Parodija o moralnoj nedorečenosti društva

U dva mjeseca malo koje hrvatsko kazalište izvede tri premijere, što je uspjelo Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Nakon odličnih Enigmatskih varijacija Éric-Emmanuela Schmitta, izvedenih početkom veljače, veoma zanimljiva projekta Pazi na prazninu Romana Nikolića, praizvedena sredinom veljače u režiji autora, eto 26. ožujka praizveden je Hrvatski bog masakra, redatelja Ivana Penovića, također u režiji autora teksta.

Koliko god se Hrvatski bog masakra u sadašnjem trenutku činio sadržajno ne naročito dojmljivim, ipak je uvelike odraz hrvatske zbilje – smjese različitih činjenica, virtualnih konstrukcija i apsurdnih zaključaka, a najviše egzistencijalne ugroženosti i manipulacija, koje stvarnost još više kompliciraju. Stoga i ta kompilacija, nadahnuta dramama Bog masakra Yasmine Reza i Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže – kao i većina ambicioznih dramskih kompilacija – dokazuje dosjetljivost tzv. redateljskog teatra. Ali je i slikovit primjer kako kazalište, i kada nije kreativno, može uvjerljivo predočiti anomalije društva. Pogotovo ako sadržaj počiva na publici lako prepoznatljivim faktima.

Predstava nadahnuta dramama Bog masakra i Hrvatski bog Mars dokazuje dosjetljivost tzv. redateljskog teatra / Snimio Siniša Sović

Hrvatski bog masakra, kako piše Penović, događa se u kući četveročlane obitelji radnim danom oko podneva. Siromašna obitelj Tonija i Jelke – Stojan Matavulj i Sunčana Zelenika Konjević – i njihova djeca, Ivana i Jerko – Elizabeta Brodić i Karlo Mrkša – teško živi jer radi samo Toni pa, da bi popravili materijalni status, podrum kuće iznajmljuju Vjeranu (Domagoj Janković) – trgovcu ljudskim organima. Kao dio obitelji u kući stalno živi i kirurg s Bliskog istoka (Marinko Prga) – odakle su najčešće “darovatelji” organa.

Jelka sjedi u kuhinji, puši i psuje. Pridružuje joj se trinaestogodišnja Ivana, nezadovoljna školom i životom. Nakon preduga kritiziranja škole ulazi Vjeran, ubrzo i Jerko, kojega je Vjeran vidio kako u parku dila drogu. Nespokojni su jer uhodane životne i kriminalne navike remeti neki čovjek koji cijelo prijepodne stoji ispred kuće. Možda je turist, a možda i policija? Odlazi Vjeran, a dolazi Toni i Jelki kaže da su nestali susjedi Barićevi, inače, kao i oni, u istom poslovnom odnosu s Vjeranom. Jesu li nestali slučajno?

Zatim dolazi još jedan darovatelj organa i vraća se Vjeran, koji tvrdi da nije kriminalac nego čovjek koji „slijedi isključivo vlastitu riječ“. Ali nastupe komplikacije jer darovatelj nema krvnu grupu kakvu ima kandidat za transplantaciju izvađenog bubrega. Tu krvnu grupu ima Toni, koji po ugovoru s Vjeranom u takvoj situaciji mora biti “darovatelj”. No ustanovi se ipak da se krvna grupa prvobitnog darovatelja poklapa s krvnom grupom ministrove punice pa će bubreg dobiti punica. Jelka i Toni htjeli bi raskinuti posao, ali boje se posljedica... Kao u filmu uslijedi revolverski obračun s Vjeranom. Samo plastičnim metcima. To je fabula.

Predstava je pak mješavina dramskih žanrova: krimića, satire, crnohumorne komedije, stalno na granici između drame, satire i parodije. Sve je fikcija, a zapravo je sve toliko slično zbilji. Je li naš život bajka ili je stvarnost toliko apsurdna i nadrealna da samo bajka može biti?! Pogotovo što sve to živimo, a opet nas sve oko nas, ljudi i činjenice, uvjerava da nam se to pričinja. Da život nije ono što stvarno jest, nego da je ono u što nas netko uspije uvjeriti. Odgovor se, tako misli Vjeran, nalazi u neodgovornosti cijelog društva.

Jer, veli Vjeran: „Nikome ja ne odgovaram, dragi moji. Ne postoji to iznad, čega se vi cijelo vrijeme bojite. Cijeli ovaj sistem sam samo ja. Ja sam izvor, spoj i posljednja točka. Naučili smo na slike mešetara u kožnim uredima s kubankama u ustima, kako na pola glasa izdaju naredbe. To su filmovi. To su gluposti i to je davno umrlo. Ilegalna trgovina organa postavljena je na temeljima legalne nedorečenosti i nestabilnog medicinskog sustava kojeg ne zanimaju pacijenti. U stanju mira, ja sam taj bog masakra kojem se svi potajno klanjamo.“

Pisac Penović dobro je uočio i rastvorio posljedice društva koje se gradi i vegetira na „temeljima legalne nedorečenosti“, što velika većina suvremenih hrvatskih kazalištaraca ne vidi, ili to vidi samo unutar ideologijskih projekcija. Koji se, slijedeći tu šprancu, ponašaju kao da sve počinje od njihovih svjetonazorskih uvjerenja, čak i realitet stvarnosti, koji uglavnom vide virtualno, a ne stvarno. Istina, ni Penović nije imun na tu vrst interpretacije, ali se i ne ustručava suočiti s kompleksnim problemima stvarnosti – oni su mu poticaj za tekst i predstavu. Nadam se i da shvaća kako virtualne interpretacije stvarnosti najčešće vode u isključivosti koje nikako ne pridonose umjetničkom i svakom pluralizmu. Ni umjetničkoj uvjerljivosti.

Nasuprot dramatičaru, redatelj Penović podosta koketira s onim što u tekstu kritizira. Zato mu je u predstavi važniji površni efekt, osobito naglašen u parodiranju revolverskog obračuna, nego dubinska zapitanost nad problemima protagonista i antagonista. Važnije mu je publiku zabaviti i nasmijati nego suočiti je s dubinama sadržaja. Zbog toga su odnosi unutar dramske strukture predstave i između likova ostali nedorečeni. I karakterno, i tipski. Više su u funkciji već prepoznatljive glumačke manire Stojana Matavulja, koja mjestimice nije banalna, ali nije ni kreativno intrigantna, kakvu je ponudio Domagoj Janković kao Vjeran.