POZNAVANJE PRIRODE I DRUŠTVA

POZNAVANJE
PRIRODE I DRUŠTVA

Odlazak u prirodu nam se nekako posve neprirodnim činio.

Asfalt smo gradski glačali uzduž i poprijeko.

Društva željni.

Spoznavali ga i usvajali, ali će nas svako malo iznenaditi.

Taman kad pomislismo kako ga tanjimo i varimo – nešto bi pošlo krivo.

Znam, bilo ga je prirodno tražiti.

Prirodno je bilo i naći ga i od njega se, kad nije kako valja, razdružiti.

Druženja praveći i društvo saznavajući – smanjivasmo i druženja i društvo.

* * *

Tako sam ja, kroz godine, izučio društvo,

a da prirode nisam.

Pa sam

u ovom vremenu neprirodnom,

nekako sve manje društven.

Stoga se prirode hvatam.

U društvu prirodnih.

.

.

.

LIPA

Pokrov natkriljuje i opasava krajolik,

oku je zar nevidljiv.

Omamljuje zasićenošću,

ali tek one koji su otporni na lijepo.

Zadovoljstvo se premješta, poput infekcije, sa čovjeka na čovjeka.

Liječenje zanemarujemo jer je blagotvorno već ono što zarazom primamo.

Ljepota cvata ocrtava smijalice na obrazima.

Zlatne se minđuše prikazuju kako god namjestili bulbuse,

zlatne se minđuše na Suncu presijavaju,

kao trake sa sedefastih krljušti riba,

porađajući nepatvorenu svjetlost.

Uživamo u slastima i teško je hiniti ravnodušje.

Jer nešto se raspline, duboko u tijelu,

prožme nas bezmjerna ugoda, bez obzira na imena i vjere.

Ljekovita je ta kohezija koju donose pojava i miris.

No ona donosi i opreke.

Lipa naime

razbudi snene,

uspava budne,

nemirne smiri,

mirne uznemiri.

Nažalost, lipanj prijeđe u srpanj,

u smjeni te počasne straže kao da iščili rahatluk.

Ponad nas,

umjesto avaj,

muzika nade odzvanja.

.

.

.

MIRTA

Krošnja se dotjerala i uljepšala sa pregršt žutih neumotanih buketa.

Čovjeka bez ruku nagoni da joj urese zagrize,

dušu im proguta i skrije u utrobi.

Čovjeka bez nogu zatoči u svojoj sjeni,

sve dok cvat traje, treperi i snagu širi.

Gluhoga domami iz daleke daljine,

bez kopanja ga zakopavši u dohvatu mirisa.

Slijepoga namami šumor vode sa korita.

Tek pošto proguta miruh cvijeta,

on umisli da je dženet* oko njega to što je zaslužio.

Čak i razborita miomiris mahnitim načini.

Samo ne dotače bahate i samožive.

Oni ne vidješe

ni drvo ni list,

nit bokore zamamne,

dok dršću na vjetru što k’o voda huči

i život im raznosi.

* Dženet je inačica za raj

.

.

.

RIBA

Nema njoj živjeti na suhu.

Već u vodi o kruhu.

Ko je u vodenom zelenilu do riba sama.

Takva je sebi sama nevidljiva.

A riba sama nije, tako se ne može ni vidjeti.

Druge je ribe takvom vide.

Nema njoj iz vode.

Nit’ iz rode.

Ona bi da pliva.

Živa.

Nit’ bi da se zgodi.

U rodi.

Već u vodi.

To joj godi.

I da, po modi,

hodi u vodi.

A iznad joj brodi.

Na slobodi.

.

.

.

PAUK

netremice obavlja odvažni špijunsko-hajdučki posao samo za nadnicu u hrani.

Struja mu isključena,

vodu i kanalizaciju ne plaća,

grijanje – prirodno.

Izdaci za kulturu – zanemarljivi.

Etika: nikakva.

Njegova potrošačka korpa je uistinu skromna.

Isplete, na primjer, zamku mreži nalik.

Strpljivo čeka da stigne neki sumnjivac koji mu se neće obveseliti i koji će,

dok traje pažljivi paukov ispitivački prilazak, u baršunastom lancu zapleten,

u hipu odvrtjeti život,

od primordijalnog do paučinastog konca

što ga obujmljuje i zanavijek udomljava.

Pauku nimalo ne zasmeta kada se uruši i pokida razrađena špijunska mreža.

Mirno pogleda mumificirane primjerke nekadašnjeg postojanja,

oćuti bespovratnu trulež onih naivnih i sistemu nesklonih,

jako dobro znajući kako se misija itekako isplatila.

Stoga je poželjno nikada ne otkriti

koliko dugo može strpljivo čekati,

tek naizgled pospan, nezaokupljen nedostatkom novca za mjesečne račune.  

Pa po kome onda,

da mu,

tako opasnom,

pošaljemo opomenu za naplatu preostalih potraživanja?

.

.

.

LEPTIR

Utamniči pogled, usporen predsnom,

lepršanjem ga svojim odvoji od glave koja ga načini.

I sam se, pogledu nalik, pomakne,

sklapajući krila k’o pelerinu,

poput Isusa raspet,

ne dajući da prebrojimo koliko puta.

Taj hitri manevar mu pomogne da se odbaci s purpurnog poletišta

i vine visoko, u nedodir pogleda.

Obradovani oblaci rašire skute,

nastane sjena kojom nas zatamni.

Ona se razvuče i razlije kada se,

nevidljiv od praiskonskog sjaja, k’o vitez,

ispriječi Suncu pred nama.

Označi nas sjenom, kao da nas ograniči pa iščita.

Umetnutost leptira između nas,

tmurnih zlopamtila

i njega,

plamteće kugle od ćilibara,

traje koliko i treptaj sam.

Usrdnim pomaknućem krila,

osunčani,

škiljeći promatramo kud se djeo vlasnik naših sjena,

bar onoliko koliko i Sunce samo.

Začuđeno uskliknemo, gotovo paganski običajno,

vjerujući da smo njegovim ponovnim zamjećivanjem

otkrili uzaludno traženu sopstvenu sreću.

Pratimo mu biljege misleći da se nikad do nikad sakriti ne mogu,

što je samo još jedan neistinit umišljaj.

Zjene zakujemo za krila,

ne mogavši,

u vlastitim oprekama razotkriti: drhte li ili trepere?

A možda su to sve samo ingeniozne varijacije na temu jednosti.

Za vrijeme u kojem udisaj traje – izgubimo ga iz pogleda.

U času se sneveselimo i iščili prividno ispunjenje.

Jer se, zaigran i nezadivljen nama,

stopi sa šarenilom šarenijim od šare. 

.

.

.

PASJALUK

Pas je najbolji čovjeku.

Zato vakat pasjim ne nazivaj, a pasjaluke ne radi.

Ne zarad mene, no pasa radi.

Njima ime kaljaš,

a to ne valja.

Jer pas te samo ugrist’ može, pa tebi bijesnom možda i svoje bjesnilo prenijeti.

I to bi bilo sve od psa koji ne valja.

Čovjek ti naopak prvo izgrize utrobu bez ijednog poštenog ugriza,

osmijehu grunt na licu oduzme,

pa natenane skrši onu ideju što te zasvagda armirala: nadao si se.

Čovjek ti naopak tako i do duše stigne razoružavajući te od života.

Tada je smrt samo stvar tehnike.

Zato ja,

između ove današnje čovječje čovječnosti i psećih pasjaluka,

bez i da trepnem,

ovo drugo biram.

Psi će već shvatiti kako za prave pasjaluke prvo moraš biti čovjek. 

.

.

.

SRNA

U srninim se očima, već za jednog treptaja, ocakli cijela vaseljena.

Različite, a iste: iz prve prikuju pogled drugoga.

Sve i da srna bježi, na njoj mu je se zaustaviti i otpočinuti.

Nekada i zauvijek.

Kroz srnino tijelo srsi prođu, na čovjeka pređu.

Čovjek se strese kad pomisli da nije živa.

Živost ga njena, rastrese i oživi.

Srna se ukaže poput vjetra: niodakle.

Krećući se, šumu pokreće.

Šuma se okreće za njom.

Korak uzvišen i plah, skriva je do u nevidljivost.

Ona nestane jednako brzo kao što se i pojavila.

U srninim očima se vide bistro pojilo,

nedohvatan vrh

i ja.

Tvoje su oči srnine.

.

.

.

NOVI SVIJET

Očajnički tragamo za virtualnim prijateljima

koje nikada nećemo posve upoznati,

slijepi za sve one što godinama strpljivo žive pored nas i

čine dobročinstva što ih roboti u nama ne osjećaju.

Zamjenu za majčinsko mlijeko

podgrijavamo u mikrovalnim pećnicama

pokušavajući potrefiti temperaturu tijela dojilje,

potajno se nadajući kako neiskusne bebe neće primijetiti razliku.

Tastature mijenjaju pomno zašiljene olovke,

tipka po kojoj je ispisano delete najbolja je gumica.

Memorije su negativi biblioteka čiji članovi ne hodaju između polica i vitrina,

fajlovi imitiraju nove knjige koje tek treba odškrinuti.

Softver je prijatelj bez mita,

novi veb poput prekrasnoga mjesta za izlazak.

Sa desktopa osvaja fotografija zamamne livade

oivičene crnogoricom i rijekom koja je pitka.

Doima se sasma stvarnom.

Vidiš, ekran kompjutera je jedini preostali prozor u svijet

u kakvom su doskora uživali tvoji roditelji.

Razbiješ li ga,

izgubio si svoj jedini kontakt s prirodom.