Odlazak legendarnoga redatelja

U ovim vremenima sve češćih nestanaka, praznina i tužnih odlazaka zatekla nas je vijest da je otišao i Jupa. Joško Juvančić Jupa, hrvatski kazališni redatelj i kazališni pedagog, kojega su rado citirali, oponašali i spominjali svi kazalištarci, rodio se u Dubrovniku 26. siječnja 1936, a napustio nas je u rodnome Gradu 24. ožujka 2021.

Teško je znati koji od identiteta najbolje prikazuje Jupu: to što je rođenjem i odrastanjem u dubrovačkim posvećenim Pilama ispod veličanstvenoga Lovrjenca postao i ostao Pilar, to što je vrlo mlad bio svojevrsni asistent poznatome redatelju Branku Gavelli koji ga je, kao ljetni gost u njihovoj kući u Pilama u kojoj je sve kantune držala Jupina nikad prežaljena majka, slavna tete Luce, upoznavao s tajnama zanata, to što je bio najmlađi i posljednji od gavelijanaca, što je bio izvrstan kartaš, to što je bio nekonvencionalan suprug drage mu Višnje, sjajne liječnice, više od pedeset godina, brižan otac Hrvoja, priznatoga dokumentarista na Hrvatskoj televiziji, i Mirne, magistrice znanosti i menadžerice, djed, prijatelj i gospar. Redatelj.

A ko je gospar, zna se, gospar je, eli, eli, rekao bi Jupa u svojoj stalnoj poštapalici.

Za svoj umjetnički rad Juvančić je dobio mnoge ugledne nagrade i priznanja / Snimio Grgo Jelavić / 24sata / PIXSELL

Juvančić je osnovnu i srednju školu završio u Dubrovniku. Kako se već s pet godina upisao u prvi razred jer mu je majka bila učiteljica pa ga „nije imala kome ostavljati“, a i kako je bio vrlo lucidan mladić, maturirao je sa sedamnaest godina. Trenirao je plivanje na Dančama i veslanje u Neptunu. Bavio se radioamaterizmom pa je prvo upisao Elektrotehniku, ali je nakon prvoga semestra prešao na Filozofski fakultet i diplomirao jezike i književnost, a nakon toga i dvogodišnji studij režije na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti (1963) u Zagrebu na kojoj je od 1967. bio zaposlen kao profesor glume. Bio je dekan Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu od 1984. do 1986. Predavao je i u Rijeci, Osijeku, Splitu, Varaždinu.

Bio je asistent Branka Gavelle i Koste Spaića, koji su usmjerili njegov redateljski put. Režirao je u zagrebačkome HNK-u, u Gavelli, Komediji, Teatru &TD, Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, a najčešće na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je počeo raditi za vrijeme intendanture profesorice Fani Muhoberac i na kojima je bio umjetnički direktor i umjetnički ravnatelj dramskoga programa od 1986. do 2001. Bio je i savjetnik za dramski program u Komediji. Spominje se kako je početkom devedesetih bio u kombinacijama za ministra kulture. Bio je u Satniji hrvatskih umjetnika i vrlo aktivan u vremenu oko i nakon Domovinskoga rata.

Više od 150 predstava

Režirao je same vrhove hrvatske i svjetske drame, više od 150 predstava. Prve važnije režije ostvaruje u dubrovačkom kazalištu, režira: Dubrovački skerac Feđe Šehovića 1961. i Molièreovu Školu za žene 1962, a zatim niz izvrsnih predstava na Ljetnim igrama koje su obilježile hrvatsko glumište i promijenile kazališnu estetiku ambijentalnoga teatra: Držićev Plakir iliti Grižulu, 1967. na mitskome Gradcu sa Špirom Guberinom, Mišom Martinovićem, Radom Šerbedžijom, Mustafom Nadarevićem, Stoppardov Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, politički burne 1971, amblematsku predstavu s izvrsnim Ivicom Vidovićem i Radom Šerbedžijom u Teatru &TD pa u dubrovačkome Revelinu, Shakespeareov San Ivanjske noći 1971, Držićeva Dunda Maroja 1975, Pirandella, Tako je ako vam se čini, 1977, Krležin Vučjak, 1977, Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju 1979. u dvorcu Skočibuha, na trima stranama ljetnikovca, predstavu koja je uspješno gostovala u Odesi i Kijevu, na Danima Hrvatske u Ukrajini.

Režirao je tekst skupine autora, Ecce homo, 1985. na taraci tvrđave sv. Ivan u srednjovjekovnome kodu, Vetranovićevu dramu Kako bratja prodaše Jozefa 1990. u Parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića, prvi put u invertiranom okretu pozornice i gledališta, Shakespeareova Hamleta 1994. u postratno vrijeme, s vrećama pijeska na kamenu Lovrjenca i s Goranom Višnjićem, tad još studentom glume kao Hamletom, koji ga je vinuo u glumačku orbitu. U Gavelli 1996. režira Goldonijeve Ribarske svađe s Joškom Ševom, Predragom Vušovićem i velikim ansamblom, koje žive sve do 2007. i imaju 159 izvedbi. Ponovno režira Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju u Parku Umjetničke škole u Dubrovniku 1999, Vojnovićev Ekvinocij 2004. i 2013. na stijenama Lokruma, koju gledatelji pohode kao začudnu kazališnu misu.

Dobitnik najviših priznanja

U svom hvaljenom i slavljenom, posebnom i intrigantnom redateljskom opusu režira veliku i raznovrsnu paletu dramskih tekstova od Držića, Gundulića, Schisgala, Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog do De Filippa, Vojnovića, Goldonija, ali i Bakarića, Brešana, Ionesca, Simonea, Coo­neyja. Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i mnoge režije predstava za djecu te režije lutkarskih predstava za djecu i odrasle (Skup, Osman, Čarobnjak iz Oza).

Za svoj umjetnički rad dobio je mnoge ugledne nagrade i priznanja, među kojima se ističe nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 2000, nagrada Dubravko Dujšin, Nagrada hrvatskog glumišta za najboljeg redatelja i  za najbolju predstavu u cjelini za Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju i za Vojnovićev Ekvinocij na  Igrama, nagrada Marul za režiju Gundulićeva Osmana u Zagrebačkom kazalištu lutaka, Nagrada za najbolju predstavu u cjelini na Festivalu hrvatske drame za djecu Marulić za predstavu Plakir, Velika nagrada za najbolju predstavu u cjelini na Danima satire Fadila Hadžića za Goldonijeve Ribarske svađe i dr., a 2016. nagrada Grada Dubrovnika za životno djelo. U sklopu Igara 2011. predstavljena je monografija Joško Juvančić Jupa.

„Kako je čitava situacija u kazalištu išla nekim svojim, novim smjerom, onda sam se naravno i ja morao na neki način odrediti. Ne protiv, nego drukčije. Gavella je uglavnom predstave birao po literaturi, a ja sam to radio po glumcima, po ansamblu. Tako sam birao repertoar. Slijedio sam europske trendove u kazalištu i birao komade po onome što jedan glumac ili ansambl može najbolje iznijeti. Jako puno sam se bavio kazališnom pedagogijom, što je omogućavalo teatrima i Ljetnim igrama da budu u trendu i sa svježim idejama“, rekao je Juvančić u svome posljednjem intervjuu 8. ožujka 2021.

Jupu su u svim sredinama respektirali jer se znao približiti ljudima, skupa s njima živjeti, mangupski, s crnim naočalama iza kojih se nazirao pogled pronicava redatelja. Intenzivno se, s nekoliko poznatih Dubrovkinja i Dubrovčana koji su se nakon studija vratili u Grad i stvarali nekad najkvalitetniji europski kazališni festival, Dubrovačke ljetne igre, i Jupa stalno iznova vraćao, smišljajući novu estetiku, kazališne kodove, afirmirajući nove scenske prostore ambijentalnoga kazališta, teatra Igara. Prije nekoliko se godina i zauvijek vratio u rodni Dubrovnik, sad kao gospar hemingvejevske vanjštine. Znali smo se sretati na Stradunu, na klupicama uz more na Porporeli kad je mudro, smireno i sjetno razmišljao o kazalištu kao životu i životu kao kazalištu.

Na groblju Boninovo, blizu rodnih mu Pila, pridružio se Jupa svojoj majci Luci i odnio sa sobom mnoge tajne kazališne umjetnosti, scenske poetike i života. Sad je sve samo vojnovićevski govor mrtvijeh stvari.

Bio mi je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, s njim sam kao dramaturginja surađivala u nekoliko predstava u Gavelli i na Igrama. Često je dolazio u našu kuću u Dubrovniku, još češće susretali smo se Vesna, Jupa i ja u kazalištima i na morskim prostranstvima zadnjih godina.

Neka Vas jata anđela uspavaju svojim pjesmama, kao i nekoć Vašega Hamleta na Lovrjencu, posebni naš profesore, dragi Jupa.