UDARNE RUPE

Siguran sam da vas je ovaj naslov i začudio i iznenadio. Znate, dakako, što je rupa, ali ne znate po čemu je udarna, i nije vam jasno zašto bi neku rupu trebalo pobliže odrediti upravo tako. E, vidite, to vam je uvjerljiv dokaz kako je jezik savršeno usklađen sa zbiljom, pa riječi postoje dotle dok u stvarnosti postoji ono što opisuju, a potom se gase ili se pretvaraju u rijetko korišteno jezično blago. Tako je i s tim udarnim rupama: one su dugo vremena postojale, pa se i naziv za njih dugo rabio, a sad ih više uglavnom nema, pa je tako i riječ skliznula u zaborav.

Što su, dakle, bile te udarne rupe? To su vam bila oštećenja na asfaltu, obično kružnoga oblika, promjera oko trideset ili četrdeset centimetara i dubine petnaestak centimetara, a često – nećete vjerovati – i mnogo dublje. Pojavljivale su se na cestama obično s proljeća, i općenito u doba kad su razlike između dnevnih i noćnih temperatura velike. Voda s kolnika uvukla bi se u pukotine na asfaltu, ondje bi se noću smrznula, a kako led ima veći obujam od vode, tako je okolni asfalt od pritiska pomalo pucao i drobio se. Vozila bi na kotačima raznosila taj usitnjeni materijal, i tako je rupa bivala sve dublja i sve većega promjera, utoliko više što ni sam asfalt nije bio odviše kvalitetan.

Udarne rupe bila su oštećenja na asfaltu, obično kružnoga oblika, promjera oko trideset ili četrdeset centimetara i dubine petnaestak centimetara, a često i mnogo dublje

Ta se pojava u ono vrijeme smatrala važnom, ali se u isto vrijeme uzimala kao neka vrsta elementarne nepogode. Zato ste na radiju često mogli čuti upozorenje vozačima da na nekom dijelu ceste ima udarnih rupa, pa neka zato pripaze, ali nikad niste čuli da se te udarne rupe zasipaju, saniraju, ili kako već glasi stručni izraz. Jednom je u Zagrebu između Svetica i Dubrave bilo toliko tih udarnih rupa, da su stavili ograničenje od deset kilometara na sat. Deset! Kao da se mislilo kako se protiv tih rupa ništa ne može, pa su vas već i u autoškoli učili kako da se ponašate kad na njih naiđete. Kažem vam, kao da je u pitanju potres, gripa ili neko slično zlo.

Ali možda nije bilo sve ni u tome što su udarne rupe bile opasne, možda je toj njihovoj zlokobnosti pridonijelo i samo njihovo ime. Ja ne znam tko je to ime izmislio, ali znam da sam čak i ja – koji sam, takoreći, suvremenik, pa čak i žrtva tih rupa – imao problem s njihovim nazivom: dobro se sjećam kako sam se, kad sam prvi put za njih čuo, upitao što bi to ime moglo značiti i zašto je takvo kakvo jest.

Jer, takvu – ili sličnu – riječ ja sam poznavao još od djetinjstva, kad su na radiju i u novinama često govorili o ljudima koje su zvali udarnicima, a koji su, čini se, postizali neke osobite uspjehe u radu. Među njima se osobito isticao jedan po imenu Alija Sirotanović – simpatičan mršavko s malim brkovima – koji je iskopao rekordne količine ugljena u rudniku Breza. Ali zašto se ti ljudi zovu baš udarnici, to nam nitko nije objasnio.

Objašnjenje je došlo istom u školi, i to posrednim putem. Ondje smo, naravno, učili o NOB-u i o tome kako su bile organizirane partizanske jedinice. Tako su neke bile proleterske, a mi smo bili sigurni da su to neki avijatičari, čim lete. Ali postojale su, što je ovdje osobito važno, udarne brigade, pri čemu je to udarne očito bilo titula i priznanje, baš kao i kod rudara Alije. Sad nam se razbistrilo da se te brigade zovu udarne zato što žestoko udaraju na neprijatelja, i pri tome uvijek pobjeđuju. Zaključili smo tako da su i svi oni udarnici u tvornicama i u rudnicima dobili tu titulu zato što nasrću na posao – recimo, na kopanje ugljena ili proizvodnju čelika – kao na neprijatelja.

Napokon je došlo i vrijeme kad smo se i sami približili udarničkom statusu. Počeli smo, naime, ići na omladinske radne akcije i ondje smo se malo bolje upoznali s tim udarništvom. Sve je to tada – početkom šezdesetih – već bilo pomalo karikatura onoga Alijina kopanja ugljena, pa su se tako i naslov udarnika dodjeljivao po tko zna kojem kriteriju (recimo, po političkoj podobnosti), a ne po radnim rezultatima. Ipak, udarnička značka – komadić metala s prikladnim simbolom – još je ponešto vrijedila (recimo, pri upisu u školu), ali se više nitko nije pitao o podrijetlu njezina imena, a ni o tome na što zapravo udaraju ti naši novi udarnici.

I baš nekako u vrijeme kad su i oni gotovo sasvim nestali (pa su udarničke značke poskidali s revera i oni koji su se njima prije silno ponosili), pojavile su se udarne rupe. Bilo je to u prvoj polovici sedamdesetih, dakle desetak godina nakon onih radnih akcija, ali je sjećanje na te akcije i njihovu terminologiju i dalje ostalo, utoliko više što su u tragovima još postojale i same radne brigade. Zato je meni bilo čudno što je taj termin uopće došao u upotrebu, što su te rupe nazvali baš udarnima, a ne, recimo, opasnima ili kako drukčije. Pa sam se pitao zar se više nitko ne sjeća udarnika i obnoviteljskog zanosa, i zar nije pomalo nezgodno nazvati tamo neke jametine istim imenom kojim smo prije zvali junake socijalističkog rada, ili čak i borbene jedinice? Ili je već tada svima bilo socijalizma na vrh glave, pa su iskoristili priliku da – praveći se nevještima – ismiju i njegovu terminologiju i njegove vrijednosti? Nisam se mogao odlučiti između ta dva rješenja.

A onda mi je palo na pamet da postoji i treće. Upitao sam se, naime, ovako: zašto smo mi prije nazivali ljude i brigade udarnima? Očito, zato što su udarali. A što to podrazumijeva? Podrazumijeva da ti ljudi i te jedinice imaju aktivnu ulogu u odnosu na nešto drugo (na ugljen, na neprijatelja), dok je to drugo objekt i kao objekt biva udarano dok udarnici udaraju. I, tu mi se sve složilo: rupe su dobile naziv udarne zato što je s njima isto tako. One su, naime, u toj našoj prometnoj zavrzlami subjekt, a mi smo objekt, one djeluju, a mi njihovo djelovanje trpimo. A ako ih ima mnogo i ako su duboke, onda ih s još više prava možemo nazvati udarnima, jer postižu velike rezultate i obaraju sve moguće norme. Ukratko, djeluju udarnički.

Sve mi je to, naravno, bilo i prilično smiješno, ali smijeh mi je pomogao da prebrodim to razdoblje, kad su od udarnih rupa pucale gume, lomile se poluosovine i događale se ozbiljne nesreće. Da vam pravo kažem, nisam ni zapazio kad su udarne rupe nestale, a ne znam ni zašto se to dogodilo. Možda je tehnologija izrade asfalta napredovala, možda je napredovala organizacija cestarske službe, u svakom slučaju, danas se više ni na najsporednijim cestama udarne rupe ne spominju, što zacijelo znači da se i ne pojavljuju.

Tako ispada da sam ja taj pojam ovdje potegao uzalud, i još se o njemu razglagoljao, jer taj se pojam nikoga više ne tiče. I neka je tako. Udarne rupe, udarne brigade i udarničke značke svi su već zaboravili, pa pomalo zaboravljam i ja. Neka ih sve skupa nosi mutna voda povijesti.

Jedino mi je žao Alije Sirotanovića, jer bio je čovjek kojega vrijedi zapamtiti.