Judita i Levijatan

U VIII. poglavlju Knjige IV, posvećene svladavanju grijeha, u veličanstvenom djelu Pouke za čestit život s primjerima, Marulić navodi primjere žena koje su očuvale ćudorednu čistoću, a među njima na prvom mjestu govori o Suzani i Juditi – ženama kojima je posvetio i svoje spjevove. Udovica Judita je, po njemu, imala sve potrebne atribute da se ponovno uda, a među njima su bili „veliko bogatstvo, mladenačka dob i krasna vanjština kojom se isticala nad ostalima“, kako je to preveo Branimir Glavičić. „No ona je ipak udovištvo pretpostavila udaji, mekanoj odjeći kostrijet, raskoši post, a snu i besposlici bdjenje i molitvu, pa je naoružana tim oružjem odrubila glavu Holofernu, tj. đavlu, ne ostavljajući mu nikakve mogućnosti da je pokvari.“ Juditina čednost doista je bila u opasnosti. Sama žena u šatoru vojskovođe, a sve zove na seks, kako je Marulić opisao u svom spjevu: „Postilja je bila na sridu komori, mehka, čista, bila s pisani zastori“, i to „pošto su jelom utažili glad i stolove makli“, kako pjesnik govori u drugom portretu Judite – u svojem latinskom spisu De veteris instrumenti viris illustribus commentarium, svojevrsnom sažetku Starog zavjeta – citirajući stih ne iz Biblije nego iz Vergilijeve Eneide, spajajući svoje vjersko i klasično obrazovanje.

Cristofano Allori, Judita s Holofernovom glavom, oko 1580. godine

Da su ’60-e, bila bi Modesty Blaise; da su ‘70-e, bila bi Charliejev anđeo, da su ’90-e, bila bi Lara Croft. Judita nije ni za jednom od njih zaostajala ni po skladnu tijelu i ljepoti, ni po ubojitosti, ni po moći zavođenja. S time se muči Marulić i u Poglavlju IV. već spomenute Knjige IV, nazvanu O gajenju istine i izbjegavanju laži: „Pa ipak, tko bi se usudio optužiti udovicu Juditu za lukavštine, varke i čiste laži kojima je oslobodila svoj rodni kraj od opsade, a cijelu Judeju, tj. narod Božji, od pogibelji ropstva?“ Imamo dvije paralelne alegorije: u jednoj je Judita borac protiv Sotone, i spasiteljica Božjeg naroda; u drugoj se odupire Turčinu i spašava Hrvatsku. U Maruliću se bore domoljub i kršćanski moralist, a ovaj prvi ljepotu shvaća kao dalekometni projektil velikog kalibra: „Nakitila se svim ukrasima i Gospod joj je uljepšao izgled i ljupkost lica da bi mogla uhvatiti na udicu Levijatana“, piše u Poukama.

Judita je Holoferna zavarala, kako nas uvjerava Marulić, „riječima, obećanjima i izrazom lica“ – i ničim drugim, iako je i zavođenje zlo; no „nitko joj te prijevare nije uzeo za grijeh, već svi kovahu u zvijezde njezin čin“. A možda netko jest jer su Pouke bila na udaru cenzure i to, kako piše Slobodan Prosperov Novak, između ostalog i zbog dijelova o Juditi. I hrvatski spjev o njoj čekao je dvadeset godina na to da bude objavljen, pošto je dovršen 22. travnja 1501. – ali barem je bio objavljen za pjesnikova života, za razliku od rukopisa De veteris koji je otkriven 1976. i objavljen na hrvatskom tek 1984, dvije godine prije prvoga hrvatskog izdanja Pouka.

Judita je opasna, kao i tekstovi o njoj. Svoju je snagu sama krotila, upućuje nas Marulić na raznim mjestima, primjerice, pomno nabrajajući što je Judita jela: ječmenu kašu, pogače suhog voća, kruh, sir i ulje; iz toga argumentira da se suzdržavala od mesa i vina, malo je potegla tek u Holofernovu šatoru „kad joj je ne samo trebalo smjelosti srca nego je i valjalo tjelesnu snagu, koju je prije skršila postom i kostrijeću, probuditi žešćim pićem kako bi ženska desnica mogla biti dovoljno jaka da presiječe mišićavu šiju silnikovu.“

Odjednom vidimo Juditu jasnije nego u onom glasovitom petrarkističkom opisu, kada ju je Marulić oslikavao kao renesansnu gospoju, spletene kose, u zlatom urešenoj haljini, s čizmicama, biserima i onim prstenom s rubinom, koji je svojedobno zadao toliko muke maturantima na državnom ispitu. Umjesto fasade vidimo ženu od krvi i mesa, čija je snaga dostatna da odsiječe glavu silniku – kad je oslobodi, i kad je ne suspreže tako da nosi ispod odjeće kožuh s kozjim dlakama okrenutim unutra i uskraćuje si hranu. Marulić je nabožni pisac i neće govoriti o njezinoj mekoj i podatnoj koži, i o nepcu naviknutu na najfinije okuse, ali možemo ih doživjeti u negativu. Za njega je važnije da je Judita žena molitve, koja je „ušavši u sobu za moljenje“, kako piše Marulić u Knjizi II. Pouka, u odsjeku O brizi za molitvu i načinu moljenja, „obukavši se u kostrijet, posuvši se pepelom i bacivši se na zemlju, skrušeno molila Gospoda“.

Ali prijevara je ipak prijevara. „Toliko je, dakle, dobra bilo stečeno tim pretvaranjem kolika bi zla bez njega bila uslijedila“, brani Marulić svoju svetu prevaranticu i poentira: „I kad nitko ne poriče da se to dogodilo voljom i pomoću Božjom, sigurno nije bilo nedopušteno tako prevariti bezbožnika.“ Ima nešto isusovačke kazuistike u tome, a isusovcima se knjiga i svidjela; Sveti Franjo Ksaverski nosio je Marulićeve Pouke sa sobom na kraj svijeta, te se njegov primjerak još čuva kao relikvija u crkvi Družbe Isusove u Madridu.

Marulićev spjev o Suzani kraći je od onog o Juditi, a i inače o njoj manje piše. Suzana mu je bila manje zanimljiva jer u njoj nema napetosti: svoj seksepil nije potiskivala, nego prirodno davala mužu, a pohotne starce nije zavodila, nego su je uhodili dok se kupala; njezine su draži bile uhvaćene nehotice, dok su bile nevine. Judita je drugo: ona izgara u sebi, strah ju je i disati; ona je drvo koje se bez kisika pretvara u ugljen, jer je zabranjeno da se vatra rasplamsa. Iako ne cijeni seksualnost, zna njezinu vrijednost, no dopustila joj je da se očituje samo jednom, i potom zauvijek pokopala. Pridružila se drugim biblijskim junakinjama koje su nadvladale muškarce, Jael koja je Siseri probola lubanju i Dalili koja je uništila Samsona; sumnjam da je potom bilo bračnih ponuda. Divili su joj se, ali na distanci, i možda je to razlog da se nije nikad ponovno udala, a živjela je stotinu i pet godina. Njezina seksualnost eksplodirala je Holofernu u lice i potom se urušila u samu sebe, u pepelu, kao vatromet kad se gasi. Judita je upecala Levijatana. Na udicu je stavila vlastito, još krvavo, meso.