Privukla me samoća Sándora Máraija

S istaknutim hrvatskim filmskim, televizijskim i kazališnim redateljem Brankom Ivandom razgovarali smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 27. ožujka, na Svjetski dan kazališta, nakon uspješne premijere predstave Kad svijeće dogore nastale u koprodukciji Teatra Erato i zagrebačkoga HNK-a, što je bio i njegov redateljski debi u tom kazalištu.

Snimila MARA BRATOŠ

Mađarski književnik Sándor Márai, autor romana Kad svijeće dogore, rođen 1900. u Košicama, u Dnevniku je 5. siječnja 1989. napisao posljednju bilješku: „Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odgađam. Vrijeme je.“ Dana 22. veljače 1989. počinio je samoubojstvo. Gospodine Ivanda, koliko je vama kao redatelju bio bitan autorov život, a koliko njegovo djelo?

Čitao sam nekoliko romana Sándora Máraija. Njegova je biografija potresna i samotna, posebno posljednjih četrdeset godina, a kad sam došao do romana Kad svijeće dogore, bio sam izvan sebe, jer to se dosta poklapalo u nizu stvari s mojim životnim stavovima, posebno njegov odnos prema građanskom moralu i građanskom društvu, koje je neobično cijenio i držao se njihovih uzusa. Kad mi je došla u ruke adaptacija Christophera Hamptona, koji je sjajan adaptator i pisac – poznato je naime da je nagrađivan za Opasne veze, za adaptaciju i za kazalište i za film – bio sam toliko oduševljen da sam odmah skupio troje glumaca koje inače i privatno obožavam i koji su iznimno nadareni i počeo raditi. To su Goran Grgić, Siniša Popović i Zrinka Cvitešić – koju ne trebam posebno hvaliti sa svim njezinim uspjesima. Napravili smo i jednu malu alternaciju s Ivom Mihalić, koja je također sjajna glumica, jer će nas Zrinka vjerojatno napustiti potkraj travnja radi snimanja serije u Londonu. One u alternaciji glume lik pokojne supruge u predstavi koji sam ja uveo i koji ne postoji u adaptaciji, ali budući da je njima dvojici prijatelja stalno u mislima, u glavama, u srcu ta jedna umrla žena koja ih je napustila prije dvadesetak godina i čitav jedan zaplet ide oko nje, ja sam je stavio na scenu. Postavio sam je kao da je živa, kao da je prisutna. Ona nema više od četiri riječi u predstavi, ali njezina je pojavnost za mene bila vrlo bitna.

Predstava, kao i adaptacija i roman, obuhvaćaju širok društveni kontekst. Iako je riječ o psihološkom romanu nastalome 1942. te o psihološkoj drami, osjeća se i jak utjecaj silnica Austro-Ugarske Monarhije. Uočavamo i veliku poveznicu s Krležom i Gospodom Glembajevima, smještenima u 1913.

Apsolutno ste u pravu, osjeća se isti milje, misao je vrlo slična i možemo ga vrlo lako povezati s Krležom, ne samo ovaj roman, nego i ostale romane, jer Márai također pripada austrougarskome miljeu i načinu razmišljanja, toj tradiciji, a njegov je kredo u životu bio građanski stalež, građanska etika, građanski način razmišljanja, što je bio zapravo i Krležin, bez obzira na to s kojih su pozicija oni nastupali, ali prepoznaje se nešto zajedničko. Kad svijeće dogore strasna je drama u kojoj ima lirskih momenata, ima teških momenata, ali ima začudnih momenata o prijateljstvu, o izdaji, o ljubavi. Posebno me oborilo s nogu ono kad Márai na koncu postavlja pitanje što je svrha našega života i odgovara na to pitanje. Ne odnosi se to samo na ljubav, odnose između dvoje ljudi, nego se pita općenito što je svrha našega života. To pitanje postavlja jedan pisac unutar djela, nešto što izvire ispod površine ove drame, i kad se to pitanje pojavilo potpuno fantastično, ja sam bio izvan sebe.

Vrlo snažno vodite predstavu u posebnom ritmu života.

Dugo smo probali, dva i pol mjeseca, i dugo smo ostajali nakon proba, razgovarali, analizirali stvari i iz privatnih života. A ima i nešto što je dosta važno, što je mene posebno privuklo radu u kazalištu, a to je vrsta predstave, vrsta teksta koji bih volio gledati u kazalištu. Naime, gledali smo mnogo vizualno vrlo atraktivnih predstava, počevši od Pandura, gledali smo fizički teatar, ponekad vrlo uspješan, ali smo polako počeli zaboravljati bit, riječi, odnose, pravu dramu koja izvire iz karaktera, ali ne samo iz karaktera nego iz situacije, iz psihologije pojedinaca i tako postavlja neka temeljna ljudska pitanja. To je predstava, to je tekst koji bih rado gledao. I sad sam i dalje na tragu nekih predstava koje bih volio raditi u kazalištu. Mi smo planirali ovu predstavu igrati vrlo komorno, tako da su glumci neke dijelove govorili šapatom i vrlo intimno, gotovo privatno, posebno Siniša i Goran, na tome smo inzistirali i postupno osvajali prostor. Onda nam se učinilo da će ta tri mala, bijedna života, gotovo izgubljena na velikoj pozornici HNK-a, dobiti svoju privatnost. I zato smo se prilagodili tome.

U predstavi čitamo i druge znakove koji nisu samo verbalizirani, naime vidimo da se dramaturgija temelji na lovu i na lovljenju, na glazbi i na slikarstvu.

Da, govorio sam glumcima da oni iznose bit, oni se klanjaju publici, ali ja sam onaj celofan, pripremio sam svjetlo, atmosferu koja se vidi kroz prozore, glazbu, rekao sam im da sam im doveo mrtvu ženu na scenu. Rekao sam im: Obojica ste genijalni glumci, sad komunicirajte. Taj niz znakova, sve je to naravno promišljeno, dosta smo radili na tome, dosta sam razmišljao. Mislim da je dosta velika uloga i Chopina, sretno se poklopilo da Zrinka Cvitešić izvrsno svira klavir pa je mogla odsvirati određenu dionicu, a osim toga Chopin kojega sam uveo u predstavu daje posebnu pozadinu svemu, prožima čitavu predstavu, vodi je sentimentalnim putem do trenutka kad Siniša Popović kao Henrik održi ogorčen govor protiv glazbe koja uništava senzibilne živote. To je vrlo zanimljivo.

Na početku ste rekli da iznimno cijenite istaknutoga mađarskog autora, njegov život i opus. Što vas je konkretno privuklo njegovu djelu, osim svega ovoga o čemu smo razgovarali? U čemu vidite poveznice sa samim sobom?

To je intimno i teško pitanje, ali pokušat ću odgovoriti. Márai je bio cijenjen intelektualac i cijenjen pisac u Mađarskoj do rata. Kad je rat završio, nije se slagao s novim režimom, nije pripadao njegovu krugu, nije mu se sviđao novi svijet i on je emigrirao. Otputovao je, preko Italije i Francuske, i četrdeset godina živio u Americi, uglavnom u San Diegu, osamljen, sam, sa svojom životnom družicom koja je umrla ni godinu dana prije njega i sa svojim posinkom. Nisu imali svoje djece pa su dječaka posinili, ali i on je umro, tako da je Márai ostao sam, zatvoren u stanu, poluslijep ili potpuno slijep, teturao je sa svojim štapom okolo i 1989. posegnuo za pištoljem i ubio se. Posebno me zainteresiralo što sam baš tad, 1988, 1989, bio u Americi, predavao sam na fakultetu i jedan smo dan odlučili pogledati zabavni park s dupinima, koji je božanstven, posebno za djecu, ali i za nas odrasle. Poslije sam rekonstruirao: upravo u tome trenutku Márai je sebi pucao u glavu nekoliko stotina metara od Sea Worlda. Ja onda, kao ni čitav svijet, osim možda uskoga kruga mađarskih intelektualaca, nisam znao za Máraija. Poslije, kad je Márai otkriven i počeo se masovno prevoditi, čitao sam i njegove dnevnike koje su mi neki glumci donijeli i koji su fantastični…. Privukla me samoća toga čovjeka i njegov tajanstveni život koji je proveo sam pišući romane. Jednoga dana njemu stiže brzojav i on se vrlo iznenadio, a priznajem da sam se i ja vrlo iznenadio, jer je neobično što se tiče američke politike: on, potpuno zaboravljen od svih, dobiva od Reagana rođendansku čestitku, a Reagan je tad bio predsjednik, što znači da se s druge strane vodilo o njemu računa. Ali on je bio sam i izgubljen, pogotovo od trenutka kad je izgubio životnu družicu. To je tragična sudbina čovjeka, ali čovjeka koji je ipak našao načina da svoj golem spisateljski talenat predoči u pedesetak romana i eseja. Na kraju se borio i napisao jedan krimić. Nismo ga još preveli, ali volio bih pročitati krimić koji je napisao u posljednjim godinama života.