U prvom licu – množine

Ključ je rukopisa Irene Vrkljan fragmentarnost, život u detaljima, u tekstu koji sugerira pitanja, a ne nudi konačne odgovore. Njezinu specifičnu pripovjednu strategiju dobro opisuje sintagma „vrijeme života, fragmenti života“ iz njezine proze Pred crvenim zidom

„Riječi su svemir života. Jata zvijezda koja se susreću i intuitivno razumiju. A naši nesporazumi leže u urbanom vremenu nepričanja, u opisivanju činjenica, u svijetu datuma koji nam uzimaju sve što je bilo. Leže u slijepoj vjeri u činjenice.“ Citat je to iz knjige Irene Vrkljan Marina ili o biografiji (1987) koji dočarava jednu od ključnih točaka njezina svjetonazora i poetičkog prosedea. Cijeloga je života Irena Vrkljan bježala od strogoće faktografija, ne vjerujući u njihovu istinitost. Upravo zato nije jednostavno ni pisati o njoj, jednoj od najvećih hrvatskih književnica.

Ni intervjui s Irenom Vrkljan nisu mogli biti tipični intervjui. Unaprijed promišljena pitanja lako sam zaboravljala pod dojmom njezine otvorenosti, krhkosti i intimnosti. Kao kad biste se pomno spremili za bal, odjenuli najljepšu odjeću i onda shvatili da vam zapravo samo smeta u plesu, pa je odbacujete i puštate da vas vodi glazba. Irena je bila ta glazba. Nosila tu glazbu u sebi, nenametljivo, tiho, a moćno i ne posustajući u toj melodiji, i tko god je imao sreću da bude u njezinoj blizini, to je osjetio. I tako se intervju o književnim temama lako pretvarao u razgovor o životu, o ljubavi, o Bennu, o njezinim omiljenim piscima, slikarima, izgubljenim prijateljima, starosti, smrti.

Irena Vrkljan / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Na početku karijere pripadala je generaciji krugovaša, a od zbirke Krik je samo tišina iz 1954. do zbirke Doba prijateljstva iz 1963. njezina je poezija bliska nadrealizmu. Životna prekretnica Ireni Vrkljan dogodila se 1966, kada je u Zapadnom Berlinu upisala novoosnovanu Akademiju za film i televiziju. Namjeravala je studirati režiju, da bi se nakon tri godine vratila na zagrebačku televiziju, gdje je pisala scenarije za popularnu dokumentarnu seriju Portreti i susreti u kojoj je predstavljala najveće umjetnike svoga vremena. No susret s Bennom Meyer-Wehlachom, njemačkim piscem, scenaristom i dramaturgom, presudio je da ostane u Berlinu punih četrdeset godina. Iste te godine 1966. objavljuje i prekretničku knjigu, zbirku pjesama Soba, taj strašni vrt, u kojoj se počinje baviti pitanjima egzistencije, autorefleksije koja nagovještava njezin budući književni svijet.

Irena Vrkljan je među prvima otvorila te prostore umjetničke slobode stvorivši mogućnost za nov književni pejzaž. Označila je početak novog doba u našoj književnosti ispisujući neke od najispovjednijih tekstova naše literature, s rijetkom iskrenošću i strpljivošću arheologa. Ipak je, uz germanistiku, studirala i arheologiju. Baš je tako Irena literarno prekapala po ostacima sjećanja, po svojim sobama, ladicama i ormarima koji su krili otiske njezina života.

Početkom osamdesetih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman Svila, škare (1984), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, inventura vlastite intime, stavlja u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom. Nakon tog kultnoga romana struka ju je proglasila rodonačelnicom tzv. ženskog pisma, iako to autorica nikada nije voljela. Nikad se nije željela vezati ni s feminističkim tumačenjem svoga djela.

Neodgonetljivost njezina opusa dodatno je usložnjena i činjenicom žanrovske neodredivosti. Jesu li to autobiografije, ispovjedna proza, kronike, eseji, bildungsromani ili možda čak mentalni putopisi? Odmičući se od uobičajena autobiografskog pisanja nije samo ponirala u vlastitu prošlost, nego je promatrala sebe da bi pripovijedala o drugima, a opet pišući o drugima pisala je o sebi. Kod nje se uvijek ipak radilo o množini.

Primjer je recimo knjiga Marina ili o biografiji, knjiga o trima ženama, o Marini, o Dori i o Ireni, u kojoj tehnikom biografskog simultanizma čitamo svojevrsnu kolektivnu žensku biografiju. Opet smo to – mi.

Ključ je njezina rukopisa i fragmentarnost, život u detaljima, u tekstu koji sugerira pitanja, a ne nudi konačne odgovore. Njezinu specifičnu pripovjednu strategiju dobro opisuje sintagma „vrijeme života, fragmenti života” iz njezine proze Pred crvenim zidom.

Njezina djela govorila su zapravo uvijek o ljubavi. Ljubav kao odnos dvoje ljudi, ljubavnika, roditelja, između majke i kćeri, između sestara, ljubav kao komunikacija. Svaka je njezina knjiga istodobno bila i upit melankolika nad smislom postojanja i života, tema smrti bila je neprestano prisutna.

Potkraj devedesetih iznenadila je kriminalističkim romanima (Posljednje putovanje u Beč i Smrt dolazi sa suncem). Krimić-priča odvija se u obitelji i donosi patologiju svakodnevnih života i poremećenih odnosa, tako da to nisu toliko romani o zločinu, nego romani o nesrećama, a inspektor Leo Winter neobičan je inspektor koji želi da zaborav ponovno pokrije sve što je o nečijem životu otkrio.

Ove ispisane misli samo su šturi kostur bogatoga života i unutrašnjega emotivnog svijeta koji je Irena Vrkljan hrabro i precizno rastvorila u svojim djelima, pokazavši čitateljima da je nemoguće ispisati autentičnu autobiografiju, da je ona nikad završeno, i još k tome neadresirano pismo, da je život samo spoj fragmenata i da nam od faktografije mnogo više otkrivaju stanke u tekstu, bjelina između riječi, zarezi, a i da točke ponekad ne znače kraj.

Kroz poetiku tišine i fragmenata ispisala je antologijske stranice naše literature, u kojima govori „snagom bez glasnoće“, kako je u pogovoru knjige Berlinski rukopis 1988. napisao Zdravko Zima. Ta snaga odjekuje i u knjigama današnjih mladih autorica. I to je dokaz da njezino stvaralaštvo neće biti zaboravljeno. A upravo je zaborav bilo nešto protiv čega se borila cijeloga života, pa joj je i pisanje bilo bitka za pamćenje. Jer ono što je zapisano, tvrdila je Irena Vrkljan, nije zaboravljeno.