Suočavanje s invaliditetom

Filmovi o bolesnima i osobama s invaliditetom kao protagonistima, kao i onima koji pate od nekog poremećaja, tradicionalno odlično kotiraju pri dodjeli Oscara. Uz priče u kojima se na manje ili više patetičan način veličaju „prave američke vrijednosti“ i american way of life, te one u kojima se kritički rekapituliraju traumatične epizode iz američke povijesti, što je praktički beziznimno praćeno preispitivanjem kolektivne podsvijesti i apostrofiranjem negativnosti rasizma, ksenofobije, militarizma i sl., glasači američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti preferiraju stvarne biografske ili pak fiktivne storije o osobama presudno određenima nekom bolešću ili invaliditetom. Pritom nagrađene često bivaju priče o osobama s invaliditetom ili bolesnim osobama koje snagom volje i duha te uz dakako pomoć okoline, uspijevaju nadvladati nedostatke, poremećaje i bolesti, ili se barem stoički nositi s njima.

Protagonist Ruben (Riz Ahmed) iznenada je oglušio, čime započinje njegovo
suočavanje s novom traumatičnom situacijom

Recentna glazbena egzistencijalna drama Zvuk metala, koju autorski potpisuju braća Darius i Abraham Marder, skladno se uklapa u ukratko opisan kontekst, te bi se u noći s 25. na 26. travnja, ako se dodjela održi prema planu, lako moglo dogoditi da film potvrdi ako ne većinu nominacija, a ono barem nominacije za glumačke Oscare. U prilog tomu govori i to što je glumac Riz Ahmed (Noćne kronike, serija Kobna noć) za sjajnu ulogu protagonista Rubena nominiran za Zlatni globus, a osvojio je i nominaciju za nagradu BAFTA, jednu od četiri za koje je nominiran film.

Uz nominacije za najbolji film, izvorni scenarij i montažu, te za najuspjeliju glavnu i sporednu mušku ulogu (odlični Paul Raci), Zvuk metala nominiran je za Oscar za najbolji zvuk. A upravo je zvuk za kakvoću filma osobito važna kategorija, jer riječ je o djelu koje izrazito osvaja baš zvukom, odnosno inovativnom i do najsitnijeg detalja pomno osmišljenom zvučnom dimenzijom.

Od uvodne sekvence, u kojoj sa žarištem na protagonista, bubnjara Rubena, te u određenoj mjeri na njegovu djevojku Louise odnosno Lou, pratimo koncertni nastup njihova alternativnog heavy metal benda Blackgammon, jasno nam se sugerira važnost zvuka i zvučne slike. Ta je sekvenca režirana energično, a zvuk je žestok te praćen vrištanjem pjevačice Lou i podjednako žestokim gitarističkim rifovima i distorzijama. To je autentični zvuk metala iz naslova filma, no taj zvuk ubrzo više neće čuti ni gledatelji ni protagonist, jer će Ruben naglo i brzo izgubiti sluh. Pretpostavljamo zbog višegodišnje intenzivne izloženosti odveć bučnoj glazbi koju izvodi, Ruben će praktički odjednom oglušiti, točnije sluh će mu naglo oslabjeti na svega 20 do 30 posto normalnog sluha.

Tada počinje i Rubenova intimna drama, kao i drama u njegovu odnosu s Lou. Njih dvoje su čini se skladan par koji živi u kamp-kućici na kotačima, kojom i putuje na koncerte diljem Sjedinjenih Država. No može se naslutiti da je iza svakog od njih burna prošlost, jer primjerice na djevojčinu zapešću u jednoj sceni vidimo višestruke tragove pokušaja rezanja vena. Gledateljima se inteligentno prepušta da takve detalje zapaze, ali se oni dodatno ne elaboriraju niti naknadno spominju, sve dok pred kraj Ruben i Lou jedno drugom ne priznaju kako su si međusobno spasili živote.

Dramski fokus filma od sama je početka na Rubenu i na njegovu suočavanju s novom traumatičnom situacijom, sa spoznajom da trajno postaje gluh te da mu se život i budućnost ubrzano iz temelja mijenjaju. Njegovo gubljenje sluha sjajno je auditivno dočarano, jer isprva u trenucima u kojima on slabo ili ništa ne čuje i zvuk u filmu zamire, odnosno posve iščezava. Ispočetka se čini da će to, odnosno zvuk koji vjerno prati Rubenov sluh i njegovu čujnost, s jedva čujnim šumovima i nerazgovijetnim zvukovima, biti dosljedno i u potpunosti provedeno kroz film. No tome ipak nije tako, makar u scenama u kojima Rubena pratimo u blizom ili krupnom planu, kao i iz neposredne blizine s leđa, vlada potpuna tišina.

Time su njegov intimni svijet i turbulencije kroz koje prolazi impresivno predočene, u tolikoj mjeri da i gledatelj nestankom zvučne kulise može osjetiti što znači odjednom izgubiti sluh. Poslije, nakon što se Ruben na nagovor Lou prijavi u zajednicu za gluhe pa i gluhonijeme te slijepe osobe, gledatelj zajedno s njim upoznaje ne samo jezik znakova nego i dio svijeta osoba s invaliditetom. Taj je svijet dijelom i intiman te vrlo bogat, unatoč invaliditetima, a takav može biti ako osoba uspije prihvatiti svoje novo stanje i suočiti se s njim, što s Rubenom sve do pred kraj ipak neće biti slučaj, jer će on početi prolaziti posve razumne i očekivane faze suočavanja s traumom.

Ukratko, Zvuk metala je sjajno, vizualno nenametljivo, ali efektno estetizirano ostvarenje koje imponira studioznim konceptom, izvrsnim glumačkim interpretacijama i praktički besprijekornom izvedbom.