Prvi hrvatski prijevod Druge analitike

Aristotelova Druga Analitika dio je njegovih logičkih spisa, koje su kasniji aristotelovci sabrali pod zajedničkim imenom Organon (pripadaju mu još Prva Analitika, Kategorije, O tumačenju, Topika i O sofističkom opovrgavanju). Skupa s Prvom Analitikom, to djelo srž je Aristotelove logičke rasprave koja se odnosi se na istraživanje silogističkog zaključivanja, što je Aristotelu priskrbilo naziv oca logike. U Analitikama se iznosi teorija silogizma (deduktivno valjana zaključka), no ono što Aristotela posebno zanima jest vrsta silogizma koji naziva demonstracija – silogizam iz kojeg slijedi znanje. Dok se Prva Analitika bavi istraživanjem silogizma na način da istražuje narav i strukturu silogizma (određuje dijelove silogizma, premise i termine, uvodi shematska slova kako bi dobio općenitost argumentacijske strukture, određuje tipove argumenata, odnosno figure), Druga Analitika bavi se istraživanjem specifičnoga silogizma, spomenute demonstracije ili demonstrativnog znanja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Opisom odnosa Analitika započinje i djelo pred nama, u kojem Filip Grgić čitatelje uvodi u raspravu o Drugoj Analitici, prije svega putem odnosa s Prvom Analitikom, a potom kratkom, ali iznimno preciznom i jasnom uvodnom raspravom o osnovnim pojmovima kojima se djelo bavi. Sama knjiga sastoji se tako od uvoda, zatim prijevoda Druge Analitike s usporednim grčkim tekstom, komentara, literature i grčko-hrvatskog kazala.

U uvodu Grgić pojašnjava da odnos Analitika ne moramo shvatiti samo kao odnos „vrste i roda“, gdje “Prva raspravlja o rodu, silogizmu, a Druga o vrsti, demonstraciji i demonstrativnom znanju“, već nudi i drugo shvaćanje prema kojem odnos među Analitikama trebamo razumjeti kao odnos između demonstracije, kao intelektualne dispozicije, i konkretne aktualizacije te dispozicije. No kako bismo bolje razumjeli izazov razumijevanja odnosa među Analitikama, važno je razumjeti temeljne pojmove, kojima se Grgić bavi u sljedećim poglavljima uvoda te analizira pojmove demonstrativnog znanja i znanosti, kao središnjih pojmova cjelokupne Aristotelove epistemologije. Upravo u tom dijelu upoznajemo se s dosegom Druge Analitike – to je djelo  koje pokazuje u kojoj je mjeri Aristotel sustavan mislilac – pokazujući na koji način sistematizirati znanje, ali i pružajući uvid u uvjete koje je nužno ispuniti kako bismo imali znanje.

Kada govori o demonstrativnom znanju, Grgić ističe da se Aristotelov izraz episteme može prevesti i kao znanje i kao znanost. To nas, smatra Grgić, upućuje na to da Druga Analitika zapravo spaja dvije danas razdvojene filozofske discipline, epistemologiju i filozofiju znanosti, u samom izrazu episteme, zbog čega se sugerira prijevod – znanstveno znanje. No Grgić nas odmah suočava s tradicionalnim problemom takva prijevoda: zašto Aristotel postavlja tako zahtjevne uvjete za imanje znanstvenog znanja i zašto sam ne izlaže svoje teorije u području prirodnih istraživanja u obliku demonstrativnih znanosti? Grgić u nastavku u uvodu nudi neke naznake odgovora.

Znanje objašnjenja

Za Aristotela demonstrativno je znanje sistematizacija činjenica koju smo skupili opažanjem i generalizacijom. No da bi se za mene moglo reći da znam da p, prema Aristotelu, moram (i) znati objašnjenje od p (recimo q), (ii) moram znati da je q objašnjenje od p i to nužno mora biti tako, odnosno ne može biti drugačije. Grgić se ovdje koristi pojmom objašnjenje kako bi preveo važan pojam Aristotelove filozofije, aitia (uzrok). U ovom slučaju objašnjenje je daleko primjereniji prijevod jer Aristotelov pojam uzroka ne odgovara današnjem korištenju tog pojma, nego uzrok kod Aristotela označava objašnjenje stvari. Dodatno, kao što će poslije u komentaru to šire pojasniti, reći da znamo samo uzrok za Aristotela, u kontekstu njegove teorije silogizma, nije dovoljno. Naime, Grgić nas podsjeća da taj uvjet podrijetlo ima u Platonovom Menonu, gdje se znanje neke stvari veže uz objašnjenje ili nuđenje razloga zbog čega je stvar upravo takva i takva (Menon 98a3, aitias logismo). No, kako nas Grgić upozorava, kod Aristotela to „domišljanje razloga“ ili objašnjenje dobiva poseban oblik s obzirom na njegovu teoriju silogizma. Zbog toga za Aristotela „imati objašnjenje od p znači imati demonstraciju od p, to jest demonstrativni silogizam koji ima p kao konkluziju. Pri tom čitav silogizam možemo shvatiti kao objašnjenje (aitia), a srednji termin kao uzrok (aition)“. Primjerice, za mene se može reći da znam da Svi ljudi su smrtni, tek onda kada prepoznajem uzrok, odnosno srednji termin, životinja, a prepoznajem ga kao dio silogizma: Sve životinje su smrtne, Svi ljudi su životinje, dakle Svi ljudi su smrtni. Kao što Grgić ističe, Aristotelovo objašnjenje se zato mora shvatiti u kontekstu njegove teorije silogizma, gdje poznavanje objašnjenja uključuje „uvid da se predmet znanja mora moći formulirati kao konkluzija silogizma“. Zato znanje samo uzroka (srednjeg termina) neće biti dovoljan uvjet za znanje, već znanje objašnjenja.

Izazovi prevođenja

No, osim činjenice da Aristotelova rasprava o znanju polazi od tradicionalnih traženja uvjeta koji moraju biti ispunjeni kako bismo mogli reći da nešto znamo, Grgić raspravlja i o drugom važnom Aristotelovu shvaćanju pojma episteme u Drugoj Analitici, kao znanosti i njezinoj strukturi. U tom dijelu Grgić, suprotno nekim drugim komentatorima, tvrdi da Drugu Analitiku možemo uzeti i kao prikaz toga kakvo znanstveno znanje treba biti, ali ujedno i kao prikaz same metodologije znanstvenog istraživanja. No zašto onda Aristotel svoje, primjerice, biološke spise nije iznio u takvu demonstrativnom obliku? Grgić taj često upućivan prigovor Aristotelu rješava ovako. On tvrdi da nam Aristotelovi biološki spisi pokazuju kako izgleda metodologija, odnosno empirijsko istraživanje i utvrđivanje svojstava životinja i razlika među vrstama. Sljedeći stupanj istraživanja odnosi se na traženje objašnjenja, to jest, „utvrđivanja koja su svojstva i razlike eksplanatorni, a koja nisu“. Nakon tog stupnja i utvrđivanja eksplanatornih razlika i svojstava, navodi Grgić, spremni smo za demonstraciju. No, prema Grgiću, Aristotel taj stupanj u biološkim spisima ne izvodi zato što mu on nije niti potreban – sve znanje ima već na drugom stupnju. No da bi uopće mogao doći do toga da razaznaje eksplanatorne čimbenike unutar prikupljene empirijske građe, potrebno nam je znanje Druge Analitike, koja nam kaže „zašto trebamo pronaći objašnjenja i kako to možemo činiti“.

U uvodu Grgić daje i neke važne napomene o prijevodu te odgovore na izazove prevođenja Aristotelova teksta. Grgić tu ističe dvije najčešće dileme: prve, koja se tiče izbora između doslovnog i interpretativnog prijevoda, te druge, koja se tiče izbora između hrvatskog nazivlja s jedne strane te posuđenica i usvojenica s druge. Grgić smatra da nas obje dileme suočavaju s prividnim problemima, a sam prijevod najbolji je dokaz kako ih s lakoćom rješava. Grgić, naime, u dijelovima Aristotelova teksta koji to dopuštaju ostaje vjeran doslovnom prijevodu, no s obzirom na kompleksnost teksta ne bježi od prijevoda kao interpretacije. No, ono što je posebno važno, Grgićev interpretativni prijevod interpretativan je upravo u onoj mjeri u kojoj olakšava čitatelju razumijevanje teksta, te nikada ne prelazi u drastično odstupanje od izvornika i ne završava u parafrazi. Drugu dilemu Grgić jednako vješto izbjegava, opet vođen ciljem omogućavanja što boljeg razumijevanja Aristotelovog teksta, ali i što vjernijem prijevodu. Zbog toga se u nekim slučajevima odlučuje zadržati posuđenice i usvojenice, poput latinizama univerzalno za katholou ili silogizma za sullogismos, jer bi alternativa na hrvatskom za prvi izraz općenito (opće, općeno, sveopće) ili za drugi doumak, bitno udaljila čitatelja od Aristotelova teksta. Jednako tako, Grgić ne bježi od hrvatskih izraza onda kada je njihova uporaba opravdana prethodno navedenim razlozima, kao u slučaju potvrđivanja umjesto latinizama afirmacije, ili opažanja umjesto percepcije. Uvodni dio završava Grgićevim objašnjenjem desetak najvažnijih izraza Druge Analitike, od njih stotinjak koliko ih nalazimo u grčko-hrvatskom kazalu na kraju knjige, poput već spomenutog uzroka ili objašnjenja, zatim polazišta (arche), biti ili supstancije (ousia), stvari ili činjenice (pragma).

Iznimno djelo za studente
i stručnjake

Posebno važan dio knjige svakako je Grgićev komentar izvornog teksta u kojem detaljno analizira i tumači Aristotelov tekst, čineći ga dostupnim i onima koji se prvi put susreću s Aristotelovim tekstom, ali interpretativno zanimljivim i poticajnim stručnjacima u području. U komentaru svako poglavlje započinje kratkim sažetkom poglavlja, u kojem su izdvojene glavne cjeline tog dijela teksta, koje se potom detaljno analiziraju. Jasnoći Grgićeva tumačenja uvelike pridonosi precizno izdvajanje argumenata, glavnih teza, nakon čega Grgić nudi različita tumačenja pojedinih dijelova, koja potom kritički ispituje i upućuje na probleme pojedinih čitanja. Poglavlja završavaju kratkim popisom dodatne, sekundarne literature, što je vrlo korisno budućim istraživačima, ali i onima koji se bave područjem jer je popis sasvim recentan. U ovom dijelu Grgić ostaje usko usmjeren na tumačenje sama teksta, ne upućujući na neki širi kontekst rasprave (kao na primjer u komentaru trećeg poglavlja prve knjige, koje se često povezuje s kasnijom skeptičkom raspravom i tzv. Agripinom trilemom, zbog čega se taj dio Aristotelova teksta posebno ističe u kontekstu razvoja rasprave o opravdanju u epistemologiji). Takvim bi se širim napomenama zasigurno pokazala aktualnost teksta u epistemologiji i filozofiji znanosti, no to se ipak nadomješta upućivanjem na maloprije spomenutu sekundarnu literaturu na kraju svakog poglavlja. No čitatelj se zato uvijek upućuje na vezu Druge Analitike i ostalih Aristotelovih spisa, što dodatno pridonosi širem razumijevanju Aristotelove filozofije.

Hrvatski čitatelji ovim su prijevodom i popratnim dijelovima knjige dobili iznimno djelo. Grgić kao prevoditelj omogućio nam je jednostavnije čitanje i olakšao razumijevanje zahtjevnog Aristotelova teksta, usustavio je terminologiju, a pritom ostao vjeran izvornom tekstu. Grgić kao filozof pokazao je kako pristupiti antičkom tekstu, baveći se preciznom filozofskom analizom Aristotelovih glavnih postavki i argumenata, koje potom kritički preispituje i problematizira. Knjiga je tako dragocjena kako za studente filozofije, prije svega zbog uvoda i komentara, tako i za stručnjake u području, koji upravo u Grgićevim prevodilačkim rješenjima i filozofskom tumačenju Aristotelova teksta mogu pronaći izniman poticaj za buduću raspravu.