Neodoljivi šarm igre

U popularnoj kulturi barun Münchhausen sinonim je za lažljivca, a njegovo ime postoji i u medicinskom rječniku za poremećaj koji se pojavljuje kod osoba koje izmišljaju ili preuveličavaju svoje zdravstvene probleme. Nadahnut stvarnom osobom iz života, koja je u aristokratskim krugovima 18. stoljeća postala poznata po pripovijedanju vlastitih neobičnih zgoda iz vojnog života, njemački pisac Rudolf Erich Raspe napisao je roman Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münch­hausena kako ih sam uz bocu običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja.

Marko Hergešić kao barun Münchhausen / Snimila Mare Milin

Knjigu je nadopunio August Bürger s trinaest novih groteskno-fantastičnih priča koje su ušle u povijest svjetske književnosti i postale privlačne mnogim kazališnim i filmskim umjetnicima. U formi monodrame u nas ih je 1998. postavio redatelj Boris Kovačević, kada nas je Vili Matula, na potpuno praznoj pozornici, očarao svojim sugestivnim pripovijedanjem i glumačkim umijećem. Nije bio ni svjestan da je svojom izvedbom u Marku Hergešiću, koji je kao srednjoškolac u gledalištu upijao svaku njegovu riječ, zapalio strast za glumom. Münchhausenove dogodovštine htio je odmah uprizoriti sa srednjoškolskom dramskom skupinom, nakon završene Akademije dramske umjetnosti glumio je i u sisačkoj profesionalnoj predstavi, zatim je pripovijedao njegove uzbudljive zgode djeci u bolnicama, a desetogodišnjicu glumačke karijere odlučio je obilježiti monodramom Pustolovine baruna Münchausena, koja se premijerno izvela u njegovu matičnom Gradskom kazalištu Žar ptica u Zagrebu 17. ožujka.

Zajedno s redateljem Aleksandrom Švabićem i sjajnom dramaturginjom, istodobno i dramatizatoricom teksta Dunjom Fajdić, Hergešić se odlučio na potpuno drukčiji pristup od Matulina, što je mudra odluka jer je time otklonio svaku usporedbu s tom nezaboravnom predstavom. Na pozornicu izlazi u papučama, predstavlja se publici i napominje: „Ovo je moja kuća – kazalište.“ Time poručuje da gluma nije posao, nego poziv koji se živi punim plućima, od jutra do mraka i koji je snažno isprepleten s ostalim životnim ulogama, kao što su brižan otac i marljiv suprug koji ravnopravno sudjeluje u odgoju djece i kućanskim poslovima.

Kako bi razbio stereotipe konzervativnog društva o ženama koje jedine peglaju, donosi na pozornicu dasku za glačanje govoreći da mu je to najomraženiji i najdosadniji kućanski posao, što potkrepljuje duhovitim kretnjama peglanja.

Dosadni poslovi koje odrasli moraju obavljati, međutim, mogu postati nepresušno vrelo zabave ako zaronimo u svoje snove i prepustimo se mašti. Upravo je to učinio Marko kojemu glačalo u jednom trenutku postaje brod, a u drugom pas. Dasku za peglanje i na nju navučenu majicu preobražava u tijelo ministra nepoznate zemlje, ona postaje i konj koji fantastično pleše te opasni lav koji završava u raljama krokodila, za što mu je poslužila košara za rublje. Čarape su strašni vuci, plahta prebačena preko kišobrana golema meduza, a dječji brodić mali je Liliputanac. Maštovita igra u temelju je kazališne umjetnosti koja se znala nazivati i tvornicom sanja, a Hergešić tumači zaigranog oca koji u svojoj igri postaje veliki sanjar, Münchhausen.

U vrlo dinamičnoj, okretnoj i duhovitoj glumačkoj izvedbi Marko Hergešić pokazao nam je široki raspon svoga glumačkog umijeća. Kao u dječjoj igri, vrlo se spretno prebacuje s priče na priču, brzo pripovijeda i izmjenjuje se u različitim likovima kroz promjene glasova i kretnji. Pritom pokazuje da je dobar glumac, prije svega autentičan i prirodan, otvoren za igru i maštu, spreman na osluškivanje publike i sposoban na brze i raznolike preobrazbe, da zna pjevati, biti lutkar kada je to potrebno i da fantastično pleše.

Malim je gledateljima ta igra bliska te vrlo angažirano u njoj sudjeluju dobacujući mu različite prijedloge i savjete na koje on u vještoj interakciji odgovara. Obraća se i odraslima te, primjerice, opisuje svoga psa hrta za kojega „čak plaća i pretplatu“. Takvih je zgodnih doskočica u predstavi mnogo, no ono što je izuzetno vrijedno jest to što pokazuje da kad odrasteš nije sramotno, ni djetinjasto, igrati se i zamišljati nevjerojatne avanture moguće jedino u snovima.

Počeo je predstavu u papučama, a završio ju je u baroknom kostimu baruna Münchhausena, koji kasni djeci u vrtić zbog mukotrpne borbe s tramvajem. Na taj način dramaturški se vješto ponovila i naglasila misao o isprepletenosti zbilje i mašte, ali i glumačkog poziva i njegove svakodnevice. On ostavlja svoj pompozni šešir s perjem pored pegle i nestaje u mraku poručujući publici: „Zamisli... zamisli bilo što.“

Radost se skriva u malim stvarima, u zamišljanju, u kazalištu, a njegova sjajna izvedba toliko je frcala veseljem da se ono zarazno širilo po gledalištu. Tko zna, možda će i on u nekom mališanu zapaliti strast za glumom kao što je to njemu učinila izvedba Vilija Matule. A možda će se i poneki odrasli gledatelj ponovno početi igrati.