Eros i thanatos u moćnoj predstavi

„Što je smisao ljudskoga života, preživjeti ili doživjeti?“ – pita se Branko Ivanda, redatelj predstave Kad svijeće dogore, skupa s mađarskim autorom Sándorom Máraijem, nazivajući prozu o prijateljstvu i ljubomori dramatičnom introspekcijom koja budi kreativnu strast. I zaista, Sándor Márai, u trenutku dok svijet vrti jednako pošast zvana pandemija koliko i katastrofa zvana stostruka tréšnja, idealan je pisac za prizivanje suočavanja s vlastitom egzistencijom, sa strahovima i ljubomorama.

Ulogu Henrika tumači Siniša Popović, Zrinka Cvitešić glumi Nini, a Goran Grgić Konrada / Snimila Mara Bratoš

Branko Ivanda, legendarni filmski i televizijski redatelj i scenarist, nekadašnji profesor filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te na University of California u Los Angelesu, za redateljski debi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u koprodukciji s Teatrom Erato (premijera je bila na velikoj haenkaovskoj pozornici 27. ožujka, na Svjetski dan kazališta) odlučio se prigrliti težak roman slavnoga mađarskog autora u izvrsnoj dramatizaciji Christophera Hamptona. Intenzivan rad na tekstu stvorio je iznimnu dramaturšku prilagodbu koju potpisuje kreativni tim predstave, a Ivanda dodaje lik umrle žene Krisztine, koja stalno nijemo prati dijalog dvojice dugogodišnjih prijatelja.

Predstava se odvija u scenografiji Branka Ivande i Andree Lipej širokih i velikih ploha koja priziva nekadašnje predstave i filmove, danas gotovo zaboravljene, sa scenskim disanjem u horizontali, okomici i dijagonali, u kojoj se slike iz prošlosti i sadašnjosti isprepleću s oslikanim portretom žene i odzrcaljenjima u dubini scene, uz dijagonalno postavljen klavir i stolić za piće te smještanje protagonista u naslonjače uz stol, što sve skupa daje dojam života u bogatijoj građanskoj obitelji.

Krležijansko rasprostiranje drame strasti

Insceniranoj drami strasti i ambijentu iz 1942, kad je roman nastao, godinu nakon Ivandina rođenja, prilagođeni su i kostimi Slavice Šnur koji otkrivaju i skrivaju karaktere dramskih osoba: tamni Henrikov sako u kontradikciji je sa svjetlijim Konradovim odijelom, a mračno ruho kući privržene Nini stapa se s onim Henrika, odana domu, kao što se svijetla Krisztinina haljina stapa s bijelom Konradovom košuljom. Bjelina umrle Krisztine, stalne misaone i emotivne figure ljubavi u glavama muških protagonista prepleću se sa Chopinovom glazbom, s Polonaise-Fantaisie koju suptilno za glasovirom svira glumica Zrinka Cvitešić. Igra sjenama i svjetlom, toplinom, hladnoćom i slutnjom donesena je gotovo savršeno oblikovanjem svjetla Milana Kovačevića te videa i zvuka Alfreda Kolumba, Marija Romulića i Tomislava Gučića.

Branko Ivanda

Verbalno snažna predstava o ljubavi, ljubomori, patnji, moralu, ubojstvu i samoubojstvu uporište ima i u izvrsnom prijevodu Veronike Kordić.

Predstavu Kad svijeće dogore ne želim uspoređivati sa stranim produkcijama ni s engleskim monodramama. Želim reći da Branko Ivanda maestralno i minuciozno, suptilno i znalački, mizanscenski točno i precizno, naoko jednostavno a duboko režijom pokazuje ritam i tempo poloneze, predočujući život kao glazbu i umjetnost, kreaciju i žudnju, eros, strast i prijateljstvo.

Dok slušamo glumce, kao da vidimo Chopinovu Polonaise-Fantaisie: ­skladbu jednako fantazijsku koliko i emotivnu. Drama strasti rasprostire se krležijanski, posebno s pomisli na Gospodu Glembajeve, na cijelu austrougarsku mizanscenu, ali i na ključne europske gradove, od Beča do Londona i Pariza, od Budimpešte do Splita i Zagreba, od Amerike i Europe, u osobama očitujući propast jednoga svijeta na početku Drugoga svjetskog rata koliko i želju za građanskom kulturom, uglađenošću, intelektualnim razgovorima, ljepotom i dobrotom.

Ivandina iznimna režija priziva najbolje dosege gotovo zaboravljena psihološkoga, socijalnoga i teatra strasti i emocija i, najviše od svega, fantastičnu suradnju s glumcima.

U ulozi Henrika, muškarca srednjih godina na pragu očekivanja mislenih godina, briljira Siniša Popović. Golem, ogroman tekst, teških rečenica, misli i nadanja predočuje sugestivnom snažnom dikcijom, vehementno i moćno, govoreći cijelim tijelom i glasom koliko i emotivnom mizanscenom, govornom radnjom bez tjelesnih eskapada stvarajući pravi strastveni triler na sceni. Izvrsno pamćenje ovoga prvaka Drame Hrvatskoga narodnoga kazališta podupire životnu ulogu i želju da se ključni trenuci događaja iz prošlosti i tajna obvijena oko voljene žene razjasne upravo u tom trenutku u njegovu domu.

Povratak strasti
i emocija

Henrikov prijatelj Konrad, u ključnom susretu dvojice prijatelja nakon triju desetljeća, tekstualno je manje zastupljen od Henrika. Tumači ga Goran Grgić, također nacionalni prvak Drame HNK, stalno nazočan na sceni, netremice i pozorno držeći koncentraciju gledatelja na radnju i događanje slušanjem, mimikom i gestom sasvim drukčijima od dosadašnjih svojih uloga, uprizorujući iznenađenje za publiku i u neverbalnom i u verbalnom dijelu, vibrantnom i prikriveno neurotičnom.

Zrinka Cvitešić kao Nini samozatajna je, tiha, ponizna i plaha, a kao umrla Krisztina suptilna, ženstvena i zagonetna, ženski duh i nada kojima se stalno vraćaju protagonisti.

Ova za post-post 2021. godinu začudna predstava plijeni pozornost i pažnju gledatelja koji je prate s velikim zanimanjem, ispunjeni emocijama i znatiželjom, možda anticipirajući povratak kazališta na uprizorenja drama ljudske biti: strasti i emocija. U njoj kao da se usidrila cijela tuga i žudnja srednjoeuropskoga i zapadnoeuropskoga političkoga i društvenoga sustava koji pritišće ljude, intelektualce i umjetnike, najviše od svega pitanje dokad se i koliko dugo može postati i ostati prijatelj. I preživjeti unatoč svemu.

Predstavu Kad svijeće dogore preživjeli smo koncentrirano, tiho i bolno, podsjećajući se na Sándora Máraija kao i na Krležu, na život jednako kao na thanatos. Doživjeli smo je kao posvetu svim kazališnim umjetnicima i ljudima bliskima nam i dragima nam koji su nas napustili u teškoj i preteškoj 2020/2021. godini.