EPK je Rijeci ostavio trajno nasljeđe

Gotovo je osam godina prošlo otkako je Rijeka, najveći lučki grad i središte alternativne kulturne scene, istaknula kandidaturu za titulu Europske prijestolnice kulture. Uslijedile su godine promišljanja, stvaranja i minuciozne izgradnje programa da bi u veljači 2020, kad je za javnost program tek započinjao, tim okupljen u TD Rijeka 2020 počeo ubirati plodove višegodišnjega rada. No pandemijska su im događanja, kao i mnogim drugim projektima, osujetila planove i natjerala ih na ponovno promišljanje granica kulture, projekta, njegove organizacije i planiranja. Burna su događanja za direktoricu partnerstava i komunikacija, menadžericu u kulturi specijaliziranu za međunarodne odnose, prikupljanje sredstava i upravljanje projektima u kulturi Irenu Kregar Šegota postala još izazovnija nakon što je u lipnju 2020. preuzela vodstvo nad cijelom tvrtkom i pripadnim projektom. Sada, gotovo godinu poslije i netom prije no što će Europska prijestolnica kulture zatvoriti vrata, podvlačimo crtu. Projekt će gradu ostaviti trajno nasljeđe; više od 27.000 četvornih metara nekadašnjeg kompleksa davno ugašene tvornice Rikard Benčić poprimilo je konture novoga gradskog kulturnog središta. Prostor koji će, nadaju se njegovi stvaraoci, na kolektivnoj mapi grada postati ucrtan kao Art-kvart uoči otvaranja riječke kulturne godine inauguriran je otvaranjem Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Potom je u studenom monumentalna Palača šećerane postala novi dom Muzeja grada Rijeke, čime je održan slijed industrijske baštine grada, a velika završnica EPK-faze uređenja novoga gradskog prostora odigrala se u ožujku, otvaranjem Dječje kuće, prvog prostora u Hrvatskoj čiji su sadržaji u potpunosti namijenjeni djeci, kako bi ih kultura mogla pratiti od rođenja do punoljetnosti. Kreativnost će razvijati programi Art-kina, Gradskoga kazališta lutaka, dječjeg odjela Muzeja moderne i suvremene umjetnosti te dječjeg odjela riječke Gradske knjižnice. Zgrada Knjižnice, a njezina je izgradnja i planirana za 2022, nakon dovršetka projekta, ostat će također kao materijalni projekt nakon EPK. I što još ostaje? Što će EPK ostaviti Rijeci u simboličko i nematerijalno nasljeđe, kao i o načinu odvijanja pandemijom zaustavljenih projekata razgovaramo s Irenom Kregar Šegota.

Snimila Dalibora Bijelić

Vratimo se na početak. Mnogo je rasprava o uspjehu ili neuspjehu projekta bilo i mnogo govora o tome što kultura jest, a čelništvo Rijeke 2020 to nije vidjelo. Budući da se pojam kulture može kontaminirati ili preformulirati utjecajem različitih ekonomskih, socioloških ili ideoloških silnica, zanima me ponajprije što je za vas kultura. Kojom ste se definicijom ili promišljanjem kulture vodili stvarajući kao Rijeka 2020 Luku različitosti?

Bio je to suradnički projekt u svim fazama, na njemu je surađivalo više od 220 partnera iz četrdeset zemalja. Važno je razumjeti koncept jer sama inicijativa određena je vrlo tehničkim procesom kandidature. Osnovni alat kandidature jest kandidacijska knjiga i u njoj iznesen kandidacijski narativ. Ona mora dati inovativan moment. Priču stvarate kroz orijentacijske točke, morate paziti na upravljanje, rad s publikom, različitim skupinama. Naš je programski odbor bio sačinjen od izvanrednih ljudi poput Mani Gotovac, Olivera Frljića, Slavena Tolja ili Idisa Turata.

Ta je kandidacijska knjiga do sama kraja ostala okvir našeg projekta i ispunjena je programima koji nisu rezultat rada jednog izbornika već svih riječkih ustanova u kulturi te brojnih udruga i pojedinaca. Posebno se to važnim pokazalo u vrijeme ove krize kad su se zatvorile granice. Nastojali smo uključiti lokalne zajednice i dati im priliku za rad.

Imate li neke konkretne pokazatelje, koliko je to lokalnoj sceni pomoglo, kako ih je osnažilo za dalje? Koje su dobrobiti ovakva angažmana?

Vrlo konkretno, ove je godine nastalo 230 programa, od kojih neki imaju i po 80 događanja. Ukupan broj sudionika bio je 159.000, 120.000 fizičkih i četrdesetak tisuća virtualnih sudionika. Iznesene brojke ne uključuju otvaranje. Osvrnula bih se na nezadovoljstvo jer nemoguće je uključiti sve, no tko god se javio, njegov je program razmotren i posvećena mu je puna pozornost.

Važno je što smo stvorili platforme jer su to modeli uključivanja zajednice, a ne samo profesionalaca u kulturi. Pomak je vidljiv i u tome što publiku više nismo doživljavali samo kao pasivnog promatrača.

Stvaranje publike iznimno je važan segment jer, u konačnici, ona je ključ stvaranja projekata i programa. Kako ste pristupili toj problematici?

Rad s publikom i njezino uključivanje jako su važni, kriza je pokazala da ćemo nakon nje morati posezati za inovativnim kulturnim politikama. Morat ćemo osluškivati želje publike i promišljati načine njezina aktivna sudjelovanja u stvaranju i konzumiranju kulture. Vrijeme je novih paradigmi i kulturne će politike to morati imati u vidu. Važno će biti pitanje rada sa zajednicom, spajanja kulture s drugim područjima i njezino horizontalno provlačenje kroz društvo.

U tom vam je smislu pravac 27 susjedstava izuzetno važan. Kako ste pomogli osnaživanju njihovih zajednica i kakvim vidite razvoj publike u Rijeci i okolici?

Platforma je otvorila važno pitanje rada s publikom i zajednicom. Mi smo dali prostor za stvaranje programa važnih njihovoj zajednici i omogućili im da pridonose njezinoj promociji ili sudjeluju u rješavanju vitalnih problema. Povezali smo ih s profesionalnim umjetnicima, otvorili novi prostor učenja i alata koje pruža profesionalizacija.

Osim toga, pomogli smo vrlo konkretnim znanjima, pisanjem europskih projekata, prikupljanjem sredstava i komunikacijom s važnim ustanovama, a pomogli smo i spajanjem s međunarodnim partnerima.

Što dalje? Stalno razvijamo platforme i alate jer mislim da je vrlo važno kulturi i umjetnosti omogućiti pristup njima. Uspjeh možda nije potpun, ali umjetnost mora ostaviti prostor eksperimentiranju, čak i neuspjehu da bi se došlo do pomaka.

Vrlo smo uspješni bili i s modelom civilnih inicijativa kad je građanima dana mogućnost da izaberu projekte koji će potom biti realizirani. O tom osnaživanju govorim, svojoj se publici obraćamo sad, a zapravo ju gradimo za budućnost. Mislim da će u budućnosti granica između stvaralaca i publike biti još fluidnija.

Nemam sve odgovore, ali mislim da stvaraoci kulturnih politika moraju osluškivati publiku jer se jaz među generacijama sve više širi i kreatori sadržaja često se udaljavaju od mlađih naraštaja kojima su ti sadržaji potpuno nezanimljivi i anakroni.

Vidite li prelazak u virtualno kao način približavanja kulture mladima? U datoj ste situaciji bili prisiljeni brzo migrirati, jeste li se i prilagodili? Je li dovoljno samo prebaciti sadržaj u virtualno ili treba uložiti dodatne napore?

Svi smo reagirali u trenutku, daleko je to od kvalitetne prilagodbe i stvaranja u novom mediju, što nam predstoji. Prije svega treba razlikovati stvaranje sadržaja za digitalne platforme i širenja dostupnosti već postojećeg sadržaja.

Stvarati adekvatan sadržaj zahtijeva znanje, vrijeme, organizaciju i rad s publikom kako biste ju naveli da uopće posegne za online sadržajem. Učiniti sadržaj dostupnim relativno je jednostavno, mi smo se nastojali prilagoditi, no upitan je užitak publike.

Online prilagodba zahtijeva investiciju; dobro snimanje, redatelja, montažera. Da biste projekt kvalitetno izveli, morate udovoljiti zahtjevima medija i poštivati pravila struke. Osim na stvaranju sadržaja, morate raditi i na dopiranju do publike. Nalazite li se u Rijeci, na raspolaganju vam je šest muzeja i desetak galerija, no u virtualnom svijetu na dlanu držite globalnu kulturu i kako potaknuti nekoga da, umjesto vrhunskog umjetničkog programa u MoMA-i pogleda izložbu iz Rijeke? Govoreći o izazovima globalne kulture, dolazimo do niša, što ovu priču dodatno usložnjava jer će publika postati sve specijaliziranija i bit će teško doći do nje.

Je li vam ovo jednogodišnje pandemijsko iskustvo pomoglo u stvaranju smjernica za odgovore na te izazove?

Pred kompleksnošću i izazovima digitalnog ne možemo više zatvarati oči, treba vidjeti kako raditi za publiku i kako stvarati online sadržaj. Moramo biti svjesni kompleksnosti i nužnosti prilagodbe koja postaje naš život. Izazov je to i stručnjacima, umjetnicima, kreatorima kulturnih politika, komunikatorima i marketingu – za stvaranje publike… za sve. Izazov je za publiku, ciljano usredotočenu, koja se pita što odabrati i ponovno ulazi u niše, što je posebno vidljivo kod mladih ljudi. Oni ciljano konzumiraju i kreću se prema sve užim nišama.

Kao da je izazov riječ čiju važnost 2020. podcrtava. Što je još nasljeđe godine za nama? Hoće li se promijeniti paradigma kulturnog planiranja i planiranja općenito?

Sigurno, pandemija i ono što se dogodilo, ali i ono što nam se događa, a da pritom i ne znamo što je još ispod ovoga, izazovni su, ali su i trenutak u kojem živimo. Život se događa pa se događaju i promjene i neizbježne su.

Što je s nasljeđem projekta? Svakako, tu je Art-kvart, Palača šećerane pretvorena je u Muzej grada Rijeke, otvorena je Dječja kuća… No što je nematerijalna ili simbolička ostavština projekta?

Ostaju platforme novoga rada s publikom i uključivanja zajednice. Ostaje model volontiranja u kulturi koji nikad prije nije proveden na tako sustavan način, uz profesionalno vođenje. Ostat će suradnja s poduzetnicima, tu govorim o udruzi PartneRi, ostat će suradnja s riječkim Sveučilištem i novi sveučilišni program Delta Lab.

Ostat će, svakako, i drukčija vidljivost Rijeke jer grad sad ima sasvim drugačiji imidž nego prije projekta. Čak i kritike možete smatrati ostavštinom jer one nas mogu potaknuti na konstruktivan način razmišljanja, na učenje i građenje boljih narativa. Ostaju brojni ljudi, dobili smo nekoliko nagrada za rad s njima. To je golem kapital kao i povezanost s brojnim međunarodnim partnerima. Konkretan je primjer Dječja kuća koja ostaje, a njezin je program izniknuo iz programskog pravca Dječja kuća.

Spomenuli ste ljude kao važan i vrijedan potencijal. Što će biti s njima? Ima li riječka kultura plan za ljude intenzivno uključene u ovaj projekt? Što će biti s volonterima? U jednom javnom nastupu spomenuli ste kako je Rijeka 2020 dala prijedlog za pokretanje filantropskog kluba. Postoje li pomaci u tome?

Sama udruga PartneRi nastavlja raditi i mimo nas. Samostalno su prijavili nekoliko projekata za natječaje u kulturi i vjerujem da će nastaviti dijalog sa sektorom jer baš nam je taj dijalog bio dragocjen. Volonterski program preuzeo je Hrvatski kulturni dom na Sušaku, što je jako važno jer mi 30. travnja prestajemo s radom i bitno nam je nastaviti profesionalizaciju programa. Dječja kuća nastavlja dalje s programskim radom, kao i Palača šećerane. Nismo htjeli da inicijative zamru s gašenjem projekta već da nastave dalje s radom i vidimo da se to događa.

Ne postoji plan u smislu dokumenta koji bi definirao što s ljudima uključenim u projekt, ali neki su se već zaposlili pa se nadam da će i riječke ustanove u kulturi pokazati sluh za ljude koji žele ostati u sektoru.

U turizmu Rijeka može ponuditi doista nov, poseban doživljaj izvan utabanih staza /
Nakon EPK ostat će i drukčija vidljivost Rijeke jer grad sad ima sasvim drugačiji imidž nego prije projekta / U kontekstu pandemije i budžeta koji je gotovo prepolovljen, mislim da smo napravili maksimalno

Tvrtka Rijeka 2020 je, kažete, na najbolji način iskoristila potencijal volonterske energije. Koliko vam je, u vremenu prvog zatvaranja i krize, volonterski rad bio od pomoći?

Kad govorimo o volontiranju, ono uvijek mora biti dvosmjerno. S jedne strane, volonteri pomažu ustanovama. Nama su pomogli na vrlo konkretne načine, popisivanjem posjetitelja, održavanjem propisanih mjera, dijeljenjem materijala. No nikad ne smijemo zaboraviti da volonter nije pomoćna ili besplatna radna snaga, on je tu da bi stekao pozitivno iskustvo i mislim da je ono što smo mi njima pružili također iznimno. Pružili smo im iskustvo produkcije kulturnog sadržaja, njegove organizacije i predstavljanja. Volonter je bio aktivan sudionik naših programa koje smo, smatram, izveli veoma uspješno. U našem projektu imamo više od 8000 sati volonterskog rada i sam program nagrađen je dvjema nacionalnim nagradama za programe volontiranja u kulturi.

Kako je kultura pomogla građanima u vrijeme prvog zatvaranja? Kako im je, kroz kulturu, olakšana neizvjesnost tadašnjeg trenutka? Je li on uspio dodatno naglasiti važnost kulture?

Po tom sam pitanju jako subjektivna jer mi je kultura iznimno važna. Ona doprinosi našoj dobrobiti i zdravlju. Također, kultura je ekonomski izrazito važna grana. Ljudi najčešće ne razumiju složenost ekosustava na koji se naslanjaju mnoge druge grane poput kreativnih industrija. Sektor je velik i raznolik i, važno je naglasiti, uvelike pridonosi. Znamo da Hrvatska svoju ekonomiju temelji na turizmu s kojim je kultura čvrsto povezana jer izuzimanjem kulture više ne možete odgovoriti na zahtjeve suvremenih turista. Kultura stoji i iza kreativnog uma koji može proizvesti znanstveno ili gospodarsko otkriće. Na simboličkoj je razini također važna jer povezuje naše zajednice, stvarajući ono što nas kao narod drži na okupu, oblikuje kolektivnu priču.

No kako kultura može biti potpora društvu u kriznim situacijama poput ove uzrokovane krizom zbog korone?

Prije svega je u pitanju dizanje morala, uvjerena sam da je svatko od nas najprije posegnuo za nekim filmom ili knjigom, glazbom. Posegnuli smo za sadržajima koji daju smisao našem životu. Pogledajmo i širu definiciju kulture koja uključuje rad s biljkama, vrtlarstvo, gastronomiju. Naravno, sad zalazimo u antropološku definiciju kulture, ali čak i ako shvatimo kulturu samo kao stvaranje simboličkog, za njom smo posegnuli da bismo ostali zdravi.

S obzirom na sve, smatrate li da je ovo pravi trenutak za redefiniranje pojma kulture? Gostujući u Književnom petku, Igor Mavrin kazao je da „EPK ima veze s mnogočime, a povremeno i s kulturom“. Kultura se, usto, često spominje kao sluškinja ili pobočnica turizma. Je li ovo trenutak za njezino osamostaljenje i je li ono uopće nužno?

S obzirom na politiku i načine financiranja, jasno je da kulturu sve više povezujemo s obrazovanjem, zdravstvom, turizmom. Može se reći da dolazi do njezine instrumentalizacije, ali mislim da je na nama koji to primjenjujemo da se obranimo. Stvar je u stajalištu. Može biti vrlo pozitivno ako netko u programu koji financira poljoprivredu dio sredstava izdvoji za kulturu jer shvaća da kultura u ruralnim područjima može pridonijeti zajednici. Izgovorena rečenica, primijeni li se na Rijeku 2020, nije točna.

Općenito govoreći, pitanje je vrlo kompleksno, no definitivno moramo izaći iz modela umjetnosti 19. stoljeća u model gdje se paradigma mijenja i od „kulture za svakoga“ postaje „kultura svakome“. Treba vidjeti kako to obuhvatiti kulturnim politikama. Ne zaboravimo da je sve uvijek i pitanje financija. Važno je pitanje što se financira, a financira se javni interes i trebamo i dalje naglašavati da je kultura javni interes. Inače ulazimo u sferu anglosaksonskog modela, smatramo da kultura mora biti prepuštena tržištu, što nas dovodi u opasnost da financiramo samo interes male skupine ljudi ili samo ono što ta mala skupina može platiti.

Više ste puta u razgovoru spomenuli kulturne politike. Kako ste surađivali s njihovim donositeljima i na koje će načine nasljeđe ovog projekta utjecati na njihovo donošenje u budućnosti?

Projekt Europske prijestolnice kulture je, naravno, do 2020. bio središnji projekt u gradu i sve se vrtjelo oko njega. Nadam se da će ključan dio našeg nasljeđa biti načini rada s publikom i zajednicom. Bliže se lokalni izbori, što znači da se nalazimo u kritičnom trenutku smjene vlasti i tek treba vidjeti što će donijeti buduće kulturne politike. Na nedavnom smo sučeljavanju mogli vidjeti da neki kandidati razumiju važnost kulturnih politika. Kao što je Nicholas Taleb rekao, političari danas ne mogu imati akcijski plan već samo viziju jer se svijet toliko brzo mijenja. Voljela bih da političari vide kulturu kao iznimno važnu i da budu svjesni složenosti sektora, njegove važnosti i doprinosa drugim područjima. To bi već bio izvrstan temelj na kojem se može graditi i razgovarati.

U jednom ste intervjuu kazali kako se uspješnost projekta može vidjeti tek nakon četiri godine. Kakve pokazatelje očekujete u tom razdoblju i je li tako kratko razdoblje dovoljno za povratak kulture u Rijeku?

Istina, možda sam dala prekratak rok s obzirom na ovu situaciju i mogućnost zatvaranja. Mislim da postoje temelji za iznimne stvari, napravljen je velik infrastrukturni pomak. U gradu djeluje desetak kulturnih ustanova s ljudima koji rade iznimne stvari. Imate i sjajno sveučilište čija rektorica ima vizionarske ideje. Vidjet ćemo što će biti dalje, kako će proći izbori i kakvo će potom biti financiranje u kulturi, hoće li se njime omogućiti barem minimalno vodstvo i provođenje programa. Vidjet ćemo i kako će ljudi koji se brinu o brendiranju grada iskoristiti ovaj trenutak i činjenicu da je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture. Mikroprimjer je što sam već sad u kontaktu s njemačkom turističkom agencijom koja bi rado u Rijeku dovela grupu turista i povela ih putovima EPK.

Pozicioniranje grada na svjetsku mapu kulture i jest jedna od zadaća projekta. Kakva je slika grada danas u odnosu na onu iz siječnja 2020?

Naša priča i narativ oko Luke različitosti vrlo su zanimljivi. Propitivali smo načine današnjeg življenja te različitosti, pitali smo se stvaramo li prostore življenja različitosti kao i što ona danas znači. Zapitali smo se i ima li smisla razmišljati samo o svojoj skupini, bez uključivosti. Priča je mnogo pozitivniji odjek imala u inozemstvu nego u Rijeci i Hrvatskoj. Govorimo li o turizmu, Rijeka može ponuditi doista nov, poseban doživljaj izvan utabanih staza. Nismo Dubrovnik ni Split, ali možemo ponuditi autentično iskustvo i na tome treba stalno graditi. Unatoč svim kritikama, mislim da je projekt bio autentičan.

Kažete da je projekt na pozitivnije odjeke naišao izvan hrvatskih granica. Što je tomu uzrok? Osjećate li da je Rijeka zaboravljena ili da je projekt zaboravio na Riječane?

Ne znam imam li odgovor, ali jako mi je zanimljivo da gotovo svaki upit lokalnih medija počinje pitanjem o projektu koji je propao. Istovremeno imam podatak o 400 programa koji se odvijaju. Broj medijskih objava i programa nije recipročan percepciji. To je djelomično odraz generalnog stanja u medijima, koje često zanima senzacionalizam. Ljudi koji su se tužili da projekt nije uključiv najčešće su se žalili iz osobne pozicije, jer oni nisu bili uključeni. Svaki dosadašnji EPK-projekt susreo se s kritikama. Velik je to projekt s velikim sredstvima i, u konačnici, to je politički projekt, vezuje se uz nekog gradonačelnika i uvijek dolazi do prijepora. No u inozemstvu nisu opterećeni našom dnevnopolitičkom pričom pa mislim da su zato njihove reakcije bolje.

Za kraj, možemo li se osvrnuti na projekte koji se neće uspjeti realizirati do kraja travnja? Posebno bih voljela da razgovaramo o izložbama Nepoznati Klimt i Moda i strip te Operi po Kamovu.

Sve smo programe, ako je to bilo moguće, pokušali barem na informativnoj razini preseliti online. Za sve izložbe koje spominjete snimljena su vodstva i ona ostaju i nakon završetka projekta. Sve će projekte njihove ustanove provesti i otvoriti kad to bude fizički moguće. Neki se projekti jednostavno predaju zapakirani baš tako, na razini dokumenata i projektne dokumentacije. Govorim o nacrtu akademika Bašića, o skulpturi na Loparu koja je trebala biti u okviru programu Lungomare art ili pješačkom mostu u Cresu. Jedinice lokalne samouprave dobit će projektnu dokumentaciju i na njima će biti da odluče što s njom.

Kakva je sudbina broda Galeb?

Galeb je trenutno u brodogradilištu, koliko znam, radovi prilično kasne. Ali i dalje ostaje plan da 2022. doplovi u riječku luku i postane plutajući muzej, kako je i zamišljeno.

Nekoliko je dana preostalo do 30. travnja, kad Rijeka i službeno završava svoju EPK-pustolovinu. Možemo li podvući crtu, jeste li zadovoljni?

Iznimno mi je drago što je donesena odluka da nećemo stati lanjskog ožujka i što smo uspjeli provesti mnogo programa. Mnogo smo naučili iz toga. Mislim da je to veliki uspjeh. Govorimo u kontekstu globalnog zatvaranja, muzeji i kazališta širom svijeta zatvoreni su, ali mi pokušavamo i dalje. Divim se svome timu što nije posustao i što smo uspjeli realizirati projekt. Osamdeset posto infrastrukture dovršeno je, ostalo će biti po planu. U kontekstu pandemije i budžeta koji je gotovo prepolovljen, mislim da smo napravili maksimalno. Zadovoljna sam.