Revalorizacija života i stvaralaštva pjevačice

Biografska glazbena drama Sjedinjene Države protiv Billie Holiday redatelja Leeja Danielsa priključuje se valu odličnih filmova afroameričke tematike nastalih u proteklim mjesecima. Premda za razliku od Jude i crnog mesije Shake Kinga ili Majke bluesa Georgea C. Wolfea nije nominiran za više Oscara – tek je pjevačica Andra Day nominirana za glavnu žensku ulogu – posrijedi je ostvarenje koje na slojevit način propituje ulogu Afroamerikanaca u američkome društvu 20. stoljeća.

Referirajući se na prošlo stoljeće, komentira i suvremena rasna i društvena zbivanja, a kroz prizmu odnosa zakonskih institucija i njihovih predstavnika prema slavnoj jazz-pjevačici Billie Holiday opaža se odnos prema značaju crnačke kulture i njezinu utjecaju koji se proširio čitavim svijetom. Jasan je autorski stav redatelja kao i scenaristice Suzan Lori-Parks, koja je prema publicističkom predlošku Britanca Johanna Harija Chasing the Scream: The First and Last Days on the War on Drugs obradila dijelove koji se tiču Billie Holiday i stanja društva 1940-ih i 1950-ih.

Premda ugledna glazbenica, Billie Holiday osuđena je potkraj 1940-ih zbog narkotika na godinu i jedan dan zatvora / Izvor Blitz

Turbulentna egzistencija

S obzirom na važnost slavne pjevačice ne samo za jazz-glazbu nego i za popularnu glazbu općenito, može se učiniti čudnim da se u sedmoj umjetnosti razmjerno rijetko posezalo za njezinim životopisom. Jedan je od takvih filmova Dama pjeva blues (1972) Sidneya J. Furieja s pjevačicom Dianom Ross u glavnoj ulozi. Taj je biografski film obuhvatio znatno šire razdoblje od Danielsova – okvir mu je čak tridesetak godina, od 1928. pa sve do smrti Billie Holiday 1959.

Unatoč mjestimice oprečnim kritikama – najviše zbog ispoliranosti i pojednostavnjenja Billiena životopisa, bio je rado gledan, a nominiran je za nekoliko Oscara. Nedvojben je utjecaj toga filma na Danielsa, koji ga je gledao kao adolescent, pa su poveznice dvaju ostvarenja razvidne. Zanimljiv dokumentarac Billie (2019) Jamesa Erskinea revalorizirao je ne samo detalje iz života slavne pjevačice nego i zvučne zapise nastale 1970-ih za nedovršenu biografiju Billie Holiday, nedovršenu jer je njezina autorica Linda Lipnack Kuehl iznenada preminula 1978. Nešto užih kronoloških postavki nego Dama pjeva blues, Sjedinjene Države protiv Billie Holiday obuhvaća tek nešto više od deset godina života i karijere jazz-pjevačice. Tematski je usmjeren prema vladinim pokušajima da Billie Holiday optuži i osudi zbog ovisnosti i uporabe droga, uz naglašeni kontekst rasizma jer joj zapravo žele zabraniti da izvodi kontroverznu skladbu Strange Fruit koja pjeva o zločinima i linčovanju Afroamerikanaca diljem SAD-a.

Iako bez glumačkog iskustva, pjevačica Andrea Day izvrslo je utjelovila Billie Holiday

Premda ugledna glazbenica, Billie Holiday (Andra Day) je potkraj 1940-ih zbog narkotika osuđena na godinu i jedan dan zatvora. No za njezino uhićenje nije zadužen samo vladin dužnosnik Harry J. Anslinger (Garrett Hedlund) nego i njemu podređen agent Afroamerikanac Jimmy Fletcher (Trevante Rhodes), koji se pjevačici predstavljao kao bivši vojnik i civilna osoba. I dok je s jedne strane naglašeno neprestano osobno posrtanje Billie Holiday, a s druge Anslingerov animozitet prema njoj, Fletcherov je put profiliran – od nekoga tko je svjestan da su narkotici veliki problem crnačkoj populaciji do svijesti o naglašenom rasizmu.

Težak društveni položaj Afroamerikanaca

Njegovi pokušaji uspostave vlastita stava dovode do profesionalne degradacije, ali do veze s pjevačicom, veze koja se ne može u potpunosti ostvariti zbog njezine turbulentne egzistencije. Nakon izlaska iz zatvora Billie Holiday ne može dobiti ni punopravnu dozvolu za nastupanje, ono joj je ograničeno usprkos uspjehu, a ni kasnija turneja državom ne donosi trajnu dobit. Povratak drugom suprugu Louisu McKayu (Rob Morgan) možda donosi i internacionalne uspjehe, ali ovisnosti ne uspijeva izmaknuti, što naposljetku postaje i glavni uzrok smrti u 44. godini života.

Autori pokušavaju opravdati ovisnost pjevačice, uzroke nalaze u tegobnom odrastanju i nasilju, pa i društvenom položaju Afroamerikanaca. Autoritarni muževi i menadžeri zapravo podilaze Anslingeru, a veza s Fletcherom povijesno je nevjerodostojna i sasvim fikcijska, autori su je razvili iz jednog navoda u publicističkom predlošku da je agent možda bio zaljubljen u pjevačicu. No filmu uz povremene nesređenosti u redateljskoj i montažerskoj izvedbi zapravo ponajviše smeta naglašena tezičnost o neprestanom rasizmu, a ta je teza potvrđena i u navodima prije i nakon filma o pokušajima uvođenja zakona o zabrani linča nad Afroamerikancima, zakona koji nije usvojen ni 1930-ih, ali ni prošle godine. S takvim naglaskom likovi bijelaca, uglavnom slabih i loših karakternih osobina, i nisu ni svrhovito opisani.

Usprkos spomenutim nedostacima, film je zanimljiv. Kvalitetnoga produkcijskoga dizajna, promišljene kostimografije i evokativne filmske fotografije. U glumačkome postavu, možda i kao iznenađenje, najbolja je upravo Andra Day, pjevačica bez glumačkoga iskustva. Sjajno je utjelovila Billie Holiday, mijene njezina držanja, posrtanje zbog ovisnosti, a briljira u izvedbama njezinih skladbi – odlična čak i u rekonstrukciji vokalnog fraziranja. Stoga ne čude već dobivene nagrade, kao ni nominacije.

Daniels se u redateljskom rukopisu okrenuo nizu stilizacija, kao što su primjerice dvostruke, čak i trostruke ekspozicije u sekvenciji boravka Billie Holiday u zatvoru ili niz crno-bijelih scena kao rekreacija razdoblja i zbivanja, ili pak posveta filmskoj slici 1940-ih i 50-ih jer se i format slike pritom sužava. Završna uporaba arhivskoga materijala potvrda je povijesnoga, a zanimljivu i sasvim nenametljivu posvetu ranijem filmu Dama pjeva bluz originalnoga naslova Lady Sings the Blues opažamo u sceni u glazbenom studiju tijekom 1950-ih. Pjevačica naime traži da snime skladbu toga naslova, a glazbenici kažu „da su to već snimili“. Da, doista jesu, i skladbu i čitavi album i autobiografiju godine 1956, ali i već navedeni film 1972. kao nadahnuće ovogodišnjemu filmu Leeja Danielsa.

Naposljetku, premda film Sjedinjene Države protiv Billie Holiday mjestimice posrće pod bremenom izvedbenih ili pak kontekstualnih nedostataka, dosljedni je pokušaj revalorizacije života i stvaralaštva pjevačice koja je usmjerila tijek popularne glazbe druge polovice 20. stoljeća, a njezin utjecaj traje sve do danas.