Roman o koronavirusu, potresu i starosti

Svojoj već poodavno najavljenoj „zagrebačkoj tetralogiji“, započetoj vrijednim, među čitateljima i u kritici dobro prihvaćenim romanima Mirna ulica, drvored (2007) i Voda, paučina (2010), Nada Gašić je – nakon nenadane i dugotrajne (desetogodišnje) odsutnosti s prozne scene – sada dodala treću knjigu, roman Devet života gospođe Adele. „Ovaj roman će vas uvući u sebe i ukinuti svaku distancu, ovo je potresan i zarazan roman“, piše o novoj knjizi, domišljato i duhovito, u svojoj uredničkoj (reklamnoj) bilješci Kruno Lokotar. Pritom se, naravno, referira na ključne teme romana: zagrebački potres od 22. ožujka prošle godine i teror koronavirusa koji upravlja našim životima.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2020.

Devet života gospođe Adele uklapa se u opći okvir četveroknjižja kako ga je spisateljica prvotno naznačila – da se radnja zbiva uvijek u drugom godišnjem dobu (ovdje na to upućuje već podnaslov romana: Proljeće u Zagrebu 2020.) i da se odigrava uvijek u drugoj zagrebačkoj četvrti (sada u središnjem dijelu grada, koji je u potresu najviše stradao). Izostali su jedino elementi kriminalističke proze, koji su u prva dva romana bili prilično vidljivi, ali ni tada nisu u te tekstove uvedeni da bi zadovoljili stroge zakone žanra, nego da bi bili u službi autoričine pripovjedne strategije.

Novi roman Nade Gašić sadrži značajke društvenog romana, romana o Zagrebu, romana o starosti, ali je to u prvom redu roman karaktera. Tko je zapravo i kako je oblikovana Adela Premec, glavna junakinja romana Devet života gospođe Adele? Autorica kaže da lik Adele nije nastao zamišljanjem, nego višegodišnjim promatranjem osoba njezine dobi koje je poznavala, susretala ili živjela u njihovoj blizini. I inače je na dokumentarnosti – provjeravanju podataka, detaljnom upoznavanju mjesta zbivanja o kojima pripovijeda, povijesnim istraživanjima vezanim uz temu kojom se bavi – utemeljen autoričin stvaralački postupak, pa njezina fikcionalna proza ne pati od banalnih pogrešaka i nelogičnosti, nego djeluje uvjerljivo. Adela iz romana je osamdesetogodišnjakinja, žena koja pripada zagrebačkom (malo)građanskom svijetu koji iščezava, još donekle sigurna u sebe i svoje postupke, ali sa sve jačom sviješću da će joj u prijetećoj praznini i osamljenosti trebati neka obiteljska bliskost. Imala je dva braka iza sebe, od kojih se drugi nedavno ugasio smrću supruga „kojega je, za njegova života, kinjila i gnjavila, a nakon smrti poštovala i voljela“ skupa s naslijeđenim stanom od sto kvadrata u Bauerovoj ulici u Zagrebu, popriličnom ušteđevinom, vikendicom u Crikvenici i grobnicom u mirogojskim Arkadama. Znala je da je to njezin najveći adut u manipulativnoj igri oporukom (koju vrlo često mijenja) s nećakom Tomicom i nećakinjom Vesnom, kojima je „došapnula“ da ih je odabrala kao potencijalne nasljednike (kad bi se posvađala s Vesnom, zvala bi Tomicu, kad bi se posvađala s Tomicom, zvala bi Vesnu).

Kod čitatelja će glavna junakinja romana zacijelo izazvati različite pa i kontroverzne osjećaje i mišljenja, u rasponu od razumijevanja i stanovite sućuti s obzirom na njezine godine pa do odbojnosti, zgražanja i neprihvaćanja njezina ponašanja i postupaka. Ovi prvi uzet će joj u obzir kao olakotnu okolnost činjenicu da je često pod velikim pritiskom i u trostrukom strahu – strahu od bolesti COVID-19, strahu od potresa i strahu od starosti i osamljenosti – a sve to utječe na njezine obrambene mehanizme i neočekivane i neprimjerene reakcije. Znatno je pak šira paleta Adelinih naslijeđenih i naučenih osobina i postupaka za koje će malo tko reći da idu među bolje manire. Kad u razgovorima za medije govori o tom svom liku, Nada Gašić nastoji istaknuti autonomnost karaktera fikcionalnih likova, njihovu neovisnost o volji autora; isto tako, „autor ne snosi nikakvu odgovornost za karakter svojih likova, ali snosi odgovornost za literarni razvoj i rast svojih likova“.

Autorica nabraja kako Adela nije samo samoživa i egoistična nego „hrabro pokazuje“ i „žestoku osvetoljubivost, lukavost, prepredenost, prefriganost“; dodaje kako je „posve logično da joj je autorica podarila devet života“ (aluzija na naslov romana), tj. priliku da se suoči, kadšto na svoj poseban način, s mnogim izazovima depresivnoga zagrebačkog proljeća 2020. Kad ju je policajac, na prijavu građana da bjesomučno zaustavlja nepoznate ljude na ulici i ljubi ih, upitao zna li u kakvu opasnost dovodi sebe i druge, Adela je odgovorila: „Kak ne bi znala, gospon policajac, i jako se ispričavam. Ali, ja to i želim. Želim se sad razboliti i sad ići u bolnicu. Sad kad još ima mesta u pravoj bolnici, kad je sve čisto, uredno, kad ima doktora i sestara i slobodnih, kak se ono zove, aha, da… respiratora. Sad, sad se treba dočepati bolnice, sad imam šanse da me izlječiju.“

Ovaj roman Nade Gašić, koji se u suvremenoj produkciji hrvatske proze izdvaja nesvakidašnjim oblikovanjem karaktera glavne junakinje, osobito je zanimljiv i u svom jezičnom sloju (mnoštvo idioma zagrebačkoga govora; nenadani povratak germanizama, koje su prije tridesetak godina sasvim otpuhali anglizmi) i u stilskom sloju (npr. vrlo uspjele figure ponavljanja, deminutivi u funkciji ironiziranja). Manje mi se uspjelim čini upad bajkovitosti (u prvom poglavlju) i fantastike (u posljednjem) u dominantno realističko tkivo romana, ali se stanoviti balans ipak uspostavlja uvođenjem komike i groteske.