Otvarao je put najosjetljivijim temama hrvatske povijesti

U Splitu je 22. ožujka u 87. godini preminuo naš istaknuti pravnik, povjesničar i publicist Ivan Mužić. Pokopan je na Novom groblju u Solinu. Odlazak tog domoljuba, matičara i političkog uznika prošao je u našim medijima gotovo bez spomena, iako je riječ o plodnom i vrsnom piscu koji je objavio pedesetak naslova prodanih u četrdeset tisuća primjeraka.

Ivan Mužić bio je član redakcije proljećarskog
Hrvatskoga tjednika koji je izdavala Matica hrvatska

Rođen je 14. rujna 1934. u Solinu, završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, diplomirao 1958. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao odvjetnik od 1965. do 1972, kada je suspendiran kao neprijatelj komunističkog režima. Zatvaran je kao hrvatski nacionalist dva puta. Prvi put je još kao student 6. studenoga 1956. pritvoren nakon povratka iz Rima, osumnjičen da je član tajne organizacije Hrvatski pokret otpora u domovini i za održavanje veza s ustaškom emigracijom, ali je potkraj godine pušten iz istražnog zatvora i uskoro oslobođen. Općinsko mu javno tužilaštvo naime nije moglo dokazati navedeni krimen, jer u istrazi nije htjelo odati povjerljivog suradnika Udbe koji je iz Rima dojavljivao u Zagreb informacije o druženjima hrvatskih domoljuba.

Sudski procesi zbog
Hrvatskog proljeća

Drugi put je Mužić dvadeset dana u istražnom zatvoru u ožujku 1972, nakon sloma Hrvatskog proljeća, optužen za navodni hrvatski nacionalizam, te da je kao član redakcije matičina Hrvatskog tjednika i član upravnog odbora Matice hrvatske u Splitu priredio više knjiga s nacionalističkim sadržajem, tražio da se objavi zbornik o Anti Trumbiću te da je javno podupro studentski štrajk. Taj je sudski proces trajao sve do 28. rujna 1976, kada je odlukom Vrhovnog suda SRH oslobođen (tj. odbačena je žalba tužiteljstva na oslobađajuću presudu Okružnog suda u Splitu 1975, odlukom suca Salka Oštre). Ali početak sedamdesetih ostavio je duboka traga na znanstvenu karijeru Ivan Mužića. Naime, 6. siječnja 1970. Pravni fakultet u Zagrebu odobrio je temu Mužićeve doktorske disertacije Pravni i politički aspekti Konkordata između Jugoslavije i Vatikana 1937, nakon što mu je po tadašnjim pravilima knjiga Hrvatska politika i jugoslavenska ideja objavljena 1969. priznata kao magistarski rad. Mužić je dovršio doktorat potkraj 1971. i od Pravnog fakulteta obaviješten da će do ljetnih praznika 1972. moći braniti svoj znanstveni rad pred fakultetskim vijećem u sastavu Hodimir Sirotković, Bogdan Krizman i Emilio Pallua. No kako se istodobno vodio sudski proces protiv Mužića zbog maspoka, spomenuti profesorski trojac odbio je baš zbog tog „grijeha“ mogućnost doktorandu da brani svoj rad. To je autora uvrijedilo da im se više nikada nije javio, a svoj je uradak objavio kao knjigu Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji (1978).

Iz tog doba spominje ga i predsjednik Franjo Tuđman u svome Zatvorskom dnevniku iz 1972, 4. ožujka: „Mužić uhićen. Nikad mi nije djelovao politički angažirano, pa ni klerikalno, kako su ga neki obilježavali. Za vrijeme moga boravka u Splitu razgovarali smo isključivo o njegovoj disertaciji... Očito i Mužić plaća svoje bavljenje poviješću! Jer, teško mi je zamisliti nešto drugo... A unitaristi ga imaju u nosu, vjerojatno i zato što je branio Alilovića i neke druge slučajeve.“

Mužić je bio praktični vjernik, više puta pisao je da su ga molitve (njegove i drugih za njega) čuvale pogubnosti u životu. Bio je aktivni katolički laik, ali nikada nije istupao s kle­rikalnih pozicija. Održao je brojna predavanja, a 13. prosinca 1990. u Rimu je imao glavni referat na svečanoj akademiji u velikoj dvorani Papinskog sveučilišta Antonianum u spomen na kardinala Alojzija Stepinca.

Često je polemizirao o temama hrvatskog nacionalizma i katoličanstva, a glavna su područja njegova povjesničarskog rada podrijetlo Hrvata i masonstvo. Surađivao je u više časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu, radovi su mu tiskani u više zbornika. U protekle 54 godine priredio je brojne knjige naslove i objavio četrdesetak naslova, od kojih je desetak objavljeno u više (dopunjavanih) izdanja primjerice: Razmatranja o povijesti Hrvata, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji , Stjepan Radić 1918–1928, Masonstvo u Hrvata, Hrvati i autohtonost: podrijetlo i pravjera Hrvata, Pavelić i Stepinac, Hitler i Izrael, Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije, Katolička crkva, Pavelić i Stepinac, Hrvatska kronika 547–1089, Hrvatski vladari od sredine VI. do kraja X. stoljeća, Alojzije Stepinac (izdanje na talijanskom jeziku).

Bogat publicistički opus

Koautor je (s Nenadom Cambijem, Heinrichom i Ingrid Kusch) knjige Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina. Objavio i dvije knjige polemika Zlodusi u Hrvatskoj i O hrvatskoj etnogenezi i masonstvu u Hrvata. Priredio je izdanja djela raznih autora (O. Spengler, Tacit, J. Strossmayer i dr.). Zapažene su mu priređene knjige Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji i Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina.

Zadnjih desetak godina izbjegavao je javne nastupe i predstavljanja knjiga, ali je gotovo svake godine objavio po knjigu-dvije (2016. čak pet!) sa svojim sjećanjima i zapisima, pretiskavajući u maloj nakladi, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Imotskom, i neka stara i zaboravljena izdanja, pišući im opsežne predgovore ili pogovore. To su knjige poput Kod kipara Arne Brekera, Sikstinska Madona, Sjećanja na Franu Franića, Franju Tuđmana i Zvonka Bušića, Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH, Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo, Kult svetog Jurja u Hrvata, Pisma Bogdana Radice Ivanu Mužiću s recenzijama, Jozo Kljaković i slobodno zidarstvo. Njegov posljednji naslov je Zapamćenja o Anti Antiću i sudskim progonima, u kojoj je autobiografski progovorio i o svojim političkim progonima. U pogovoru zadnjoj knjizi Vlado Nuić pokušao je ukratko popisati golemo Mužićevo publicističko djelo.

Dugogodišnji je član Matice hrvatske, posebno aktivan za vrijeme hrvatskoga masovnog pokreta, pa Igor Zidić u zborniku Hrvatska i hrvatsko proljeće 1971. ističe: „I Veselica, i Ivčević, i Mužić važni su protagonisti tog vremena u Zagrebu, Splitu i cijeloj Hrvatskoj; odvjetnik Mužić i u Bosni i Hercegovini.“ Nakon obnove rada Matice hrvatske u Splitu devedesetih godina surađivao je i u Matičinu tromjesečniku Hrvatska obzorja. Bio je član još nekih kulturnih društava i udruga (Hrvatski domobran, Hrvatsko kulturno vijeće, Hrvatsko arheološko društvo…).

Uvršten je u najuglednije internacionalne biografske leksikone. Dobio je niz međunarodnih priznanja i počasnih doktorata i titula, dobitnik više javnih priznanja, a u travnju 2003. dobio je i Nagradu za životno djelo Županije splitsko-dalmatinske, kada je istaknuto da je „obogatio našu historiografiju, jer ga nikakav argument sile s bilo koje strane ni onda ni danas ne može uvjeriti, nego samo sila argumenta, zbog čega je bio i politički progonjen.“

Historiografija u objema Jugoslavijama bila je u službi vladajućih režima, a osobito u komunističkoj državi. Mužić je i u historiografskoj realnosti komunističke Jugoslavije imao hrabrosti objaviti djela utemeljena na arhivskoj i drugoj građi, koja su označila potpuno nov pristup najosjetljivijim temama hrvatske povijesti. Primjerice, utvrdio je da je Stjepan Radić nakon Prvoga svjetskog rata htio stvaranje nezavisne države Hrvatske, a Radićeva kći Mira Košutić (u izjavi u svibnju 1988. za Glas Koncila) ocijenila je „da je, u historiografiji, Radića najbolje uspio shvatiti naš poznati povjesničar Ivan Mužić“.

Najviše polemičke prašine podignule su Ivanove knjige o masonstvu u Hrvata, gdje je dokazao da je slobodnom zidarstvu u Jugoslaviji između dva rata glavni cilj bio odvajanje hrvatske Katoličke crkve od Rima. Masonski autoriteti u svijetu su te knjige ocijenili vrsnim, temeljitim i objektivnim, a Bogdan Radica je još 1987. Mužića proglasio „najvećim našim suvremenim povjesnikom“.

Zaorao duboku brazdu u hrvatskoj historiografiji

I Mužićeve knjige o autohtonosti Hrvata izazvale su posebnu pozornost. Nastavljajući misao povjesničarke Nade Klaić (u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 1971) da „prva stranica hrvatske povijesti još nije do kraja napisana“, pozivao je na antropološka i antropogenetička istraživanja povijesnih korijena hrvatskog naroda, predmnijevajući da suvremeni hrvatski čovjek sadrži oko tri četvrtine gena starosjeditelja. I upravo su najnovija znanstvena antropogenetička istraživanja u ovom tisućljeću, s pomoću genetičke genealogije praćenja kretanja plemena i naroda i njihovih haplogrupa koje se ne mogu asimilirati, dijelom potvrdila njegovu temeljnu tvrdnju da u današnjih Hrvata, ali i na južnoslavenskom prostoru Balkana, prevladavaju geni balkanskih starosjedilaca.

Ivan Mužić osebujni je primjer teških sudbina hrvatskog intelektualca u totalitarnom jugoslavenskom režimu, zbog svog gorljivog rada i domoljublja dvaput je službeno proganjan i zatvaran, ali je pred partijskim istražiteljima ostao čvrst i dosljedan. Sa suprugom Vlastom proživio je častan i skladan obiteljski život (stariji sin don Josip Mužić poznati je teolog i profesor na KBF-u u Splitu).

Svojim hrabrim perom prvi je otvarao tabu-teme naše povjesnice, zaorao je duboku brazdu u hrvatskoj historiografiji, zbog čega su ga po medijima često napadali dežurni čuvari ideologija, no nakon proteka više godina Mužićevi zaključci, makar i šutke, gotovo se u cijelosti prihvaćaju. Neka njegov odlazak bude pozivom mlađim istraživačima da cjelokupno djelo Ivana Mužića znanstveno i kritički obrade te mu potvrde zasluženo mjesto na Parnasu hrvatskih povjesničara.