Nostalgični eskapizam s obiljem šarma

Nakon gledanja prve epizode šestodijelne TV-serije Dnevnik velikog Perice, romantične mjuzikl-komedije za koju njezini autori ističu da nije riječ o nastavku remek-djela Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, jednog od najboljih, a prema mnogima i najboljega hrvatskog filma svih vremena, odnosno Dnevnika malog Perice Vjekoslava Majera, proze prema kojoj je film snimljen, dojmovi i nisu bili osobito pozitivni.

Potpisanog je kritičara manje smetala artificijelnost izvedbenog prosedea, koja je postala sasvim prihvatljivom pa i očekivanom, odnosno razumljivom, nakon spoznaje da je posrijedi projekt koji otvoreno poseže i za kabaretom, i za vodviljem, i za vizualnom estetikom talijanskih modnih žurnala iz 60-ih, i za poetikom nijemoga filma, koja se eksploatira u po jednoj sekvenci u svakoj epizodi, a očituje se u ubrzanim kadrovima i njima pripadnoj glazbi.

Temeljno obilježje mini-serije Dnevnik velikog Perice jest nostalgija

Ono što je više smetalo bilo je ustrajavanje na komičnom eksploatiranju mnoštva dijalekata i govora, u tolikoj mjeri da su praktički svi likovi intenzivno obilježeni i govorom. I to je zgodna dosjetka, koja je već u drugoj epizodi postala prihvatljivom i uglavnom duhovitom, a dijelom je stvar bila i u tome da se gledatelji naviknu na dalmatinski dijalekt, slavonski govor, ekavicu i ostale govorne varijetete, koji su k tome i dodatno karikirani.

U prvoj epizodi problem je bio i dojam da se neki glumci dosta teško snalaze s dijalektima i govorima likova koje tumače, dijelom i zbog spomenute karikaturalnosti, a uši su posebno parale replike Gorana Navojca kao temperamentnog i prostodušnog milicijskog kapetana znakovita imena Karlo Bulić, te Ive Babić (Hitac, Život je truba) u ulozi Nade Žegar, nove nastavnice muzičkog odgoja i podrijetlom Crnogorke.

No ono što je u prvoj epizodi ponajviše bolo oči bio je prilično mlitav, anemičan i kako se činilo nezainteresiran nastup Živka Anočića, sjajnog Domagoja Štrpca iz kazališnih i filmskih Kauboja, znanog i po markantnim rolama u filmovima Fleke, Šuti i Nije sve u lovi, za kojeg se isprva činilo da se u liku odraslog Perice Šafraneka jednostavno nije snašao. Iako je s pojavom Nade Žegar Perica vidno živnuo, pa se moglo zaključiti da su njegova ranija bezvoljnost i anemičnost zamišljene kao kontrast kasnijoj zaljubljivanjem probuđenoj energičnosti i živosti, zadržao se dojam o ipak prevelikoj početnoj mlitavosti središnjeg lika. Ono čime je serija od sama početka stjecala naklonost gledatelja, od spomenutog prepletanja vodvilja, kabareta i nijemog filma, preko galerije slikovitih sporednih likova među kojima je teško izabrati najboljeg i najučinkovitije pomaknutog, potom izvrsne maske Dejana Aćimovića, koji tumači školskog ravnatelja, do zavodljivo estetizirane vizualnosti i izvrsne glazbene kulise koja prati apsolutno sve situacije i scene, ne samo da je u nastavcima zadržano nego je i dodatno dobilo na razigranosti, frivolnosti, šarmu i atraktivnosti. Pametno korištenje po jedne nijemofilmske slapstick-sekvence po epizodi nadopunjeno je doziranim i promišljenim umetanjima dokumentarnih i arhivskih snimaka, također u ravnomjernom broju, po jednom dojmljivo stiliziranom mjuzikl-sekvencom u svakoj epizodi te obuzdavanjem u umetanju ironičnih rekreiranja prepoznatljivih ideološko-režimskih situacija iz vremena u kojem se serija odigrava, iz 1964, tri desetljeća nakon zbivanja u Golikovu filmu.

Možda temeljno obilježje Dnevnika velikog Perice jest nostalgija, slično načinu na koji se Crno-bijeli svijet odnosi prema 80-ima, na glazbu i pop-kulturu, medije i sve ostalo iz odabranih dekada. Ali nije posrijedi nostalgija prema razdoblju kao takvu i pogotovo ne režimu, već prema nekakvoj generalno zamišljenoj mladosti, prema vremenu koje se iz današnje perspektive čini neusporedivo jednostavnijim i nevinijim. Dakako, stvar je ponajprije u onodobnoj neimaštini i niskom životnom standardu, kao i u zatvorenosti prema svijetu, zbog čega je gotovo mitske dimenzije poprimala svaka kupnja šuškavca ili nove gramofonske ploče, baš kao i svaki glazbeni festival i hit-šlager, te sudjelovanje u natjecanjima kakva su Vaš šlager sezone i Mikrofon je vaš, na kojem, eto, uspijeva pobijediti i mlakonja Perica Šafranek.

Autori mini-serije, od idejnog tvorca i suscenarista Albina Uršića preko suscenarista Renata Baretića i Emira Imamovića Pirkea, te izabrane i autorske glazbe Coca Mosquita, koja maestralno koristi evergrine Ive Robića, Drage Diklića, Gabi Novak, Beti Jurković i inih, do redatelja i također suscenarista Vinka Brešana, ponajviše afirmiraju svakodnevicu „običnog“, „malog“ čovjeka, njegove vrline i mane, neostvarene snove i skrivene žudnje, a to se vidi doslovce u svakom kadru. To čine s mnogo altruizma i empatije, na naglašeno ironičan i blago humano-podrugljiv način, s mnogo razumijevanja za ljude i njihove grijehe. Sve to, pak, seriji jamči visoku gledanost i trajnu gledateljsku naklonost.