemu služi: samo kratkim dogovorima. Bila sam vrlo svjesna zašto me tata kaznio. Zbog laganja. Naime, oko kazališta djeca bi se nedjeljom dopodne rolšuhala (namjerno ne kažem rolala jer i nisam imala role nego rolšu(h)e, s rasporedom kotača dva naprijed, dva otraga). Nekako sam izmolila dopuštenje da se jedne nedjelje odem voziti oko kazališta. Eh, da sam makar s tim teškim rolšu/h/ama uopće i došla do kazališta! Umjesto toga, otišla sam s jednom haharicom u kino Zagreb (na Cvjetnom trgu) na matineju. Sjećam se i naslova filma: Carmen Jones. No moj je tata naslutio da ja nešto muljam, pa se otišao sam uvjeriti jesam li ondje gdje sam rekla da ću biti. Moj zadihani dolazak kući tobože od rolšuhanja nije mi pomogao u laži. Istina je brzo izašla na vidjelo. Lekciju o laganju zapamtila sam za cijeli život (i nisam se osjećala zlostavljanom).

Dakako, kazalište ipak pamtim po nečem mnogo ljepšem. Išli smo na nedjeljne matineje Muzičke omladine, a onda sam se u gimnaziji pretplatila na đačku galeriju (stajanje), s kojom sam iskaznicom mogla ući na svaku predstavu, na pojedini čin, čak sam znala i kad se u nekoj operi pjeva koja arija. Kad bi predstava završila, nastupala je ona druga: dočekivanje solista i dirigenata na glumačkom izlazu, jagma za autogramima na kazališnim programima i u poseban album, koji imam i danas. Kao najčešći redali su se dirigenti Boris Papandopulo, Milan Horvat, Demetrij Žebre, Nikša Bareza, a imam i potpis Dmitrija Šostakoviča, kad je bio na premijeri svoje opere Katarina Izmajlova, ili Herberta von Karajana, kad je došao u Zagreb zbog angažiranja Zbora HNK za svoju produkciju Borisa Godunova na festivalu u Salzburgu. Iz zlatne ere Zagrebačke opere (1960-ih) u mojem su kazališnom albumu autogrami Josipa Gostiča, Vladimira Ruždjaka, Tomislava Neralića, Nonija Žuneca, Frane Lovrića, Miroslava Čangalovića, Franje Paulika, Zvonimira Prelčeca, Drage Bernardića, Tugomira Alaupovića, Miljenka Grozdanića, Gregora Radeva, Marijane Radev, Nade Puttar-Gold, Biserke Cvejić, Bianke Dežman, Majde Radić, Vere Grozaj, Bademe Sokolović, Mirke Klarić, uz mnoge strane (George London, Magda Oliveiro, Ivan Petrov) te balerina Maje Bezjak, Sonje Kastl, Nevenke Bidjin, baletana Damira Novaka, Miljenka Vikića, Bogdana Paprotskog i dr. Dugo sam u to kazalište ulazila kao u hram, u njemu sam se osjećala posvećeno, pa bih i u svakom stranom gradu najprije odjurila u kazalište. Tako je bilo u Salzburgu, tako je bilo u Berlinu (i Istočnom i Zapadnom), u Münchenu, Pragu, Varšavi, Budimpešti, Dortmundu, Milanu … I kao što pjevuši Grofica u Pikovoj dami prije no što će usnuti zauvijek (još jedna nenadmašna uloga Marijane Radev), sve to još živo pamtim. Moj svakodnevni odlazak u kazalište prekinut je 1967. kad je počela obnova. Nakon nje (gradnja je trajala godinu dana, obnova nekoliko godina) galerije više nije bilo. Nestade moj drugi dom.

Danas onuda prolazim rijetko. Ako i prođem, bude to samo danju. Večernja bučna i alkoholom natopljena atmosfera nekih novih klinaca odbija me. Ne volim kada tko blati i uništava okoliš oko mojega dragog hrama umjetnosti, ne mili mi se da se po njemu neki klipani veru kao majmuni, gadi mi se što iza tih mladih veseljaka kojima ništa prijašnje nije sveto ostaju tone smeća i pogani, za što oni imaju isto opravdanje kao i bezobrazni đaci u nekim školama: smetlari i čistačice tu su da čiste. Mislim na Halila Džubrana i njegov stih Ti imaš svoj, a ja imam svoj Libanon. Doista, ja imam svoj Zagreb (podosta oronuo, ali drag), a oni imaju svoj. Ta se dva grada ne sastaju.